Zakon i milost dva su nasuprotna načina na koje Bog postupa s ljudskim rodom. Možemo ih opisati kao dva različita načina na koje on iskušava čovjeka. Ili možemo razmišljati o njima kao o dva saveza koje je on sklopio sa svojim narodom: “Jer Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina po Isusu Kristu postade” (Iv 1,17).

Prema načelu Zakona, osoba prima ono što je zaradila ili zaslužila. Pod milošću osoba je pošteđena od onoga što zaslužuje i prima neopisive darove – i to sve kao besplatan dar. Ova dva načela opisana su u Rimljanima 4,4-5:

“A onomu koji radi plaća se ne računa po milosti, nego po dugu. Onomu koji pak ne radi, a vjeruje u Onoga koji opravdava bezbožnika, njemu se vjera njegova uračunava u pravednost.”

Milost i Zakon uzajamno se isključuju, što znači da se ne mogu miješati. “A ako milošću, nije više po djelima; inače milost nije više milost” (Rim 11,6a).

Zakon je uvjetan savez u kojem Bog kaže: “Ako poslušaš, nagradit ću te, ali ako budeš neposlušan, morat ću te kazniti.” Milost je bezuvjetan savez u kojem Bog kaže: “Blagoslovit ću te besplatno.”

Zakon govori: “Čini to”, dok milost govori: “Vjeruj.” Ali vjerovati nije uvjet, već samo razuman odgovor stvorenja na njegovog Stvoritelja. I vjera ne donosi zaslugu; nitko ne može biti ponosan što je povjerovao u Gospodina. Osoba je glupa ako ne povjeruje u jedinu potpuno pouzdanu Osobu u svemiru.

Pod Zakonom, traži se svetost, ali ne daje se nikakva snaga za svet život. Pod milošću, svetost se naučava (Tit 2,11-12) i dana je potrebna snaga za nju. Netko je to ovako izrazio: “Zakon zahtijeva snagu od onoga koji je nema i proklinje ga zato što je ne može pokazati. Milost daje snagu onome tko je nema i blagoslivlja ga kad je pokazuje.”

Zakon donosi prokletstvo: “Proklet svaki koji ne ustraje da u svemu izvrši ono što je napisano u knjizi Zakona” (Gal 3,10b). Milost donosi blagoslov: “No opravdani su besplatno njegovom milošću kroz otkupljenje što je u Kristu Isusu” (Rim 3,24).

Pod Zakonom ohrabruje se hvalisanje, ali ono je isključeno pod milošću. “Gdje je dakle hvastanje? Isključeno je. Po kojem Zakonu? Djela? Ne, nego po Zakonu vjere” (Rim 3,27).

Pod Zakonom ne može postojati sigurnost spasenja – nikada se nije moglo znati je li osoba napravila dovoljno dobrih djela (ili odgovarajućih dobrih djela). Pod milošću postoji potpuna sigurnost zato jer je spasenje dar – možemo znati kada smo primili dar!

Osoba pod Zakonom ne može imati pravu sigurnost zato jer ne može biti sigurna da će nastaviti ispunjavati zahtjeve. Pod milošću vjernik uživa vječnu sigurnost (Iv 10,27-29) zato jer njegovo spasenje ovisi o savršenom djelu Kristovom.

Nema spasenja po Zakonu. Bog nikada nije namjeravao da bi se itko trebao spasiti po tom načelu. Svrha Zakona je pokazati osobi da je grešnik. “Po Zakonu je naime samo spoznaja grijeha” (Rim 3,20b), a ne spoznaja spasenja.

Spasenje je po milosti (Ef 2,8-9). Ono je besplatan, nezaslužen dar od Boga onima koji prihvate Gospodina Isusa Krista kao svoju jedinu nadu za nebo.

Zakon pobuđuje grijeh (Rim 7,8-13), a milost ga prezire. Kad stavimo grešnog čovjeka pod Zakon, on odmah želi činiti ono što je zabranjeno. To nije krivica Zakona, već odaziv grijeha čovjekove grešne naravi. Grijeh se prezire pod milošću. Sjećanje na to koliko su naši grijesi koštali Spasitelja čini nas spremnima da se okrenemo od njih.

Pod Zakonom djelo nikada nije dovršeno. Zato je na kraju tjedna rada dolazila subota ili sedmi dan. Milost nam govori o dovršenom djelu i zato započinjemo tjedan danom Gospodnjim – našim danom odmora.

Zakon govori što čovjek mora činiti. Milost otkriva što je Bog već učinio u Kristu.

Zakon je sustav ropstva (Gal 4,1-3), a milost je sustav slobode (Gal 5,1). Ljudi pod Zakonom su sluge, a ljudi pod milošću su sinovi i kćeri.

• Zakon kaže: “Trebaš voljeti…” Ali milost kaže: “Bog je tako ljubio…”
• Zakon kaže: “Čini tako i živjet ćeš.” Milost kaže: “Živi pa ćeš činiti.”
• Zakon kaže: “Pokušaj i budi poslušan.” Milost kaže: “Vjeruj i budi poslušan.”
• Zakon zahtijeva. Milost udjeljuje usluge.
• Zakon osuđuje i one najbolje. Milost opravdava i one najgore.
• Zakona se treba držati. Milost je ono što nas drži.
• Zakon ostavlja osobu bez opravdanja. Milost osigurava Zagovornika.

Pod Zakonom neposlušan sin izveden je izvan grada i kamenovan na smrt (Pnz 21,18-21). Pod milošću izgubljeni sin može priznati svoj grijeh i vratiti se u zajedništvo doma svojega oca (Lk 15,21-24).

Pod Zakonom ovce umiru za pastira. Pod milošću Pastir umire za ovce (Iv 10,11).

Uzvišenost milosti opisana je na sljedeći način: Milost ne traži dobre ljude koje može potvrditi zato jer dobrotu ne potvrđuje milost, nego pravda, već ona traži osuđene, krive, one koji su ostali bez riječi i bespomoćne koje može spasiti, posvetiti i proslaviti.

Martin Luther rekao je da, ako možete pravilno razlikovati Zakon i milost, onda trebate zahvaliti Bogu za svoju vještinu i smatrati se sposobnim teologom.