Blog

Bild_2024-05-05_210454849

Ovo su vjerojatno najnepopularniji biblijski odjeljci:

Kako je s njim išlo mnogo naroda, on se okrenu te im reče: „Ako tko dođe k meni, a više voli svoga oca, majku, ženu, djecu, braću i sestre pa čak i svoj vlastiti život, ne može biti moj učenik. Tko ne nosi svoj križ i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik. Tko od vas, kad hoće da sagradi kulu, najprije ne sjedne da proračuna trošak da li ima čim dovršiti? Da mu se ne bi, kad postavi temelj a ne mogne dovršiti, počeli rugati svi koji ga vide: ‘Ovaj čovjek je počeo graditi, a nije mogao dovršiti!’

Ili, koji kralj, kad se sprema da zarati protiv drugoga kralja, najprije neće sjesti i ispitati je li kadar oduprijeti se sa deset tisuća ljudi onomu koji ide na nj s dvadeset tisuća? Ako ne može, šalje svoje poslanike dok je onaj još daleko, i moli za uvjete mira. Tako, dakle, tko se god između vas ne odreče svega svoga imanja, ne može biti moj učenik.

Sol je dobra. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Niti valja za zemlju niti za gnoj. Izbaci se van. Tko ima uši, neka čuje.“

  1. stih: „Kako je s njim išlo mnogo naroda, on se okrenu te im reče…” Gospodin je govorio mnoštvu: spašenima i nespašenima. Isus je jasno iznio svoju poruku, čak i nespašenima. Nije stavio šlag na tortu. Vidimo kako Krist prosijava. „On najprije poziva, a zatim rešeta” (G. Campbell Morgan). „On nije skrivao ožiljke da bi pridobio učenike.”

U prethodnom odjeljku govorili smo o evanđelju, a sada ćemo govoriti o službi. Bog traži učenike, a ne odluke; prave specijalce, a ne čokoladne vojnike; kvalitetu, a ne kvantitetu. Sjetite se kako je Gideonova vojska spala s 32 000 na 300 ljudi.

  1. stih: „Ako tko dođe k meni, a više voli svoga oca, majku, ženu, djecu, braću i sestre pa čak i svoj vlastiti život, ne može biti moj učenik.” Paralelni odjeljak u Mateju 10,37 kaže: „Tko više ljubi oca ili majku nego mene, nije me dostojan. Tko više ljubi sina ili kćer nego mene, nije me dostojan.” Izraz „više nego mene“ ukazuje na to da Isus ovdje uspoređuje. Dakle, staviti Krista na prvo mjesto u životu znači da u usporedbi s time mrzimo sve drugo. To znači da Krist mora biti na prvom mjestu. Svaka druga ljubav je u usporedbi s time mržnja. Bog je rekao: „Jakova uzljubih, a Ezava zamrzih” (Rim. 9,13, NZ Vrtarić). Njegova veća ljubav prema Jakovu znači da je u usporedbi s njom mrzio Ezava. To ne znači da je mrzio Ezava okrutnom i osvetoljubivom netrpeljivošću, već da je volio Ezava manje nego Jakova, što se pokazalo u Njegovom suverenom odabiru Jakova.

T. Studd je strahovao da ga njegova zaručnica možda voli više nego Isusa, pa joj je napisao ovu pjesmu koju je trebala ponavljati svakog dana do kraja života:

Isuse, volim Te.

Ti si mi draži

nego što bi Charlie

ikada mogao biti.

 

Kad je pjesnik Ruskin zaprosio jednu damu, inače kršćanku, ona ga je upitala: „Volite li me više nego Isusa Krista?” Morao je priznati da je tako. Dama je odgovorila: „U tom slučaju, ne mogu se udati za vas.“

Ruskin je opet pokušao, čak i nakon što je ona oboljela od ozbiljne bolesti.

Njezin odgovor je ostao isti. Umrla je nedugo zatim. Krist je ostao na prvom mjestu u njezinom životu.

U 26. stihu naš Spasitelj spominje suprugu, odnosno nečiju ženu. Mnogo je muškaraca koji dopuštaju ženama da dominiraju. Ako je žena svjetovna, tada je vrlo teško živjeti kao revnostan učenik. No, ako je muž kršćanin, on mora biti svjestan da čak i njegova žena mora biti na drugom mjestu. Gospođa Spurgeon nam donosi jednu zanimljivu priču iz biografije Charlesa Spurgeona:

Kad je Spurgeon bio mladić, morao je posvuda tražiti zgradu koja bi bila dovoljno velika za mnoštva koja su dolazila slušati ga. Imao je tek dvadesetak godina kad je propovijedao u Exeter Hallu na Strandu. Uvijek je bilo krcato.

Bio je zaručen s djevojkom po imenu Susan Thompson. Jedne noći ju je posjetio u njezinu domu, te su se zajedno odvezli na sastanak u Exeter Hall. Kad su stigli, on je brzo izišao iz taksija. Tamo se nalazilo veliko mnoštvo. Policija je pokušavala dovesti sve u red i regulirati promet, ali bilo je vrlo teško. Spurgeon se morao progurati kroz gomilu ne bi li došao u dvoranu. Bio je toliko očaran mnoštvom koje se sjatilo da ga čuje kako propovijeda evanđelje, da je zaboravio na sve osim na taj osjećaj odgovornosti. Progurao je se kroz svjetinu, konačno došao do platforme i počeo voditi bogoštovlje.

Nakon što je sve završilo, Spurgeon se sjetio da je došao na sastanak s nekim, ali da je potpuno zaboravio na nju. Pokušao je sjetiti se je li ju vidio među okupljenima. Zatim se sjetio da nije. Pomislio je da se zasigurno uvalio u nevolju, pa je nakon službe sjeo u taksi i požurio se k domu gospođice Thompson. Kad je stigao, rečeno mu je da ga gospođica ne želi vidjeti. Bila je na katu i durila se. Mislila je da mu je važnija od onog mnoštva. On je inzistirao na tome da je želi vidjeti, i ona je konačno sišla.

Objasnio joj je svoj stav: „Jako mi je žao, ali mislim da se moramo dogovoriti o nečemu. Ja sam prvenstveno sluga svoga Gospodara. On će uvijek biti na prvom mjestu. Mislim da možemo živjeti vrlo sretno ako ti budeš voljna zauzeti drugo mjesto, ali uvijek ćeš biti na drugom mjestu poslije Njega. Ja sam prvenstveno obavezan Njemu.[1]

Kad je nakon mnogo godina njegova velika služba okončana, gospođa Spurgeon je rekla da je toga dana naučila lekciju koju nikada nije zaboravila. Naučila je da postoji Netko tko je na prvom mjestu u životu njezinog muža. Ona je bila na drugom mjestu. To je prilično visok standard, zar ne? Međutim, to je biblijski standard. Krist zahtijeva prvo mjesto.

Čini se da je u tome značenje Mojsijevog blagoslova nad Levijem: „O ocu svom i majci reče on: Nisam ih vidio! Braće svoje ne poznaje, na svoju djecu se ne osvrće“ (Pnz. 33,9).

Kad su se Izraelci poklonili zlatnom teletu, Levijevi sinovi su stali na Božju stranu i pobili su vlastite rođake (Izl. 32,26-29). Zapravo, čovjek koji stavlja Krista na prvo mjesto najbolji je muž i otac.

Dvadeset i šesti stih između ostalog završava riječima: „… pa čak i svoj vlastiti život…” Meni je ovo najteži dio toga teksta. Moramo staviti Krista iznad sebe. Pavao je postupio upravo tako. On je mogao reći:

„Meni ni najmanje nije do života; samo da dovršim svoju trku – službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti za Evanđelje milosti Božje“ (Dj. 20,24).

Za nevolje svetih u Otkrivenju 12,11 zapisano je: „… jer su prezreli život svoj sve do smrti.”

U Ivanu 12,24-25 naš Gospodin jasno govori: „… ako pšenično zrno ne padne na zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, rodi velik rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga; tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.“

  1. G. Ragland, misionar u mjestu bez evanđelja, rekao je: „Ako odbijemo biti pšenično zrno koje će pasti na zemlju i umrijeti, ako ne želimo žrtvovati mogućnosti ni riskirati karakter, imovinu i zdravlje; ni, ako nas Bog na to pozove, ostaviti dom i prekinuti veze s obitelji za Krista, tada ćemo ostati sami. Međutim, ako želimo biti plodonosni, moramo slijediti našega Gospodina, postati pšenično zrno i umrijeti, nakon čega ćemo roditi mnogo roda.“
  2. stih: „Tko ne nosi svoj križ i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik.” Križ o kojem je riječ nije artritis niti namrgođeni muž. U pitanju je svjesno odabiranje puta odbačenosti, srama, patnje, siromaštva, usamljenosti, izdaje, poricanja, mržnje, uvreda, progona, duševne agonije, pa čak i smrti, zarad Krista. Kad je prijatelj upozorio misionara na odlasku: „Ne idi, možeš poginuti” – dobio je odgovor – „Ja sam već umro.”

U analima američke obalne straže nalazi se klasična priča o pomorskom kapetanu Patu Etheridgeu iz postaje Cape Batterne. Jedne noći tijekom razularenog uragana s osmatračnice se vidio poziv za pomoć s broda koji je zalutao oko opasnih Dijamantnih sprudova, sedamnaest kilometara od obale. Poslani su čamci za spašavanje. Jedan spasilac je prosvjedovao: „Kapetane Pat, možemo tamo otići, ali se nećemo vratiti.”

„Momci,” – uslijedio je odgovor koji je zabilježen u povijesti – „ne moramo se vratiti.“

Gospodin Isus nam je zapovjedio što trebamo raditi. Zapovjedio je da se evanđelje propovijeda po cijelom svijetu. Nije obećao svojim učenicima da će im biti lako. Nije im zajamčio da će se vratiti u sigurnost stožera, ali jest rekao: „Idite.“[2]

Dok je stajao na stubama crkve sv. Petra u Rimu, talijanski patriot Garibaldi je rekao sljedeće ljudima koji su stajali pred njim:

Ne nudim vam ni plaću ni potrepštine. Nudim vam glad, žeđ, prisilne marševe, bitke i smrt. Neka samo oni koji ljube domovinu cijelim srcem, a ne samo ustima, pođu za mnom.

Sir Ernest Shackleton, istraživač Antarktike, dao je sljedeći oglas u londonskim novinama: „Traže se ljudi za opasan put. Mala plaća, velika hladnoća, dugi mjeseci potpunog mraka, stalna opasnost, a povratak nije zajamčen. U slučaju uspjeha, čast i priznanje.”

Svi su se vratili živi, i primili su čast i priznanje.

Kad dragovoljno prihvatimo nepovoljne životne okolnosti kao sredstva usmrćivanja sebičnog i egocentričnog postojanja, tada nosimo svoj križ. Kad ih primimo na ispravan način, tada će nas patnje, ograničenja i životne kušnje dovesti do našeg istinskog položaja gdje smo razapeti s Kristom. Tko god pogleda na bijelu stranu križa i prihvati je, otkrit će da je težak koliko su ptici teška njezina krila.[3]

„Gospodine, oprosti mi što tako često tražim načina da izbjegnem bol i požrtvovnost učeništva. Osnaži me danas da hodim s Tobom, koliko god me to stajalo. U Tvoje ime, amen” (Dnevne bilješke Društva prijatelja Biblije).

Krist je bio siromašan. Imao je ožiljke. Živio je za druge. Umro je kao žrtva.

Stihovi 28-32:

Tko od vas, kad hoće da sagradi kulu, najprije ne sjedne da proračuna trošak da li ima čim dovršiti? Da mu se ne bi, kad postavi temelj a ne mogne dovršiti, počeli rugati svi koji ga vide: „Ovaj je čovjek počeo graditi, a nije mogao dovršiti!”

Ili, koji kralj, kad se sprema da zarati protiv drugoga kralja, najprije neće sjesti i ispitati je li kadar oduprijeti se sa deset tisuća ljudi onomu koji ide na nj sa dvadeset tisuća? Ako ne može, šalje svoje poslanike dok je onaj još daleko, i moli za uvjete mira.

Nije dovoljno samo dobro započeti. Važno je dobro završiti. Mnogi teže, a malo ih nešto postiže. Moramo izračunati trošak. Svijet prezire mlake kršćane. Kad građevina ostane nedovršena, ljudi to zovu Jonesovom ludošću, kako li se već zvao taj graditelj. Učenički život nije samo program izgradnje. U pitanju je potpuni rat. Ili ćemo se potpuno prepustiti, ili ćemo se kukavički predati.

  1. stih: „Tako, dakle, tko se god između vas ne odreče svega svoga imanja, ne može biti moj učenik.” Što to znači, odreći se svega? Nitko ne može diktirati drugome što treba činiti. Kod svakoga je drugačije. Stoga svatko mora stati pred Gospodina i upitati ga: „Što će Luka 14,33 značiti za moj život?” Zatim će Bog početi pokazivati stvari.

Mojsije je primjer čovjeka koji je se odrekao svega. Odrekao je se:

 

  • Egipatske slave (Heb. 11,24)
  • Egipatskih zadovoljstava (11,25)
  • Egipatskog blaga (11,26)
  • Egipatske politike (11,27)
  • Egipatske religije (11,28)

 

Nije dovoljno biti spreman odreći se svega. To jednostavno moramo učiniti.

„Ako je On kralj, on ima pravo na sve” (Pilkington). Bilo bi bezumno odreći se svega ako ga ne slijedimo. Kad On kaže: „Pođite za mnom“, to pokriva sve naše potrebe.

Ne čudimo se kad se komunisti odreknu svega. Što bi se dogodilo kad bi se crkva odrekla svega? Svijet bi bio evangeliziran. Kako bi to funkcioniralo? Putem dijeljenja u kršćanskoj zajednici. Ronald Sider u svojoj knjizi Rich Christians in an Age of Hunger (Bogati kršćani u doba gladi), to naziva „zajednicom dijeljenja i ljubavi, gdje se sigurnost ne bi temeljila na individualnom vlasništvu nad imovinom, već na otvorenošću prema Duhu i na ljubavi i skrbi nove braće i sestara.”

  1. stih: „Sol je dobra. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti?“ Naša kuhinjska sol je čista i ne može izgubiti okus. Međutim, u biblijskim vremenima sol je bila nečista tako da je bilo moguće da se u soljenki nešto i nalazi, ali da bude bez okusa.
  2. stih: „Niti valja za zemlju niti za gnoj. Izbaci se van. Tko ima uši, neka čuje.” Nečista sol bila bi bezvrijedna. Nije bila dobra ni kao gnojivo niti za bilo što drugo, osim za put prema vratima.

Tako je i sa životom koji se ne pokorava načelima kršćanskog učeništva.

[1] Shields, T. T. Dr., The Herald of His Coming, kolovoz 1981., str. 1.

[2] A. Naismith, 1200 Notes, Quotes, and Anecdotes, London: Pickering and Inglis Ltd., 1963., str. 83.

[3] Sanders, J. O., On To Maturity, Chicago: Moody Press, 1962., str. 132-133.

Odgovori