Blog

Bild_2024-05-07_100040834

Isprva nam se čini da bi se ovakva priča teško mogla naći u Bibliji. Problem je u tome što se stječe dojam da se u njoj hvali nepoštenje. Zasigurno je mnogim vjernicima neugodno zbog toga što se ona nalazi u Svetom pismu. Možda se neki nadaju i da će nestati ako ne budu gledali.

Međutim, nemamo se čega bojati. Ako je dobro shvatimo, ova je priča bogata značenjem. Ona ne pohvaljuje pokvarenost. Međutim, uči da postoji jedna pozitivna stvar u kojoj se možemo ugledati na ovog dalekovidnog upravitelja. Krenimo s pričom.

Šef je načuo da ga poslovođa potkrada. Njegova reakcija bila je predvidiva: najurio je pronevjeritelja, ali je prije njegovog odlaska zahtijevao detaljno izvješće. Naravno, poslodavac želi znati koliko je novca izgubio.

Lopov je sada u panici. Ostao je bez sredstava za život i bez ikakvog osiguranja za budućnost. Prestar je za naporne fizičke poslove, a srami se prositi. Što će učiniti?

Odjednom mu je sinulo: dobio je ideju. Poduzet će nešto kako bi se osigurao da će uvijek imati prijatelje. Vrata će se otvarati pred njim i uvijek će biti dobrodošao gost na ručku.

Počeo je posjećivati šefove dužnike, jednog po jednog.

„Koliko si dužan?” upitao je prvoga dužnika.

„Dužan sam oko tri tone maslinovog ulja.”

„Evo kako ćemo. Plati za tonu i pol pa smo izravnali račun.”

Drugom kupcu: „Koliko si ti dužan?”

„Ja dugujem oko za oko 1100 bušela žita.”

„Hajde da se dogovorimo: ti plati za 880 bušela, a ja ću fakturirati da si platio sve.”

Upravitelj se i dalje bavio svojim pokvarenim trikovima. Nije imao prava ovako se nagađati. Bio je to poslodavčev novac, a ne njegov. Upravo zbog toga nas ono što piše u 8. stihu toliko čudi. Tamo piše: „I gospodar pohvali nepravednog upravitelja.”[1] Na prvi pogled se može činiti kao da se nepravednost ne samo odobrava, već i pohvaljuje.

Imamo dva ključa koji će nam razjasniti ovaj problem.

Prvi ključ Upravitelj nije pohvaljen za nepoštenje, već za mudro planiranje. „I gospodar pohvali nepravednog upravitelja jer je mudro postupio.” Mudro je postupio jer si je osigurao prijatelje za budućnost.

Drugi ključ Kršćaninova budućnost nije na ovom svijetu, već u nebu.

„Jer sinovi su ovoga svijeta mudriji od sinova svjetla u držanju prema svojoj vrsti.” Drugim riječima, neobraćeni ljudi često više razmišljaju unaprijed nego što to čine vjernici. Poput ovog čovjeka iz usporedbe, neobraćeni čine što mogu kako bi i u budućnosti imali prijatelja, odnosno u svojoj budućnosti na zemlji. Kršćani nemaju takvu brigu što se tiče stjecanja prijatelja u svojoj nebeskoj budućnosti.

Gospodin Isus je sada spreman objasniti slušateljima kako se ova priča odnosi na njih.

„I ja vam kažem: stecite sebi prijatelja lažnim bogatstvom, da vas prime u svoje vječne stanove kad ga vama nestane” (s. 9). Lažno bogatstvo je novac. Iako novac nije ni dobar ni loš sam po sebi, Isus ga naziva lažnim jer ga se često zarađuje na nepošten način, i često se novac koristi u nepravedne svrhe. I sam Isus će uskoro biti izdan za 30 srebrnjaka.

Čak i danas govorimo o novcu kao o prljavom dobitku. Pavao nas podsjeća: „… jer je pohlepa za novcem izvor svih zala” (1. Tim. 6,10a).

Pa ipak, možemo se poslužiti novcem ne bismo li stekli prijatelje. Kako ćemo to učiniti? Tako što ćemo ga koristiti u svrhu širenja evanđelja: ulaganjem novca u tiskanje Biblija, Novih zavjeta i dijelova biblijskih tekstova, financijskim pomaganjem misijskog rada, davanjem novca za evangelizacijske emisije po cijelom svijetu. Ukratko, ulaganjem u Gospodinovo djelo. Oni koji se spase posredstvom ovih stvari bit će nam prijatelji za vječnost.

„…kad ga vama nestane.”

Ovdje postoje razlike u prijevodima Biblije. U nekima piše „kad doživite neuspjeh“, u drugima „kad ga više ne bude“. Ova razlika je nebitna, jer bilo da učenik doživi neuspjeh, bilo da umre, propada i njegov novac. On mu više ništa ne znači. Mora se koristiti njime dok je živ, ili uopće neće. Kad umre, novac više ne pripada njemu već njegovoj baštini.

„… da vas prime u svoje vječne stanove….” Oni koji će vas primiti u svoje vječne stanove jesu ljudi koji su se obratili zbog vašeg novčanog pomaganja Gospodnjeg djela. Vječni stanovi su mnogi stanovi u domu našeg Oca (Iv. 14,2). Prijatelji koje ćemo steći nepravednim blagom bit će naš odbor za doček kad dođemo pred vrata slave. To je ispunjenje želje nepoznatog pjesnika:

A kad se u stanovima tamo gore,

spašeni okupe oko mene,

želim da mi netko od njih kaže:

„Ti si me ovamo pozvao.” (Nepoznat autor)

Ilustrirat ću kako to može funkcionirati. Kad se bližio 80. rođendan jednog posvećenog kršćanina, njegovi sinovi i kćeri htjeli su mu prirediti proslavu iznenađenja i kupiti mu neki dar koji će mu se stvarno svidjeti.

Međutim, nisu mogli odlučiti koji bi mu se dar najviše svidio. Na kraju krajeva, što treba osamdesetogodišnjaku? Konačno su došli k njemu i upitali ga što bi želio za rođendan. Čovjek je razmišljao par minuta, a zatim je rekao: „Želio bih da se biblijski tekstovi tiskaju na nekom jeziku na kojem ih još nema.” Obitelj nije imala baš takvo što na umu, ali su odlučili ipak poslušati. Stoga su otišli u Biblijsko udruženje i prenijeli im neobičan zahtjev svog oca.

„Vrlo zanimljivo,” – rekao je direktor. „Upravo se pripremamo po prvi put tiskati Ivanovo Evanđelje na jednom afričkom dijalektu.”

Kad je obitelj upitala koliki su troškovi, isprva su se zaprepastili, ali više nije bilo povratka. S poletom su prikupili novac i odnijeli ga u Biblijsko udruženje na osamdeseti rođendan svog oca. Starac je bio oduševljen.

Zamislimo sada situaciju za sto godina u budućnosti. Kada jednog dana ovaj posvećeni kršćanin (koji više neće biti star) bude hodao po zlatnim ulicama, susrest će brata u Kristu (u Nebu neće biti neznanaca).

Razgovor će možda teći otprilike ovako:

„Kako si ti stigao u ovaj nebeski grad?”

„Ispričat ću ti. Živio sam u Africi, ogrezao u pogansko idolopoklonstvo. Međutim, nekome je bilo dovoljno stalo do mene i do moga naroda pa je Ivanovo Evanđelje prevedeno na moj jezik i tiskano. Nikad neću zaboraviti kad su ta Evanđelja došla u naše selo. Kad sam pročitao divnu priču o Spasiteljevoj ljubavi, uništio sam svoje idole, pokajao se za svoje grijehe i prihvatio Isusa kao jedinu nadu za nebo.”

Tko će moći opisati radost tog čovjeka kad upozna taj trofej milosti osvojen za Gospodina preko njegova poklona za osamdeseti rođendan? Čak i dok pišem ovo, vidim pismo od organizacije Wycliffe Bible Translators u kojem, između ostalog, stoji i ovo: „Prije neki dan sam od jednog osamdesetdevetogodišnjeg poslovnog čovjeka primio ček na 83 000 dolara za tiskanje Novog zavjeta na tri dijalekta u Gani. Njegov nećak tvrdi da taj čovjek ne posjeduje dionice, obveznice niti bilo kakva druga značajnija sredstva, ali da želi dati ono što mu je Gospodin povjerio čim to bude moguće. Osjetio je da je hitno navijestiti Božju riječ u cijelom svijetu.”

Zamislite na kakvu će dobrodošlicu taj čovjek naići kad stigne kući! U 10. stihu naš Gospodin je nagovijestio da je način na koji se ophodimo s novcem pokazatelj naše vjernosti u drugim područjima. On govori o novcu kao o nečem najmanjem. Naravno, to je u potpunoj suprotnosti s razmišljanjem suvremenog čovjeka, koji smatra novac „najvećim“. Ako smo vjerni u upravljanju nečim što je nevažno poput novca, tada se može očekivati da ćemo biti vjerni i u pitanjima od duhovnog i vječnog značaja. Onaj tko je nepouzdan s „mamonom“ bit će nepouzdan i s pravim blagom (s. 11). Podcrtavajući razliku između novca i stvarnog bogatstva, Spasitelj razara mit o tome da materijalna imovina donosi bogatstvo. Istinsko bogatstvo su blagoslovi koje imamo u Isusu Kristu: globalno zajedništvo Božje obitelji, povlastica da možemo služiti Gospodinu, velike biblijske istine.

„Ako li u tuđem niste bili vjerni, tko će vam dati vaše?” (s. 12).

Riječi „u tuđem“ trebaju nas podsjetiti da novac zapravo uopće nije naš. On pripada Bogu, a mi smo upravitelji čija je služba predati Njemu novac. Ako nismo dovoljno pouzdani da nam povjeri svoj novac na mudro raspolaganje, kako onda možemo očekivati da nam da ono što je naše? Drugim riječima, kako će nam dati prijatelje u budućnosti, koje smo pridobili svojim upravljanjem novcem? Kako će nam dati duboke duhovne istine iz svoje Riječi? Kako će nas nagraditi na Sudu?

Po drugi put u Evanđeljima, Isus napominje da je potpuno nemoguće istovremeno živjeti za Boga i za novac. U pitanju su sukobi interesa i podijeljena lojalnost. Unatoč konačnosti s kojom je to Krist rekao, kršćani to i dalje pokušavaju učiniti. Čudno!

Kad su farizeji čuli koliko mali značaj Krist pridaje novcu, podsmjehivali su se. Smatrali su da su pametniji. Vjerojatno su mislili da je njihovo bogatstvo dokaz da im je Bog naklonjen. Voljeli su novac i htjeli su ga steći što je više moguće. Posjedovali su svjetovnu mudrost. Isus je raskrinkao njihovu prijevarnu pobožnost. Htjeli su biti pravedni pred drugima, ali su bili iskvareni iznutra. Bogatstva koja su im toliko značila bila su odvratna pred Bogom. Bili su požudni crkvenjaci, ali i duhovni prosjaci. Mogli su stati uz nepravednog upravitelja kao nevjerni u malome, nepouzdani u onome što pripada drugome, nedostojni da prime stvarno bogatstvo.

[1] U prijevodu KJV stoji: „I Gospodin pohvali nepravednoga slugu“ (slobodan prijevod, op. prev.) Nije jasno radi li se o Gospodinu Isusu ili o radnikovom poslodavcu. Zapravo nije ni bitno. Pohvala je istinita bez obzira na to tko ju je izgovorio, kao što ćemo vidjeti.

Odgovori