Blog

Bild_2024-05-04_211610053

Služba Kristovih učenika jest služba karaktera. Njihova duhovnost i moralni integritet su njihovo oruđe. Ono što jesu daleko je bitnije od onoga što mogu učiniti ili reći. Najvažnije je kultivirati snažan kršćanski karakter.

Štoviše, u Novom zavjetu nalazimo tek nekoliko poziva na agresivno pridobivanje duša, ali zato nalazimo stotine poziva na sveto življenje. Kad je Isus rekao: „Pođite za mnom, i učinit ću vas ribarima ljudi“, zapravo je ustvrdio da je razvoj kristolikoga života preduvjet za pridobivanje duša.

Evo nekoliko primjera. Nespašeni mornar bio je zadivljen ponašanjem svog prijatelja kršćanina. Kršćanin je bio smiren, skroman i iskren. Mogao je razgovarati bez prostačenja. Jedne noći Dick je rekao svome prijatelju: „Bert, ti si drugačiji. Ti imaš nešto što ja nemam. Ne znam što je u pitanju, ali i ja to želim.“ Bert je te večeri bez problema doveo Dicka k Isusu.

Kad je jedan sveučilišni student postao odbojan zbog pretjerivanja u piću, prijatelji su se okrenuli protiv njega. Štoviše, cimer ga je istjerao iz sobe. Nitko ga nije htio. Konačno je jedan gorljivi vjernik čuo za njegovu muku i pozvao ga da se useli u njegovu sobu. Alkoholičar je bio odvratan, ali dobri Samarijanac mu je kuhao hranu i prao mu rublje. Često je morao čistiti njegovu bljuvotinu, kupati ga i spremati u krevet. To je konačno počelo smetati pijancu.

Jednom je ljutito uzviknuo: „Slušaj ti mene! Zašto ovo radiš? Što hoćeš?“

Kršćanin je tiho odgovorio: „Hoću tvoju dušu.” I dobio ju je.

Potom je tu i priča o sir Henryju M. Stanleyju, koji je otišao u Afriku u potrazi za Davidom Livingstoneom, misionarom i istraživačem.

Stanley je kasnije napisao:

Došao sam u Afriku pun predrasuda o vjeri poput najgoreg londonskog nevjernika.

Reporteru poput mene, koji je imao iskustva samo s ratovima, masovnim okupljanjima i političkim skupovima, sentimentalna pitanja nipošto nisu bila moje područje. No, došlo je vrijeme za dugotrajno promišljanje. Nalazio sam se tamo negdje, daleko od svjetovnoga svijeta. Vidio sam ovog osamljenog starca (Livingstonea) i upitao sam se: „Zašto se zadržao na takvom mjestu? Što ga to nadahnjuje?” Mjesecima nakon što smo se upoznali počeo sam ga slušati, čudeći mu se dok govori riječi: „Ostavi sve i hajde za mnom.” Međutim, malo po malo, dok sam promatrao njegovu pobožnost, blagost, revnost, gorljivost i način na koji je tiho obavljao svoje dužnosti, postupno sam se obratio zbog njega, iako to on ni na koji način nije pokušavao učiniti.

Izvanjski svijet više čita nas nego Bibliju. Ljudi kažu, zajedno s Edgarom Guestom: „Radije ću gledati propovijed nego je slušati.“

Vrlo često moraju reći: „Ono što jesi toliko je glasno da ne čujem što govoriš.” Kad je izvjesni propovjednik stajao za propovjedaonicom, njegova zajednica je željela da je nikada ne napusti. Kad nije bio za propovjedaonicom, željeli su da nikada ne stane za nju. Odlično je propovijedao, ali njegov život se nije slagao s tim propovijedanjem. Svi smo mi ili Biblija ili kleveta.

 

Pjesnik nas podsjeća:

Ti pišeš evanđelje, po poglavlje svaki dan,

Svim svojim postupcima i riječima koje govoriš,

Ljudi čitaju što si napisao, nevjerni i vjerni,

Reci mi Evanđelje po tebi?

 

Kad su jednog čovjeka pitali koje mu je najdraže Evanđelje, on je odgovorio: „Evanđelje po mojoj majci.“ Isto tako je i John Wesley rekao da je više naučio o kršćanstvu od svoje majke nego od svih europskih teologa.

Brat slavnog svećenika bio je liječnik. Jednog dana je neka gospođa zakucala na svećenikova vrata, ali je onda zaboravila koji brat živi u toj kući. Kad je čovjek otvorio, gospođa ga je upitala: „Oprostite, jeste li vi onaj liječnik koji priča ili onaj koji radi?“ Ovo pitanje ga je zaprepastilo pa je odlučio da će bolje prakticirati istine koje je poučavao.

 

Prije više godina napisao sam ove riječi na svoju Bibliju:

 

Ako je jedino što vide od Krista

ono što od Njega vide u tebi,

MacDonalde, što to oni vide?

 

Zdravo je podsjetiti se da smo mi jedina slika Spasitelja koju će mnogi u životu vidjeti.

U Luki 6,39-49 naš Gospodin govori o karakteru svojih učenika i o njegovu značaju. On najprije ističe da drugima možemo pomagati do određene granice. Slijepac ne može voditi slijepca. Imamo li kakvu mrtvu točku u životu — neku nepokorenu grešnu naviku, neku zapovijed kojoj nismo poslušni, neku vrlo vidljivu karakternu slabost — ne možemo učiti druge kako da pobijede istu stvar. Ako i pokušamo, osoba će nam vjerojatno reći: „Liječniče, izliječi samoga sebe.“ Učitelj može dovesti svog učenika samo do točke do koje je i sam stigao, ali ne može očekivati da će učenici napredovati dalje od toga. Cilj učeništva je da učenik postane poput učitelja. Isus se poslužio ilustracijom truna i debla kako bi to objasnio. Uz malo posvećene mašte možemo zamisliti čovjeka koji prolazi pokraj gumna. Odjednom se podiže vjetar i baca zrnce prašine ravno u njegovo lijevo oko. Čovjek počinje trljati oko, ali što ga više trlja, to mu je gore. Oko njega se okupljaju prijatelji s biranim lijekovima. Jedan mu kaže: „Povuci gornji kapak preko donjega.“ Međutim, ništa ne pomaže. Zatim se pojavljujem ja, kojem iz oka viri telefonski stup, i pokušavam mu pomoći. Što će se dogoditi? Čovjek će me pogledati svojim zakrvavljenim okom i reći: „Možda bi trebao prvo izvaditi taj stup iz svoga oka?“

Naravno, ne mogu pomoći nekome tko pati od moralnog ili duhovnog problema ako se i sam mučim s istom stvari, osobito ako je moj problem puno veći. Želim li pomoći nekome drugome, najprije moram dovesti vlastiti život u red.

Kako bi istaknuo činjenicu da je čovjek zapravo poruka, Isus se poslužio ilustracijama o dobrom i lošem stablu, o dobrim i lošim ljudima te o mudrim i ludim graditeljima. Dobra stabla donose dobar rod. Nezdrava stabla donose bolestan, crvljiv rod. Stablo se poznaje po rodu koji donosi. Trnovito grmlje ne može rađati smokve, ni bodljikavo žbunje rađati grožđe.

Tako je i s ljudima. Dobar čovjek služi riječima koje izgrađuju, tješe i hrabre druge. Njegov život je blagoslov svima s kojima dođe u kontakt. S druge strane, zlobnikove riječi prljaju, uništavaju i isprazne su. Kvaliteta čovjekove službe određena je onim što je u njegovoj nutrini. Razgovor je barometar karaktera.

Kad se Gospodin Isus približio kraju svoje propovijedi u ravnici, shvaćajući koliko je radikalna i revolucionarna, On je predvidio da će neki od učenika biti u napasti da čuju, ali ne poslušaju. Govorit će mu „Gospodine, Gospodine“, ali neće vršiti što im On kaže. Stoga Isus definira mudrog i bezumnog učenika. Mudar čovjek čuje Isusove riječi i vrši ih. Život toga čovjeka izgrađen je na čvrstom temelju. Kad oluje dođu u njegov život, a doći će, on će čvrsto stajati. Njegov život je izgrađen na zdravim načelima kršćanskog učeništva, koja je Gospodin poučavao.

Bezuman čovjek je onaj koji čuje, ali ne vrši. On se pouzdaje u vlastitu mudrost i zdrav razum. On pokušava racionalizirati, pa kaže da Spasiteljev program ne može funkcionirati u našem svijetu. Stoga svoj život gradi na živom pijesku svjetovne mudrosti. Kad oluje naiđu, život koji je izgradio nestat će. Njegova će se duša možda spasiti, ali njegov život će propasti. Jedino što će mu ostati su potraćene godine. Užasno je potratiti život.

Odgovori