U različitim razdobljima ljudske povijesti Bog je sklapao dogovore ili saveze s ljudima. Neki od njih, kao što je bio Zakon, bili su uvjetni. Bog će se držati svog dijela saveza ako će se oni držati svoga. Uvjetni savezi bili su “po tijelu nemoćni”, a ljudi su neizbježno podbacili u ispunjavanju njihovih uvjeta.

Srećom, većina božanskih saveza bezuvjetna je. Kod njih sve ovisi o Gospodinu i to jamči njihovo ispunjavanje.

Većina saveza sklopljena je s Abrahamom i njegovim potomcima. Nijedan nije izravno sklopljen s crkvom, iako je crkva uključena u nekoliko njih, što ćemo vidjeti u nastavku.

 

Eden (Post 1,28-30; 2,16-17)

Edenski savez učinio je čovjeka u stanju nevinosti odgovornim za množenje, napučivanje zemlje te njezino podlaganje. Čovjek je dobio autoritet nad svim životinjama. Trebao je obrađivati vrt i jesti od svih njegovih plodova, osim ploda sa stabla spoznaje dobra i zla. Neposluh ovoj posljednjoj zapovijedi donijet će smrt. Zato je ovo bio uvjetan savez.

 

Adam (Post 3,14-19)

Nakon pada čovjeka Bog je prokleo zmiju i najavio neprijateljstvo između zmije i žene te između Sotone i Krista. Sotona će ozlijediti Krista, ali Krist će uništiti Sotonu. Žena će prolaziti kroz boli rađanja i bit će pod autoritetom svoga muža. Zemlja je prokleta; čovjek će se morati boriti protiv trnja i korova dok je obrađuje. To će uključivati znoj i umor, a njegovo tijelo na kraju će se vratiti u prah iz kojeg je i uzeto.

 

Noa (Post 8,20-9,27)

Bog je obećao Noi da neće više prokleti zemlju niti je uništiti potopom te je dao dugu kao zalog obećanja. Ovaj savez određuje smrtnu kaznu za ubojstvo, što naravno podrazumijeva da će postojati vlast koja će suditi i izvršavati kaznu. To znači da savez s Noom zapravo uspostavlja ljudsku vlast. Bog je zajamčio redovitost godišnjih doba, naputio čovjeka da ponovno napuči zemlju te potvrdio vlast nad nižim bićima. Čovjek je sada mogao dodati meso u svoju nekada vegetarijansku prehranu. Što se tiče Noinih potomaka, Bog je prokleo Hamovog sina Kanaana[1] da bude sluga Šemu i Jafetu. Šemu je dao povlašteno mjesto, što znamo da uključuje ulazak u liniju Mesije. Jafet će doživjeti veliki rast i boravit će u šatorima Šemovim. Savez s Noom bio je bezuvjetan i nikada nije opozvan. Bio je “za vjekovne naraštaje” (Post 9,12).

 

Abraham (Post 12,1-3; 13,14-17; 15,1-5; 17,1-8)

Ovaj savez uključuje sljedeća bezuvjetna obećanja Abramu, koji je kasnije nazvan Abrahamom, i njegovu potomstvu: veliku naciju (Izrael), osobne blagoslove Abrahamu, veliko ime, izvor blagoslova drugima (12,2), božansku naklonost njegovim prijateljima i prokletstvo njegovim neprijateljima, blagoslov svim narodima (ispunjen u Kristu) (12,3), vječni posjed kanaanske zemlje, kasnije poznate kao Izrael i Palestina (15,18), brojno potomstvo (tjelesno i duhovno) (13,16; 15,5), očinstvo mnogim narodima i kraljevima (preko Išmaela i Izaka) (17,4.6) te poseban odnos s Bogom (17,7b).

 

Zakon (Mojsijev savez) (Izl 19,5; 20-31)

U svom najširem smislu, Mojsijev zakon uključuje Deset zapovijedi (u kojima se opisuju dužnosti prema Bogu i bližnjemu) (Izl 20), brojne propise koji se odnose na društveni život u Izraelu (Izl 21,1-24,11) te detaljne odredbe za vjerski život (Izl 24,12-31,18). Bio je dan Izraelu kao naciji, a ne poganima te potvrđen krvlju (Izl 24,8; Heb 9,19-20). Bio je to uvjetan savez koji je od čovjeka tražio poslušnost i zato je “po tijelu bio nemoćan” (Rim 8,3a). Deset zapovijedi nikada nisu imale namjeru omogućiti spasenje, nego uzrokovati presvjedočenje u grešnost i palo stanje (Rim 3,20b). Devet od deset zapovijedi ponavlja se u Novome zavjetu (bez zapovijedi o suboti), ali ne kao zakon koji povlači kaznu, nego kao oblici ponašanja prikladni za one koji su spašeni milošću. Kršćanin je pod milošću, a ne Zakonom, ali on je ipak “u zakonu Kristovu” (1 Kor 9,21), što je mnogo veća obaveza. Zakon nije poništio savez s Abrahamom (Gal 3,17-18).

 

Palestina (Pnz 28,1; 29,1-30,20)

Ovaj savez nalazimo u zametku u Postanku 15,18 gdje je Bog obećao Abrahamu zemlju “od rijeke egipatske [potoka na granici s Egiptom, ne Nila] do velike rijeke, rijeke Eufrata”. Predviđa raspršenje Izraela među narode zbog neposluha i nevjere, njihov povratak Gospodinu o njegovu drugom dolasku, njihovo pokajanje i obraćenje, kažnjavanje njihovih neprijatelja i njihov siguran boravak u zemlji pod vlašću Mesije.

Izrael nikada nije u potpunosti zauzeo zemlju. Tijekom Salomonove vladavine, države na istoku plaćale su danak (1 Kr 4,21.24), ali to ne možemo smatrati posjedovanjem ili okupacijom. Ispunjenje palestinskog saveza tek slijedi u budućnosti.

 

David (2 Sam 7,1-17)

Bog je obećao Davidu ne samo da će njegovo kraljevstvo trajati zauvijek, nego i da će imati potomke koji će uvijek sjediti na prijestolju (2 Sam 7,12-16). Ovo je bio bezuvjetan savez koji ni na koji način nije ovisio o Davidovoj poslušnosti ili pravednosti. Krist je pravni nasljednik Davidova prijestolja preko Salomona, kao što vidimo u Josipovom rodoslovlju u Mateju 1. Josip je usvojio Isusa kao svog sina. Krist je izravan potomak Davida kroz Natana, kao što vidimo u Marijinom rodoslovlju u Luki 3. S obzirom na to da živi vječno, nitko drugi ne može polagati pravo na prijestolje. Njegovo je kraljevstvo vječno. Njegova tisućgodišnja vladavina prijeći će u vječno kraljevstvo.

 

Salomon (2 Sam 7,12-15; 1 Kr 9; 2 Ljet 7)

Savez sa Salomonom bio je bezuvjetan što se tiče vječnoga kraljevstva, ali uvjetan što se tiče njegovih potomaka koji će sjediti na prijestolju (1 Kr 9,4-5; 2 Ljet 7,17-18). Koniji, jednom od Salomonovih potomaka, bilo je uskraćeno imati tjelesnog potomka na Davidovu prijestolju (Jr 22,30). Isus nije Salomonov potomak, kao što je istaknuto ranije. Inače bi bio pod Konijinim prokletstvom.

 

Novi savez (Jr 31,31-34; Heb 8,7-12; Lk 22,20)

Novi savez očito je sklopljen s domom Izraelovim i domom Judinim (Jr 31,31) i nadilazi Stari ili Mojsijev savez. On ima bolje svećenstvo, boljeg Velikog svećenika, bolju žrtvu, bolji žrtvenik i počiva na boljim obećanjima (Heb 7-9; 13,10). Bio je još u budućnosti kad je Jeremija pisao (Jr 31,31a). Ovo nije uvjetan savez, kao što je bio Mojsijev zakon koji je Izrael prekršio (Jr 31,32). U njemu Bog bezuvjetno obećava (obratite pažnju na ponavljanje izraza “ja ću”): buduću obnovu Izraela (Ez 36,25-26), boravak Duha Svetoga (Ez 36,27), srce koje je sklono činiti Božju volju (Jr 31,33a), univerzalno poznavanje zakona u Izraelu (Jr 31,34a), oproštenje i uklanjanje grijeha (Jr 31,34b) i vječni nastavak postojanja nacije (Jr 31,35-37).

Izrael kao nacija nije još primio pogodnosti novoga saveza, ali doživjet će to kod drugog dolaska Gospodina. U međuvremenu, istinski vjernici uživaju u nekim blagoslovima ovoga saveza. Uživaju u oproštenju i uklanjanju grijeha (Heb 10,16-17) i osposobljeni su ispuniti pravedne zahtjeve zakona (Rim 8,4). Činjenicu da je crkva povezana s novim savezom vidimo u Gospodnjoj večeri, pri čemu kalež predstavlja savez i krv kojom je zapečaćen (Lk 22,20; 1 Kor 11,25).[2] Pavao također govori o sebi i drugim apostolima kao o “služnicima novoga saveza” (2 Kor 3,6), što znači evanđelja milosti Božje.

[1] Prokletstvo se općenito vraćalo na oca osobe koja ga je primila, čime je pokazana očeva odgovornost za podizanje sina. Arthur Custance napisao je: “… Noa nije mogao izreći presudu bilo koje vrste nad svojim sinom Hamom, stvarnim prijestupnikom, bez osuđivanja samoga sebe jer je društvo držalo odgovornim za sinovljevo ponašanje njega kao oca” (Noah’s Three Sons, str. 195). A. W. Pink piše: “Hamov grijeh bilo je krajnje nepoštovanje oca… I obratite pažnju na strašnu posljedicu: požeo je upravo ono što je posijao – Ham je sagriješio kao sin i bio je kažnjen u svome sinu” (Gleanings in Genesis, str. 124, kurziv dodao autor).

[2] J. N. Darby istaknuo je da crkva osobno poznaje Posrednika Novoga saveza, što je bolje nego biti njegov glavni podanik.