Novi zavjet dijeli cijelo čovječanstvo u tri kategorije: Izrael, pogani i crkva. Na primjer, Pavao u 1. Korinćanima 10,32 piše: “Ne budite na spoticaj ni Židovima ni Grcima ni crkvi Božjoj.” Ovdje je riječ “Grci” sinonim za “pogane”.

U Djelima 15,14-17 opet se spominju ova tri dijela čovječanstva:

Crkva

“Šimun je izložio kako je Bog još isprva pohodio pogane da uzme između njih puk imenu svojemu” (r. 14; kurziv dodan).

Izrael

“Nakon toga vratit će se i ponovno podići pali šator Davidov, i ruševine njegove ponovno će podići i postaviti ga ponovno” (r. 16; kurziv dodan).

Poganski narodi

“… da potraže Gospodina ostali ljudi i svi pogani na koje je zazvano ime moje, govori Gospodin koji čini sve to” (r. 17; kurziv dodan).

Apostol Pavao također razlikuje:

• Židove – obrezanje rukom (Ef 2,11),
• pogane – neobrezanje (Ef 2,11) i
• crkvu – obrezanje bez ruku (Kol 2,11).

Općenito govoreći, osobe koje proučavaju Bibliju ne miješaju pogane i Izrael ili crkvu; to obično nije problem. Zato ćemo se u ovoj lekciji ograničiti na razliku između Izraela i crkve. Ova tema od velike je važnosti. Ako ne uvidimo da su ove dvije skupine odvojene i različite, to će ozbiljno utjecati na naše tumačenje Biblije, posebno na područjima istina o crkvi i proročanstava.

Da bismo pokazali zašto je ova tema važna, trebamo spomenuti da neki ljudi naučavaju da je crkva jednostavno nastavak ili nadogradnja Izraela. Oni kažu: “Bog je stalno imao crkvu kroz stoljeća. Izrael je bio crkva u Starome zavjetu, ali kada je taj narod odbacio Mesiju, Bog ga je odbacio zauvijek. Izrael nema nacionalnu budućnost. Novozavjetna crkva sada je postala Božji Izrael i sva obećanja dana Izraelu kao naciji sada imaju duhovno ispunjenje u crkvi.”

Mi vjerujemo da Pismo naučava drugačije – da Izrael i crkva imaju različito podrijetlo, karakter, odgovornost i sudbinu.

Kad je Izrael odbacio Gospodina Isusa kao Mesiju, Bog je taj narod stavio po strani na neko vrijeme. Tada je uveo nešto posve novo – crkvu. Kad se na zemlji dovrše njegovi planovi s crkvom, nastavit će djelovati na Izraelu kao naciji. Tako je crkva uvedena kao određeno prijelazno razdoblje tijekom prekida Božjeg odnosa s Izraelom, njegovim drevnim narodom.

Razliku između crkve i Izraela možemo najbolje vidjeti u sljedećim kontrastima.

Crkva	Izrael
1. Pavao govori o crkvi kao o tajni “koja se u drugim naraštajima nije obznanila sinovima ljudskim, kao što se sada u Duhu objavi njegovim svetim apostolima i prorocima” (Ef 3,5). Kaže da je ta tajna bila skrivena u Bogu od postanka svijeta (Ef 3,9) i držana tajnom od početka svijeta, ali sada je objavljena po proročkim Pismima (Rim 16,25-26). (Vidi također Kol 1,25-26.)	1. O Izraelu se nikada ne govori kao o tajni. Nijedan od opisa u lijevom stupcu ne vrijedi za Izrael.
2. Crkva je započela na Pedesetnicu kada je dan Sveti Duh (Dj 2). To zaključujemo na temelju sljedećeg niza činjenica:	2. Izraelska nacija započela je pozivom Abrahama (Post 12).
a. Crkva je još bila u budućnosti kad je Krist bio na zemlji zato jer je rekao: “… sagradit ću [buduće vrijeme] crkvu svoju” (Mt 16,18).
b. Kad je Pavao napisao svoje prvo pismo zajednici u Korintu, crkva je do tada očito već nastala. On govori o tome da su vjernici kršteni Duhom u tijelo Kristovo (1 Kor 12,13).
c. Znamo da se obećano krštenje Duhom dogodilo na Pedesetnicu. Zato je to rođendan crkve.
3. Krist je Glava crkve.	3. Abraham je bio glava Izraela.
4. Članstvo u crkvi je po duhovnom rođenju.	4. Članstvo u naciji bilo je po prirodnom rođenju.
5. Crkva je Božji nebeski narod. Blagoslovi crkve su duhovni blagoslovi u nebeskim prostorima.	5. Izrael je bio zemaljski Božji narod. Blagoslovi Izraela bili su prvenstveno, iako ne isključivo, materijalni i zemaljski.
Državljanstvo kršćana je u nebu.	Državljanstvo Izraelaca bilo je zemaljsko.
Nada crkve je biti s Kristom u nebu.	Glavna nada Izraela bila je zemaljska vladavina Mesije u zemlji (To ne niječe činjenicu da su vjerujući Izraelci išli u nebo nakon smrti niti da su imali nadu u nebu. Ali to se nije naglašavalo među njima.)
6. U crkvi vjerni Židovi i vjerni pogani postaju novi čovjek u Kristu. Postaju subaštinici, udovi tijela i sudionici obećanja evanđelja u Kristu. U Kristu je srušena pregrada koja je razdvajala Židove i pogane i sada su oni jedno (Ef 2,13-17; 3,6).	6. Ništa od toga ne vrijedi za Izrael. Što se tiče Izraela, pogani su “bez Krista, otuđeni od građanstva izraelskoga i tuđi savezima obećanja, nade nemajući i bez Boga na svijetu” (Ef 2,12).
7. U crkvi svi vjernici su svećenici – sveto svećenstvo i kraljevsko svećenstvo. I kao takvi u svako doba imaju pristup u Božju prisutnost po vjeri (1 Pt 2,1-9; Heb 10,19-22).	7. U Izraelu svećenici su birani iz Levijeva plemena i Aronove obitelji. Samo veliki svećenik mogao je ući u Božju prisutnost, i to samo jedan dan u godini (Heb 7,5.11; 9,7).
8. Crkva će biti uzeta kući u nebo o Uzeću i onda će se vratiti s Kristom te vladati s njim nad zemljom tijekom Milenija.	8. Otkupljeni Izrael bit će zemaljski podanik Kristu dok će on vladati.

Mogli bi se nabrojati još i brojni drugi kontrasti između crkve i Izraela. U četvrtom svesku svoje sustavne teologije (Systematic Theology), na str. 47-53, Lewis Sperry Chafer nabraja dvadeset i četiri neoporecive razlike. Ali ove koje smo naveli trebale bi biti dovoljne da pokažu da crkva zauzima jedinstveno mjesto u Božjim planovima i namjerama te se ne smije pobrkati s Izraelom.

Jedan od dijelova Pisma u kojima se Izrael i crkva redovito brkaju je Govor na Maslinskoj gori, koji se nalazi u Mateju 23,37-25,46. Ovaj odlomak bavi se Izraelom, a ne crkvom. U njemu se opisuju uvjeti kratko prije i za vrijeme povratka Krista da preuzme vlast kao kralj. Obratite pažnju da u 24,16 kaže: “Koji tada budu u Judeji, neka bježe u gore” – lokacija je jasno židovska. A u retku 20 čitamo: “Molite pak da bijeg vaš ne bude zimi ni subotom.” Subota nikada nije dana crkvi, već samo Izraelu. Izabrani koji se spominju u retku 22 su Božji židovski izabrani. Povratak Kristov opisan u retku 30 nije njegov povratak u zraku po crkvu, nego njegov dolazak na zemlju kao kralja Izraela.

Zato proučavatelj Biblije treba razlikovati radi li se u odlomku o Izraelu ili o crkvi. Ako čitamo o Danu Gospodnjem, možemo biti sigurni da odlomak govori uglavnom o Izraelu. S druge strane, ako se govori o Danu Kristovom, možemo biti sigurni da se misli na crkvu. Tako sedma truba u Otkrivenju 11 ima veze s Izraelom jer ona je dio Dana Gospodnjeg. Ali “posljednja truba” u 1. Korinćanima 15,52 odnosi se na crkvu zato jer je tema Uzeće, a Uzeće je povezano s Danom Kristovim.

U zaključku, trebamo razmotriti dva argumenta koji se najčešće koriste za dokazivanje da crkva nije odvojena od Izraela.

1. U Djelima 7,38 Izrael se naziva “zajednicom u pustinji”. Riječ “zajednica” prijevod je grčke riječi ekklesia, koja se najčešće prevodi kao “crkva”. Iako neki ovdje vide “crkvu u pustinji”, trebamo shvatiti da ta riječ jednostavno znači skupštinu ili skupinu ljudi. Prijevod “zajednica” ovdje bolje prenosi istinu. Ista riječ koristi se za opisivanje poganskog mnoštva u Efezu (Dj 19,32). Novozavjetna crkva prepoznaje se po tome što je povezana s Bogom Ocem i Gospodinom Isusom Kristom.

 

2. U Galaćanima 6,16, Pavao kaže: “A na sve koji po ovom pravilu budu živjeli, i na Izrael Božji – na njih mir i milosrđe.” Izraz “Izrael Božji” navodno se koristi s pretpostavkom da svi vjernici danas čine “Izrael Božji”. Ali mi vjerujemo da je riječ o pogrešnom shvaćanju. Kad Pavao kaže: “Na njih mir”, misli na sve vjernike. Ali u riječima “Izrael Božji” Pavao izdvaja one vjernike židovskog porijekla koji hodaju u skladu s pravilima novoga stvorenja (r. 15), a ne prema pravilima Zakona.