Kod proučavanja Biblije važno je shvatiti da postoji mnoštvo različitih sudova te da ih treba razlikovati na temelju uključenih ljudi, vremena, mjesta, osnove za sud te konačnog ishoda. Na primjer, mnogi misle da je sud nad narodima isto što i sud pred velikim bijelim prijestoljem. Pažljivo proučavanje otkriva da su ti sudovi vrlo različiti.
Pažljiv proučavatelj sigurno će uočiti da ne postoji neki “opći sud” na kojem se pojavljuju i vjernici i nevjernici pred Bogom da bi čuli izricanje presude za sebe.
Ovdje se bavimo sa sedam važnijih sudova koje nalazimo u Božjoj riječi.
Sud nad ljudskim grijehom
Bog je sudio grijehu na Kalvariji kad je Gospodin Isus ponio kaznu za grijeh u svome tijelu na križ. Spasitelj je umro za grijehe svijeta:
“Jer ljubav nas Kristova obuzima kad ovo pomislimo: ako jedan za sve umrije, tada svi umriješe; i za sve umrije da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu.” (2 Kor 5,14-15; kurziv dodan)
“I on je pomirnica za grijehe naše, i ne samo za naše nego i za grijehe svega svijeta.” (1 Iv 2,2; kurziv dodan)
Kad je umro, učinkovito je platio kaznu za grijeh. Njegova prolivena krv ispunila je sve zahtjeve Božje pravednosti protiv grijeha. On je osigurao način po kojem Bog može spasiti bezbožne grešnike bez odobravanja grijeha ili kompromitiranja svoje svetosti. Njegovo djelo otkupljenja ima neograničenu snagu uklanjanja grijeha.
Međutim, njegovo djelo na križu ne spašava svakoga automatski. Njegovo zastupničko djelo bilo je dovoljno da pokrije grijehe cijeloga svijeta, ali koristi od tog djela imaju samo oni koji se obrate i pouzdaju u Gospodina Isusa.
Kad osoba prihvati Krista kao svog Gospodina i Spasitelja, zauvijek je slobodna od krivice i kazne za grijeh. Nikada neće završiti na vječnome sudu za grijehe zato jer je Isus ponio osudu, a Bog neće tražiti plaćanje dvaput. Vjernik po vjeri prima sudačko oproštenje jednom zauvijek.
Samoprosudba vjernika
Nakon što je osoba spašena, od nje se traži da u svom životu provodi određenu vrstu samoprosudbe. To znači da mora ispovijedati i napuštati grijeh čim postane svjesna da se dogodio. O tome Pavao govori u 1. Korinćanima 11,27-32:
“Zato tko god jede ovaj kruh ili pije čašu Gospodinovu nedostojno, bit će kriv za tijelo i krv Gospodinovu. No neka čovjek ispituje sama sebe pa tako jede od kruha i pije iz čaše. Jer tko jede i pije nedostojno, osudu sebi jede i pije, ne razlikujući tijelo Gospodinovo. Zbog toga su među vama mnogi slabi i bolesni, i snivaju mnogi. Jer kad bismo sami sebe prosuđivali, ne bismo bili suđeni. A kad nas sudi Gospodin, kažnjava nas da ne budemo sa svijetom osuđeni.”
Sudimo grijehu u svome životu kad priznamo da postoji, ispovjedimo ga i uklonimo ga. Ova samoprosudba trebala bi se nastaviti tijekom cijelog našeg života. U suprotnom trpjet ćemo Očeve odgojne mjere, kao što je opisano u Hebrejima 12,3-15.
Apostol Pavao shvaćao je da, ako neće suditi grijeh u svome životu, može biti diskvalificiran iz kršćanske službe.
“Naprotiv, morim svoje tijelo i podjarmljujem da, pošto sam drugima propovijedao, sam ne budem odbačen.” (1 Kor 9,27)
Kristovo sudačko prijestolje
Kad razmišljamo o Kristovom sudačkom prijestolju, ne trebamo zamišljati suđenje za zločine, već radije izložbu cvijeća ili sportski događaj. Gospodin ondje neće optuživati i osuđivati krivce. On će dijeliti nagrade! Ne radi se o prizoru iz sudnice, nego o vremenu kad se vrši pregled i kad se dodjeljuju nagrade.
Svi vjernici pojavit će se pred ovim sudačkim prijestoljem, koje se također naziva i Bema (grčka riječ).
“Ta svi ćemo stati pred sudište Kristovo.” (Rim 14,10c)
Jasno je da ovaj veliki događaj slijedi u vječnosti, nakon uskrsnuća svetih. Vjernici će tada biti u svojim proslavljenim tijelima.
Ocjenjivat će se služenje Božjeg naroda:
“Jer nam se svima valja pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo činio, prema onome što je učinio – bilo dobro ili zlo.” (2 Kor 5,10)
Neki će primiti nagrade, a neki će pretrpjeti gubitak:
“… svačije će se djelo očitovati. Dan će ga naime pokazati, jer će se u ognju otkriti. I svačije će djelo, kakvo god bilo, oganj iskušati. Ostane li komu djelo što ga je nadogradio, primit će plaću. Izgori li čije djelo, štetovat će.” (1 Kor 3,13-15a)
Zadnji dio retka 15 ipak jasno daje do znanja da na ovome sudu spasenje osobe nikada nije ugroženo:
“A on sam spasit će se, ali tako kao kroz oganj.”
Sud nad Izraelom
Nijedna nacija nikada nije doživjela mržnju, zlostavljanje, progone i pogrome kao što je to židovska. Holokaust je samo jedno od poglavlja u žalosnoj knjizi muke, patnje i smrti.
Ali nažalost kraj još nije stigao. Nakon Uzeća crkve, Izrael i narodi proći će kroz sedmogodišnju Nevolju. Tijekom njene druge polovice bit će vrijeme nezapamćenih nevolja. Jeremija naziva to “vrijeme nevolje za Jakova” (Jr 30,7), a Gospodin zapravo koristi izraz “velika nevolja”:
“… jer će tada biti velika nevolja kakve ne bijaše od početka svijeta sve dosad, niti će je ikada biti.” (Mt 24,21)
Na kraju tog razdoblja pojavit će se Mesija. Nacija će biti ponovo okupljena i Gospodin će iznijeti svoj slučaj licem u lice s narodom na mjestu koje naziva “pustinjom pukova” (Ez 20,33-44).
Jedan od glavnih zločina kojim će se baviti bit će štovanje Antikrista tijekom Nevolje. Gospodin Isus predvidio je da će većina nacije upasti u ovaj najgori oblik idolopoklonstva:
“Ja sam došao u ime Oca svojega, a ne primate me. Dođe li tko drugi u svoje ime, njega ćete primiti.” (Iv 5,43)
Malahija navodi poduži popis grijeha kojima će se Kralj baviti (Mal 2,1-3,5).
Jasno je da će svi koji se pobune protiv Mesije-Kralja biti uništeni prije uvođenja kraljevstva, dok će svi koji se podlažu njegovoj vladavini ući u njegovo slavno kraljevstvo i uživati u njegovoj vladavini mira i blagostanja tisuću godina:
“I tako će se sav [vjerujući] Izrael spasiti, kao što je pisano: Doći će sa Siona Izbavitelj i odvratiti bezbožnost od Jakova.” (Rim 11,26-27).
Sud nad narodima
Glavni odlomak koji se bavi sudom nad poganskim narodima je Matej 25,31-46. Ovaj sud saziva se pri drugom dolasku Gospodina. Sudac je Sin Čovječji, tj. Isus osobno.
“A kad Sin Čovječji dođe u slavi svojoj i svi sveti anđeli s njime, tada će sjesti na prijestolje slave svoje (r. 31).”
Prorok Joel jasno daje do znanja da je glavna značajka ovoga suda postupak pogana prema Izraelu (Jl 3,2). Narodi koji će štititi i biti prijateljski prema Kristovoj židovskoj braći tijekom Nevolje nazivaju se ovcama u Mateju 25. Oni koji su uskratili hranu, piće, odjeću i gostoprimstvo te koji su odbijali čak i društveni kontakt s bolesnima i zatočenicima su narodi jarci.
Narodi ovce će “baštiniti kraljevstvo pripravljeno… od postanka svijeta” (r. 34). Narodi jarci čut će njegovu presudu: “Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim” (r. 41).
“I ovi će otići u kaznu vječnu, a pravednici u život vječni” (r. 46).
Neki ljudi vide problem u tome da narodi[1] mogu biti spašeni ili izgubljeni. Oni smatraju da je spasenje isključivo osobna stvar. Ovo ne bi trebao biti problem. Tijekom cijele povijesti Bog je djelovao na narodima, kao i na pojedincima. Ako je većina ljudi u nekoj zemlji ili na nekom području bila u pobuni protiv Boga, znakovito je da je najprije izbavio svoje ljude i zatim izlio svoj gnjev na masu populacije. Sodoma je primjer toga. A to je i Potop, ali u većim razmjerima.
Sud nad anđelima
Bez potpunog zadovoljavanja naše znatiželje, Biblija nam govori da su neki pali anđeli bili zatočeni i da čekaju konačan sud:
“Jer ako Bog ne poštedje anđele koji sagriješiše, nego ih sunovrati u Tartar i predade lancima tame da budu čuvani za sud…” (2 Pt 2,4)
“I anđele, koji nisu očuvali svoje prvotnosti, nego su ostavili svoje prebivalište, sačuvao je pod tamom u vječnim okovima za sud velikoga dana.” (Jd 6)
Predobro znamo da postoje drugi zli anđeli (obično se zovu i demoni ili zlodusi) koji su i dalje na slobodi. Kada će se suditi svim palim anđelima?
Tijekom svoje vladavine na zemlji, Mesija-Kralj “zbacit [će] svako poglavarstvo i svaku vlast i silu” te “podložiti sve neprijatelje pod noge svoje” (1 Kor 15,24-25). To nesumnjivo uključuje podređivanje vlasti i sila te duhovne zloće u nebeskim prostorima.
S obzirom na to da će vjernici vladati s njim, imat će udjela u suđenju anđelima. Možda to objašnjava Pavlovo zagonetno pitanje u 1. Korinćanima 6,3: “Zar ne znate da ćemo suditi anđele?”
Konačan sud nad Sotonom dogodit će se na završetku Milenija i prije suda pred Velikim bijelim prijestoljem:
“A njihov zavodnik, đavao, bi bačen u jezero ognjeno i sumporno, gdje su Zvijer i Lažni prorok, i ondje će se mučiti danju i noću u vijeke vjekova.” (Otk 20,10)
S obzirom na to da pali anđeli priznaju Sotonu kao svoga vođu, razumno je vjerovati da će i oni biti osuđeni za sudjelovanje u njegovoj pobuni protiv Boga (Iz 14,12-17; Ez 28,12-19) te da će imati udjela u njegovoj sudbini u ognjenom jezeru.
Sud pred Velikim bijelim prijestoljem
Ivan je vidio “veliko bijelo prijestolje i Onoga koji sjedi na njemu: od njegova lica pobježe zemlja i nebo, i mjesta im se ne nađe” (Otk 20,11). To prijestolje veliko je zato jer je velik Onaj koji sjedi na njemu i zbog velikih udjela koji su u igri. Njegova bjelina govori o čistoći njegova suda. Ovaj sud događa se u vječnosti, nakon što je svijet koji poznajemo rastočen snažnom toplinom (2 Pt 3,10).
“I vidjeh mrtve, male i velike, gdje stoje pred Bogom” (Otk 20,12a). To su zli mrtvi iz svih vremena. Razlog zašto stoje ovdje je taj što nisu povjerovali u Gospodina. Nevjera je veliki grijeh koji nosi osudu.
“… a tko ne vjeruje, već je osuđen, jer nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.” (Iv 3,18b)
“… a tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti života, nego gnjev Božji ostaje na njemu.” (Iv 3,36b).
A sada se otvaraju knjige da bi se odredio stupanj njihove kazne:
“… i knjige se otvoriše. I otvori se jedna druga knjiga, to jest Knjiga života. I mrtvi bijahu osuđeni po onome što je napisano u knjigama, po djelima svojim.” (Otk 20,12b)
Njihova osuda zapečaćena je činjenicom da im imena nisu zapisana u Knjizi života, što znači da se nikada nisu obratili i povjerovali u Krista kao svoga Spasitelja. Ali postojat će razine kazne u paklu, baš kao što će postojati razine nagrade u nebu. Njihova djela određuju razinu krivice. Na primjer, serijski silovatelj patit će više od dobroćudnog susjeda koji je živio relativno pristojnim životom (ali koji se, nažalost, nikada nije obratio).
Tijelo, ovdje predstavljeno kao Smrt, te duh i duša, tj. cijela osoba, bačeni su u ognjeno jezero:
“A Smrt i Podzemlje bijahu bačeni u jezero ognjeno. To je druga smrt.” (Otk 20,14)
Nijedan vjernik neće se pojaviti na sudu pred Velikim bijelim prijestoljem. On je samo za one koji su odbacili Božju ponudu milosrđa i time im imena nisu upisana u Janjetovu Knjigu života.
[1] Osim toga, treba opaziti da se riječ prevedena kao “narodi” (ethne) može jednako dobro prevesti kao “pogani”, kao što je često slučaj.