Blog

Bild_2024-03-16_004638680

Godine 1945. skupina istaknutih znanstvenika okupila se na neobičnome mjestu – u pustinji savezne države New Mexico – kako bi testirala rezultate višemjesečnih istraživanja. Uspjeh testa mogao bi imati nesagledive posljedice. Mogao bi biti ključ za okončanje dugotrajnoga i skupoga rata. Trebalo je izvršiti prvo testiranje atomske bombe.

Atomska je energija, bilo da se radi o nuklearnim bojevim glavama ili elektranama koje proizvode dragocjenu energiju, uvelike oblikovala napredovanje civilizacije od mračnih dana Hirošime i Nagasakija.

Načelo rada atomske bombe je jednostavno. Brzi neutroni koriste se za postizanje nuklearne fisije unutar bombe. Kada neutron udari u jezgru radioaktivne tvari kao što je uran, dolazi do cijepanja jezgre i stvaranja dvije nove, različite jezgre, uslijed čega se oslobađaju tri nova neutrona. Svaki od njih sada može udarati u novu jezgru i ponoviti cijeli proces. Cijepanjem svake jezgre oslobađa se energija. Dolazi do lančane reakcije, a oslobođena energija dobiva oblik eksplozije.

U umnažanju leži eksplozivna snaga, sila koju učenik može vidjeti na djelu kada se oslobodi evanđelje Isusa Krista.

 

Načelo umnažanja

Umnažanje je jedno od temeljnih načela svijeta. Ovce, stoka, divlje životinje, stabla, cvijeće i bakterije – sve što raste, djeluje po načelu umnažanja.

Umnažanje je Božji način djelovanja.

U Postanku 1,28 čitamo: “I blagoslovi ih Bog i reče im: ‘Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji.'”

U ovome retku nalazimo prvu zapovijed koju je Bog ikada dao čovjeku – zapovijed umnažanja. To je jedina zapovijed koju nam je Bog dao koju smo uspjeli ispuniti. Čovjek se svakako namnožio i napučio zemlju.

Načelo je brojčano jednostavno: ako roditelji imaju dvoje djece, održat će postojeće stanje i ne dolazi do mrežnoga rasta pučanstva. Kada roditelji imaju troje ili više djece, pučanstvo se umnaža. Što više djece, to je brži proces umnažanja.

Umnažanje podrazumijeva i određenu cijenu. Svaki roditelj zna da je reproduciranje skupo. Što više djece imaš, to je skuplje njihovo podizanje. U obitelji dolazi do sve većeg broja međuljudskih odnosa. Potrebno je donositi sve veći broj odluka – a veće su i šanse da će člana obitelji zadesiti nesreća. Rastu i šanse za nanošenje boli ili razočarenje, u bilo kojemu obliku. Više djece svakako znači i manje slobodnoga vremena.

Za lososa je cijena umnažanja smrt. Losos pliva uzvodno, polaže ikru u pijesku i potom umire.

I žito umire kako bi se reproduciralo. Isus je rekao: “Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Ivan 12,24).

Čak je i u stvaranju atomske bombe valjalo platiti cijenu. Uz ogromne troškove u vidu novca i drugih sredstava, cijenu je “platio” i sâm atom. Morao je proći kroz cijepanje kako bi doveo do željenoga učinka.

Cijena umnažanja može se također vidjeti i iz činjenice da je u prvoj fazi ono sporije od procesa običnoga zbrajanja. To je posebno važno kada to načelo primjenjujemo na ispunjenje Velikog poslanja. Zamislimo da je neki nadareni evangelizator u stanju svakoga dana Kristu dovesti 1000 ljudi. Svake godine tako će doći do 356 000 spašenih ljudi, što bi bila uistinu veličanstvena služba.

Usporedimo ga s učenikom koji umjesto tisuće ljudi dnevno, Kristu dovodi samo jednu osobu godišnje. Krajem godine učenik ima jednoga obraćenika, a evangelizator 365 000. Ali zamislimo da učenik nije samo doveo još jednu osobu Kristu, nego ju je također i obučio. Molio je s tim čovjekom, poučio ga kako se hraniti Riječju Božjom, uveo ga u zajedništvo s drugim istomišljenicima i pokazao mu kako drugim ljudima predstaviti evanđelje. Krajem te prve godine taj je obraćenik u stanju dovesti drugoga čovjeka Kristu i poučiti ga baš kao što je i njega samoga netko prethodno poučio.

Početkom sljedeće godine učenik je udvostručio svoju službu – jedan se pretvorio u dvojicu. Tijekom sljedeće godine svaki od njih odlazi i ponovo ne dovodi 1000 ljudi Kristu, nego samo po još jednu osobu. Krajem druge godine imat ćemo četvoro ljudi. Vidite i sami kako je polagan ovaj proces. Ali uzmite u obzir da nemamo samo obraćenike, nego prave učenike koji su se u stanju umnažati. Ovim korakom godišnjega udvostručavanja, dovodeći Kristu po jednog čovjeka godišnje, brojčano će prestići evangelizatora dvadeset i četvrte godine službe. Od tog trenutka nadalje učenik i njegova služba umnažanja širit će se brže od združene službe nekolicine nadarenih evangelizatora.

Ovo ne znači da nema potrebe za službom evangelizatora, nego samo da evangelizator sâm za sebe ne može ispuniti zadatak zauzimanja izgubljenoga i umirućega svijeta.

Sve je to nalik na priču o ocu koji je dvojici svojih sinova ponudio da odaberu bilo jedan dolar tjedno u periodu od 52 tjedna ili pak jedan cent prvoga tjedna i potom udvostručeni iznos svakog narednoga tjedna. Jedan se sin odlučio za dolar tjedno. Drugi je pak rekao: “Tata, probat ću s centom koji se udvostručuje svakoga tjedna pa da vidimo što će se dogoditi.” Svi znamo tko je pobijedio: sin koji je uzeo cent i udvostručio ga svakoga tjedna. Omjer u kojemu je pobijedio je zapanjujući. Krajem godine je sin koji je započeo s jednim centom imao dovoljno novca da doživotno živi u sigurnosti.

Bog želi da načela koja su na djelu u materijalnome svijetu primijenimo i na duhovni život. Crkvi Isusa Krista teško će i dalje ispunjavati Kristovo Veliko poslanje zato što se svjetsko stanovništvo umnaža, dok crkva uspijeva samo pribrajati nove članove. Zbrajanje nikada ne može održati korak s umnažanjem.

Prije nekog vremena u jednom muzeju u Chicagu prikazan je jedan izložak. Radilo se o šahovskoj ploči na kojoj je u prvome polju stajalo jedno zrno žita, na drugome dva, na trećemu četiri, potom 8 pa 16, 32, 64, 128, itd. Dalje na ploči u određenome je trenutku na polju bilo toliko zrna žita da su se presipala u susjedna polja stoga je prikaz tu završavao. Iznad ploče stajalo je pitanje: “Koliko ćete žita, po ovome obrascu udvostručavanja, imati na ploči kada stignete do 64. polja?”

Odgovor na pitanje dobili biste pritiskom na tipku na ploči ispred vas, a broj bi bljesnuo na malom zaslonu iznad ploče. “Dovoljno da se čitav indijski potkontinent prekrijete slojem žita debljine 16 metara.”

U početnoj fazi umnažanje može biti skuplje i sporije od zbrajanja, ali dugoročno je to najučinkovitiji način izvršavanja Kristovoga Velikog poslanja, a ujedno i jedini način.

 

Kvaliteta je ključ umnažanja

Ključ uspjeha u procesu umnažanja je dubinska obuka učenika. Svakoga puta kada se jedna osoba ne uspije “duhovno reproducirati”, rezultati vam se prepolove.

Jedan od ciljeva Adolfa Hitlera bio je uništenje židovske rase, ali ni uza svu svoju odlučnost, nije mu uspjelo. Proces umnažanja već se odvijao veoma dugo do trenutka kada je on stupio na scenu. Da je pak Hitler mogao biti s Abrahamom na brdu Moriji i da je bio u prilici zgrabiti nož i zabiti ga Izaku u srce, tada bi čitav židovski narod uništio jednim jedinim udarcem.

Danas se nuklearna reakcija koristi za proizvodnju energije. Ulaganjem nekoliko grafitnih palica u reaktor kontrolira se nuklearna reakcija. Ovime se usporava proces umnažanja i sprečava eksplozija. Dok crkva Isusa Krista nastoji “eksplodirati” kroz umnažanje, Sotona stalno nastoji ubacivati svoje “grafitne palice” kako bi nas usporio. Isus Krist nam ukazuje na jedan od načina na koji Sotona ovo radi: “Ali nadošle brige vremenite, zavodljivost bogatstva i ostale požude uguše Riječ te ona ostane bez ploda” (Marko 4,19).

Obratite pažnju na riječi apostola Pavla Timoteju, svojemu sinu u vjeri: “Što si od mene po mnogim svjedocima čuo, to predaj vjernim ljudima koji će biti podobni i druge poučiti” (2. Timoteju 2,2).

Pavla, Timoteja, vjerne ljude i ostale jasno vidimo kao četiri generacije. Umnažanje je sigurno samo kada postoji i prava obuka vjernih ljudi koji proces poučavanja mogu prenijeti i na sljedeće generacije.

Lako je vidjeti da je potrebni proces obuke polagan i skup. Zahtijeva jako mnogo vremena. A gdjegod da pokušate postići prečac, ugrožavate čitav proces. Zbog toga služba umnažanja učenika nikada nije bila popularna. Svima se sviđaju rezultati koje donosi, ali malo njih je voljno platiti cijenu postizanja tih rezultata.

Razgovarao sam s jednim prijateljem o službi poučavanja učenika, a on mi je rekao: “Trenutno obučavam pedeset ljudi.” U tom sam trenutku shvatio da svaki od nas govori o dvije posve različite stvari jer nije moguće obučavati pedeset ljudi istovremeno. Učenike nije moguće masovno proizvoditi.

Dok je bio na zemlji, naš Gospodin Isus Krist bio je Bog u ljudskome obliku. Imao je sve moguće duhovne darove, a nije imao naše slabosti i grešnost niti tešku odgovornost oženjenog čovjeka ili voditelja neke firme. Svoje je vrijeme posvetio isključivo službi. A ipak, uza sve svoje prednosti, smatrao je da učinkovito može obučiti samo dvanaest ljudi, a čak i od tih dvanaest, definitivno je profilirao trojicu. Ako je broj dvanaest odluka našega Gospodina, sumnjam da sa svojim ograničenjima mi možemo planirati učinkovitu obuku pedesetorice ljudi istovremeno.

U 2. Korinćanima Pavao objašnjava zašto se odlučio za određene postupke: “Kada dođoh u Troadu poradi evanđelja Kristova, premda mi se otvoriše vrata u Gospodinu, ne bijaše mi duši spokoja što ne nađoh Tita, brata svoga; oprostih se stoga s njima i pođoh u Makedoniju” (2. Korinćanima 2,12-13).

Kada je Pavao došao u Troadu, Gospodin ne samo da mu je upriličio zgode za svjedočenje evanđelja, nego je također pripremio i ljude spremne da ga čuju. Ali Pavao je imao i jedan problem – nije znao gdje je Tit, njegov suradnik. Zbog toga je propustio priliku da proširi evanđelje po čitavome gradu i otišao je u potragu za svoji bratom Titom.

Pomislili bismo da je donio pogrešnu odluku jer je dopustio da mu osjećaji pomute prosudbu. Ali možda je potraga za Titom bila važnija od propovijedanja čitavome gradu Troadi u tome trenutku. Zašto? Jer ukoliko bi Pavao pronašao Tita i obučio ga, udvostručio bi učinkovitost svoje službe, a zajedno su se mogli vratiti i obraditi dva grada kao što je Troada, umjesto samo jednoga.

Važnost pojedinca u procesu umnažanja vidljiva je također i iz Djela apostolskih 8. Filip (za kojega se vjeruje da je prethodno odabrani đakon Filip iz šestoga poglavlja Djela apostolskih) otišao je u grad Samariju i propovijedano evanđelje. “Mnoštvo je jednodušno prihvaćalo što je Filip govorio slušajući ga i gledajući znamenja koja je činio” (redak 6). Ta je služba bila toliko uspješna da su se neki od vođa iz Jeruzalema otišli onamo osvjedočiti i dali joj blagoslov.

Upravo usred tog evanđeoskog rada, Duh Božji poziva Filipa i šalje ga u Gazu, u pustinju, da razgovara s jednim čovjekom – etiopskim dostojanstvenikom (reci 26 i 27). Ako je Filip svoju službu mogao umnožiti i preko ovoga dostojanstvenika, tada je ovaj Etiopljanin mogući ključ za evangelizaciju čitave Etiopije.

Služba poučavanja učenika ne nudi glamur i uzbuđenje propovijedanja pred velikim skupovima. Ali ulaganje u pravu osobu, pravu viziju i pravu disciplinu od suštinske je važnosti za potpunu predanost Isusu Kristu i traži plaćanje bilo koje cijene kako bi se volja Božja ispunila u čovjekovome životu. Ostati uz osobu i pomagati u nadilaženju prepreka u procesu obuke dugotrajan je i naporan zadatak.

Često sam znao čuti staru izliku: “Jednostavno nemam potrebne darove za takvu službu.” Ili pak: “Bog me nije pozvao u tu službu.” Veliko poslanje koje nam se daje u Mateju 28,19-20 glasi: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode…” To je moguće izvesti samo stvaranjem učenika. Kroz povijest crkva nije vjerovala da se Veliko poslanje daje samo nekolicini određenih ljudi, nego svim vjernicima. Ako je to uistinu tako, onda svi vjernici mogu stvarati nove učenike. Ili ako to postavimo na drugi način, bavljenje obučavanjem učenika nadilazi same darove i čovjekov poziv. Bez obzira na to koje darove imamo i koji je naš poziv, svi bi ljudi trebali stvarati nove učenike.

Svatko ima darove koji su potrebni za stvaranje učenika. Možda ste učitelj, inženjer ili domaćica, ali bez obzira na poziv, morate također stvarati i učenike. Ako ne stvarate učenike, tada vam preporučam da uradite ono isto što je Timotej uradio s Pavlom ili što su Petar, Jakov i Ivan uradili s Gospodinom Isusom. Stavite se na raspolaganje nekomu tko obučava učenike, nekomu tko vam može pomoći da počnete stvarati nove učenike. Držite se takve osobe. Učite “zanat” promatrajući kako se razvijaju kvalitete potrebne za duhovno reproduciranje sebe u životima drugih osoba.

Svaki bi se kršćanin trebao zapitati dvije stvari. Kao prvo: “Tko je moj Pavao? Tko je osoba od koje učim? Tko mi pomaže da motivirano stvaram nove učenike?” I kao drugo: “Gdje je moj Timotej? Gdje je osoba kojoj ja zauzvrat pomažem da umnaža učenike?”

 

Biblijski prikaz umnažanja

Patrijarhu Jakovu rodilo se dvanaest sinova. Biblija nam kaže da su se namnožili i ispunili egipatsku zemlju. “Ali su Izraelci bili rodni, namnožili se i silno ojačali, tako da su napučili zemlju” (Izlazak 1,7). I Isus je odabrao dvanaest ljudi koji će postati njegova “duhovna djeca.” Uložio je tri godine svojega života u njih i rekao im da budu plodni, da se umnažaju i svakomu donesu evanđelje. I vi i ja danas smo kršćani zato što su dvanaestorica ljudi shvatili Isusovu viziju i uradili kako im je on zapovjedio. Duhovno umnažanje je djelotvorno!

Pavlova želja bila je da na svojem drugom misijskom putovanju propovijeda evanđelje po Aziji. Knjiga Djela apostolskih 16,6-11 kaže nam da je Duh Sveti zaustavio taj njegov naum i naposljetku ga odveo u grad Troadu. Tamo je Pavao dobio viziju s uputom da ide u Makedoniju i ondje propovijeda evanđelje. Dakle, zbog zabrane Duha Svetoga da u Aziji propovijeda evanđelje, Pavao je sa svojim suradnicima otišao u današnju Europu.

Obratite pažnju što se događa na Pavlovom trećem misijskom putovanju, kako je to zabilježeno u Djelima apostolskim 19. Pavao se ponovo vraća u Aziju, ovaj put u grad Efez. U recima 8 – 10 kaže: “Onda Pavao uđe u sinagogu te je tri mjeseca hrabro raspravljao i uvjeravao o kraljevstvu Božjem. Ali kako neki, okorjeli i nepokorni, ocrnjivahu ovaj Put pred mnoštvom, odstupi od njih, odvoji učenike i danomice raspravljaše u školi nekog Tirana. Trajalo je to dvije godine, tako da su svi azijski žitelji, Židovi i Grci, čuli riječ Božju.”

To je lijep prikaz duhovnoga umnažanja. Zbog Pavlove službe poučavanja u Tiranovoj školi, svi su u Aziji čuli Riječ Gospodina Isusa. A da bi stvar bila što jasnija, Luka dodaje: “Židovi i Grci.”

Umnažanje učenika je novozavjetna vizija i metoda ispunjavanja zadatka. U ovome poglavlju nismo stigli iscrpno istražiti biblijska načela umnažanja, ali to je možda proučavanje koje biste htjeli i sami provesti.

Vidjet ćete da to svakako vrijedi truda.

Učeništvo nije služba neke posebne organizacije ili crkvene zajednice. To je Božja služba. Na njegovom je srcu još od početka vremena. Baš kao što je Bog pokrenuo tjelesno širenje ljudske rase po načelu umnažanja, također je pokrenuo i duhovno širenje po istom načelu. Ali zbog duhovne bitke koja je uključena u taj proces, mnogi su nominalni učenici sami sebe diskvalificirali. Božja poruka proroku Ezekielu njegova je poruka i danas: “Tražio sam među njima nekoga da podigne zidine i stane na proboje preda me u obranu zemlje, da je ne zatrem, i ne nađoh nikoga” (Ezekiel 22,30). Jeste li već čuli ovu poruku? Hoćete li biti ta osoba? Hoćete li biti Božji množitelj učenika?

Odgovori