Blog

Bild_2024-05-04_203009855

Uskoro je Gospodin Isus trebao otići na križ i umrijeti umjesto grešnika: providjeti put spasenja koji će biti dostupan cijelome čovječanstvu. Međutim, to znači da se radosna vijest mora navijestiti po cijelom svijetu. Potrebno je evangelizirati cijeli svijet. Kako se to može učiniti?

Spasiteljeva strategija bila je sljedeća: odabrati dvanaestoricu ljudi, poučiti ih načelima svoga kraljevstva te ih odaslati poput gorljivih vjesnika. Kad bi barem pronašao dvanaest ljudi koji će ga voljeti svim srcem, koji se neće plašiti ničega osim grijeha, i koji će mu se pokoravati u svemu, tada bi mogao preokrenuti svijet.

Njegov prvi korak bio je provesti noć na gori, u molitvi. Zamislite Božjeg Sina kako ispružen na tlu traži volju svoga Oca. Nedvojbeno, njegove molitve su se ticale odabira učenika. Uvijek tražeći vodstvo od Boga, On je taj izbor izložio u iskrenoj i dugotrajnoj molitvi. Ovdje vidimo koliki je značaj Isus pridavao molitvi. To je također prijekor našemu manjku molitve, jer mi vrlo rijetko (ako ikada) provodimo noć u molitvi.

Sutradan se sastao sa svojim sljedbenicima i izabrao dvanaestoricu, koje znamo kao apostole. Njegov odabir bio je osobit iz više razloga: zbog broja odabranih, zbog njihove dobi, zbog njihove opće kvalificiranosti, kao i zbog toga što je jedan od njih bio izdajnik. Najprije što se tiče broja odabranih: Isus nije izabrao 12 000, ni 1200, pa čak ni 120 učenika, već samo 12. Zašto tako malo? Kao prvo, učinkovito učeništvo se može ostvariti samo u manjoj skupini. Zatim, broj učenika mora biti dovoljno mali da se svaki uspjeh može pripisati isključivo Gospodinu.

Učenici su tada vjerojatno imali dvadesetak godina. Sam Gospodin je imao oko trideset, a bilo je uobičajeno da učitelj bude stariji od učenika. Osim toga, Gospodin je znao da je mladost najbolja za oblikovanje, mijenjanje i pokretanje ljudske duše.

Učenici nisu bili osobito kvalificirani. Bili su to obični ljudi, priprosti i bez nekog većeg obrazovanja. Nisu bili teološki obrazovani. Nitko od njih nije bio bogat. Robert Coleman govori o njima kao o „prilično odrpanom skupu duša, prema bilo kojem društvenom mjerilu… a predstavljali su presjek prosječnog društva toga vremena”. Možemo za njih, kao i za bilo koga drugoga, reći da je jedino divno u vezi s njima bila njihova povezanost s Isusom.

Odabir Jude Iskariotskog obavijen je velom tajne. Sveznajući Gospodin je svakako bio svjestan da će ga Juda izdati, pa ipak ga je odabrao. Najbolje je ostaviti ovu tajnu u tajnosti.

Učenici su odmah bili upućeni na praktični rad. Promatrali su Gospodina i slušali ga kako poučava narod, kako ozdravlja bolesne i kako izgoni nečiste duhove. Bili su oduševljeni kad su vidjeli kako ljudi hrle ne bi li dodirnuli Učitelja. Otkrili su da ljudi znaju raspoznati kad Božja sila protječe kroz čovjeka.

Spasiteljeva poruka zvuči poput djelomičnog ponavljanja Propovijedi na gori iz Mateja 5–7. Međutim, nije ista. Isus je izgovorio ovu poruku u dolini ili na nekoj zaravni (s. 17), a ne na gori. Blaženstva su drugačija. U Mateju su blagoslovljeni oni koji su siromašni u duhu i koji su gladni i žedni pravednosti. U Luki je riječ o onima koji su fizički siromašni i gladni. U ovoj propovijedi, koja je prvenstveno namijenjena učenicima (Lk. 6,20), nalaze se četiri zla, dok u Mateju nema nijednoga.

Naš Gospodin najprije govori svojim apostolima da trebaju biti poput siromaha. Znamo da misli na stvarno siromaštvo, a ne na siromaštvo duhom, jer u 24. stihu imamo „jao“ koji je suprotan tome: „Ali jao vama, bogataši“. On ne govori o bogatašima u duhu, jer to ne bi imalo smisla. On govori o nedostatku imovine, blaga. Međutim, zar je blagoslovljeno biti siromašan?

Ljudi po cijelom svijetu zatočeni su u siromaštvu koje ih satire. Njima je siromaštvo prokletstvo, a ne blagoslov. Kako je onda učenicima na blagoslov ako su siromašni? Ključ nalazimo u 22. stihu: „zbog Sina Čovječjega”. Umjesto da gomilaju osobnu imovinu, Dvanaestorica su trebala učiniti sebe siromašnima kako bi se drugi duhovno obogatili.

Kad malo razmislimo o tome, bilo je i prikladno da budu siromašni. Bili su predstavnici Onoga koji je rođen u siromašnoj židovskoj obitelji, za kojeg nigdje ne čitamo da je ikada imao novca uz sebe, i koji nije imao gdje položiti glavu. Bili su djelatnici Onoga koji je bio bogat, ali je dragovoljno postao siromašan kako bismo se mi obogatili. Bili su poslanici „jedinog savršenog života koji je ikada proživljen na ovom svijetu… života Onoga koji nije imao ništa i koji nije za sobom ostavio ništa osim odjeće koju je nosio” (Denney).

Bilo bi kontradiktorno da su nosili skupocjenu odjeću, imali skupe frizure, razmetali se debelim svežnjima novčanica i paradirali urešeni skupim nakitom. To bi dalo potpuno pogrešan dojam o Onome koji se uopće nije zamarao takvim stvarima. E. S. Jones govori o tome kako je posjetio velebnu katedralu i vidio kip malog Isusa koji je crkva uresila neprocjenjivim draguljima. Zatim je izišao na ulicu i ugledao lica djece izmučene glađu. Pomislio je: „Baš me zanima uživa li Bambino u svojim draguljima.“ Zatim je rekao: „Zaključio sam da, ako uživa, ja više ne mogu uživati u pomisli na Bambina.“ Pa ipak, deklarirana crkva u mnogočemu je uresila Isusa dragocjenim livrejama, prikazujući ga svijetu kao čovjeka bogatstva koji živi u luksuzu, a ne kao Božjega čovjeka koji živi jednostavnim životom. Da su učenici krenuli u svijet kao bogataši, privukli bi nebrojena mnoštva sljedbenika čiji bi jedini motiv za sljedbeništvo bio vlastiti financijski napredak. Ljudi će ispovjediti vjeru kako bi dobili posudu riže, ali ono što im zaista treba jest pokajanje pred Bogom i istinsko pouzdanje u Isusa Krista kao Gospodina i Spasitelja.

Da su Dvanaestorica nastupila kao bogataši, njihovi uspjesi bi se pripisali moći novca, a ne Božjoj moći. Uz to, oni bi mogli pasti u napast da se upuštaju u skupe projekte koji možda ne bi bili po Božjoj volji. Siromaštvo u kršćanskoj službi drži ljude u pouzdanju u Gospodina i u uvjerenju da će On platiti za sve što naruči.

Upitno je bi li učenici mogli ostvariti sve što su ostvarili da nisu izišli u svijet siromašni. Bogatstvo bi im predstavljalo smetnju, dok im je siromaštvo išlo u prilog. Ovi ljudi su mogli biti bogati, ali su odlučili da neće biti bogati u svijetu u kojem su tisuće ljudi umirale od gladi, i gdje mnogi još nisu čuli Isusovo ime.

Ne samo da su učenici trebali krenuti bez bogatstva, već su također trebali spoznati blagoslov gladovanja. Je li glad blagoslov? Jest, ali samo ako se na nju odlučimo zarad Sina čovječjega. Učenici nisu bili pozvani za gurmane koji će kušati delikatese i stara vina. Trebali su živjeti ekonomično i maksimalno koristiti svoja sredstva u svrhu širenja evanđelja.

Zatim, njihova služba je trebala biti služba plača. Međutim, ovdje nije riječ o plakanju koje je poprimilo epidemijske razmjere u našem izmučenom svijetu. U pitanju je posebna vrsta tuge; to je tuga koju trpimo za Sina čovječjega. Oni su trebali liti gorke suze za umiruće duše ljudi. Trebali su tugovati zbog razdijeljenosti crkve. Trebali su biti žalosni zbog vlastitih grijeha i nedostataka. Ako krenu naprijed sa suzama, noseći dragocjeno sjeme, vratit će se s radošću noseći svoje snoplje sa sobom (vidi Ps. 126,6).

„Oni koji pridobivaju duše najprije moraju tugovati za njima.”

Ne samo da su morali biti siromašni, gladni i tužni, već su radi Sina čovječjega još morali biti i nepopularni. Njihova vjerna povezanost s Isusom donijela im je omraženost, izopćenost, prezir i klevete. No, nije bilo razloga za brigu! To im je donijelo velike radosti. Oni su sudjelovali u iskustvima pobožnih proroka Starog zavjeta i zajamčena im je velika nagrada u nebu. Neki će možda biti u napasti da pitaju: „Što bi Isus uopće mogao učiniti s takvom četverostrukom vojskom budala: siromaha, gladnih, uplakanih i prezrenih?“ Odgovor glasi: „Preokrenuti svijet naopačke!“ To je i učinio!

Kao da je očekivao kako će se budući naraštaji učenika okrenuti od požrtvovnoga života samoodricanja i poći za „mekanim i putenim luksuzima koji ubijaju dušu“, Gospodin je izrekao četiri zla.

„Ali jao vama, bogataši!“ To su samozvani učenici čiji je moto: „Ništa nije predobro za Božji narod.“ Oni se pozivaju na 1. Timoteju 6,17b: „… Boga, koji nam sve obilno daje na uživanje“, zaboravljajući da uživanje ne dolazi od ugađanja sebi već, kako to piše u sljedećem stihu, od činjenja dobra i od izobilja dobrih djela, te od pomaganja siromašnima. Oni ne žele shvatiti koliki je grijeh zgrtati bogatstvo koje se moglo upotrijebiti u evangeliziranju izgubljenih. Zaboravljaju da je sveti Božji Sin rekao: „Kako mučno bogataši ulaze u kraljevstvo Božje! Lakše je devi kroz iglene ušice proći nego bogatašu ući u kraljevstvo Božje“ (Lk. 18,24b-25).

„Jao vama koji ste sada siti!“ To su oni koji ispovijedaju da su učenici, ali žive zato da bi ugađali vlastitim apetitima. „Ja“ predstavlja središte i periferiju njihovih života. Oni večeraju u elegantnim restoranima, prejedaju se na krstarenjima koja ne vode nikamo i uživaju u raskošnim klubovima i hotelima. Njihov život se okreće oko kuhinje i blagovaonice. Činjenica da im gladni Lazar stoji na vratima uopće ih ne opterećuje.

„Jao vama koji se sada smijete!“ Njihov grijeh nije u tome da se vole nasmijati dobroj šali, već u tome što im je sve u životu šala. Oni kao da ne mogu biti ozbiljni kad je riječ o velikim pitanjima vremena i vječnosti, o umirućim dušama, o uplakanom čovječanstvu ili o vječnom paklu. Duhovno govoreći, oni su u perolakoj kategoriji. Za njih je život uživancija. Um im je isprazan, riječi su im isprazne i životi su im isprazni.

„Jao vama kad vas svi ljudi budu hvalili.“ Oni se nazivaju Isusovim učenicima, ali su zapravo robovi društvenog položaja. Ljudska hvala im je draža od Božje. Izbjegavaju jasno i neustrašivo izricanje istine kako ne bi koga uvrijedili. Ovi ljudi su poput kameleona; oni prilagođuju poruku prema publici. Mogu govoriti suprotne stvari u isti mah. To su potomci neplemenite loze lažnih proroka koje vidimo u Starom zavjetu.

Stoga učenici moraju donijeti svjesnu odluku. S jedne strane se nalazi siromaštvo, glad, suze i nepopularnost radi Sina čovječjega. S druge strane su bogatstva, obilje hrane, veselje i odobravanje ljudi. Oni koji se odluče za ovo drugo primaju svoju nagradu sada, a kasnije će žaliti. Oni koji izaberu ono prvo, baštinit će Kraljevstvo i svu radost koju ono donosi.

Odgovori