Blog

Bild_2024-05-04_203502374

Kad se učenici upuštaju u boj, neophodno je da imaju odgovarajuće oružje, i zato Spasitelj sada otkriva tajno oružje u Božjoj oružarnici. U pitanju je ljubav. Njegova revolucija nije revolucija mržnje, već ljubavi; ne nasilja, već dobrote. Ova ljubav se razlikuje od svega što svijet poznaje. U pitanju je nadnaravna ljubav s drugog svijeta. Ne radi se o pukoj ljudskoj naklonosti, za što su i nevjernici sposobni. Riječ je o nečemu što mogu izraziti samo oni koji žive božanskim životom, a čak ni vjernici je ne mogu iskazati vlastitom snagom. Ona se može iskazati u snazi Svetog Duha koji prebiva u nama.

Takva ljubav je stvar volje, a ne osjećaja, iako, naravno, sadrži osjećaje. Nije u pitanju nešto što se može prenijeti poput prehlade, već nešto što se njeguje kad sjedimo uz Isusove noge. Ona ne dolazi iz Hollywooda, već s neba. Dok žudnja jedva čeka da uzme, ljubav jedva čeka da dade.

Kad naiđu na takvu ljubav, neobraćeni ljudi odjednom se nađu u neobranom grožđu. Zbunjeni su. Oni se znaju nositi s ljudskom naklonošću, i svakako znaju uzvratiti kad ih se napadne. Međutim, kad se na njihovu neljubaznost uzvrati dobrotom, oni ne znaju što bi mislili, rekli ili učinili.

U tome i jest stvar. Učenici neće moći utjecati na svijet ako se ne izdignu iznad krvi i tijela. Oni moraju šokirati ljude velikom eksplozijom ljubavi.

Od 27. do 31. stiha Spasitelj nam govori kako se ljubav ophodi prema drugima. Na primjer, ljubav se treba iskazati i neprijateljima, a ne samo prijateljima. To već nije prirodno. Voljeti neprijatelje je nešto što se potpuno kosi s ljudskom naravi, kao i uzvratiti djelima ljubavi na mržnju. Ili tražiti Božji blagoslov nad onima koji nas proklinju. Ili moliti se za one koji loše postupaju prema nama. Pa ipak, „ovo je put kojim je hodio Gospodar; neće li i Njegove sluge ići njime“? Zar doista toliko utječe na ljude kad kršćani vole svoje neprijatelje i mole se za svoje progonitelje? Ispričat ću vam jednu priču.

Mitsuo Fuchida bio je japanski pilot koji je vodio napad na Pearl Harbor u prosincu 1941. godine. Upravo je on javio u Tokio vijest: „Tora, Tora, Tora”, objavljujući tako potpuni uspjeh misije. Bio je opijen pobjedom, sve dok se ratna sreća nije preokrenula. Njegova zemlja se u konačnici morala predati.

Shrvan porazom, Fuchida je zaključio da pobjednicima treba suditi za ratne zločine pred međunarodnim sudom. Da bi prikupio dokaze za to, razgovarao je s japanskim vojnicima koji su bili ratni zarobljenici u SAD-u. Umjesto da čuje priče o strahotama, stalno je slušao priče o nekoj kršćanki koja je posjećivala logor s ratnim zarobljenicima, iskazivala im dobrotu i davala im kršćansku knjigu po imenu Novi zavjet. Kad su je upitali zbog čega je tako ljubazna prema neprijateljskim zarobljenicima, rekla je da su njezini roditelji bili misionari na Filipinima i da su ih Japanci pogubili, te da su prije smrti molili jednu posebnu molitvu. Upravo zbog te molitve žena je odlučila da će voljeti japanske zarobljenike i brinuti se o njima.

Mitsuo Fuchida nije mogao prestati razmišljati o toj tajanstvenoj molitvi. Neprestano ga je progonila. Nabavio je Novi zavjet i počeo ga čitati. Kad je došao do Luke 23,34, odmah je shvatio o kojoj se molitvi radilo: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine“. Više nije razmišljao o onoj Amerikanki niti o japanskim ratnim zarobljenicima, već o sebi kao ljutom Kristovom neprijatelju, kome je Bog bio spreman oprostiti zbog molitve razapetog Spasitelja. U tom trenutku je vjerom u Krista zatražio i pronašao oproštenje i vječni život.

Mitsuo Fuchida je proveo ostatak života propovijedajući o neistraživim Kristovim bogatstvima po cijelom svijetu.[1]

Ljubav se ne osvećuje, niti uzvraća milo za drago, već okreće drugi obraz. „Kad okrenete drugi obraz, razoružali ste neprijatelja. On vas šamara, no okretanjem drugog obraza vi ste ga svojom moralnom smjelošću ošamarili po srcu. Njegovo neprijateljstvo topi se i vaš neprijatelj nestaje. Riješili ste se neprijatelja riješivši se neprijateljstva… Svijet je pobijedio upravo onaj Čovjek koji je imao moć uzvratiti udarac, ali je imao i moć ne uzvratiti udarac. To je moć: krajnja moć” (E. Stanley Jones).

Ljubav se toliko malo drži materijalnih dobara da će se rado od njih rastati, čak i u većoj mjeri nego što se od nje traži. Razlog zbog kojeg nam je tako teško slijediti ovaj primjer jest zato što posjedujemo puno i zato što nas to drži u stisku.

 

Ljubav se očituje u davanju.

Ljubav uvijek daje, oprašta i nadživljuje,

uvijek stoji otvorenih ruku.

I dok živi, ona daje,

jer to je isključivo pravo ljubavi —

da daje, i daje, i daje.

 

Učenici moraju odmah znati da će njihova služba biti služba davanja. Ne radi se o tome što ćemo mi dobiti, već kako možemo dati još više. Ne smiju očekivati da će primati, već da će davati. Neprestano će imati prilike vidjeti stvarne potrebe pa će im, iako su i sami siromašni, biti dano da pomognu. Ne trebaju dati jedino u situaciji kad bi mogli nekome nauditi, bilo tako što bi potpomogli nečiju lijenost, ili tako što bi time financirali nečiju lošu naviku. Kad se učenik nađe u nedoumici, svakako je bolje da pogriješi prevelikom milošću.

Osnovno je pravilo da se Kristovi sljedbenici trebaju ponašati prema drugima onako kako bi željeli da se drugi ponašaju prema njima. To znači da trebaju biti ljubazni, darežljivi, strpljivi, nesebični, nepristrani, spremni oprostiti, pomagati i tako unedogled.

Isus ističe da se trebamo ponašati bolje od onih koji nisu nanovo rođeni (s. 32-35). Nije dovoljno voljeti rodbinu i prijatelje. To čine čak i gangsteri. Nije dovoljno biti dobar prema onima koji su dobri prema nama. To mogu i ubojice i preljubnici. Nije dovoljno posuditi u nadi da će nam se vratiti. To može i banka. Želimo li utjecati na ovaj svijet, moramo se izdići iznad onog što je samo ljudsko i dosegnuti ono što očituje božanski život. To ćemo učiniti kada volimo one koje je teško voljeti, zlobnike i nezahvalnike; kada činimo dobro onima koji to ne zaslužuju, i kad posuđujemo bez očekivanja da ćemo ponovno primiti. Bog će obilato nagraditi takvo učeništvo i zvat ćemo se djecom Svevišnjega. To nije način na koji postajemo djeca Svevišnjega. Njegova djeca postajemo u pokajanju pred Bogom, vjerom u Isusa Krista. Međutim, na taj način pokazujemo svijetu da smo Božja djeca. Pokazujemo obiteljsku sličnost kad smo dobri prema nezahvalnicima i zlobnicima.

U svojoj službi Gospodinu, Dvanaestorica su se susretala s raznim ljudskim potrebama: s bolesnima, slijepima, gluhima, starima, zastranjelima, ludima, opsjednutima zlodusima, usamljenima, siromašnima i beskućnicima. Sigurno su u nekim trenucima bili u napasti izgubiti živce, kad im je tijelo već bilo umorno, a emocije iscrpljene, i kad bi najradije bili izgrdili te nesretnike. Isus ih je podsjetio da moraju biti milostivi baš kao što je njihov nebeski Otac milostiv.

„Nemojte suditi, pa sigurno nećete biti suđeni!” Mnogi ljudi koji ne poznaju Bibliju znaju barem ovaj stih i služe se njime kako bi ušutkali svaku kritiku ili ispravak. Kad bi pročitali ostatak Biblije, znali bi da ima trenutaka kada treba suditi, kao i trenutaka kad to ne smijemo činiti.

Na primjer, moramo prosuđivati učitelje i njihovu doktrinu na temelju Božje riječi (1. Kor. 14,29). Moramo prosuđivati jesu li drugi ljudi istinski vjernici, jer u protivnom ne bismo mogli biti poslušni zabrani o ulaženju pod nejednak jaram (2. Kor. 6,14). Moramo prosuđivati o sporovima među vjernicima (1. Kor. 6,1-6). Moramo osuditi grijeh u vlastitom životu (1. Kor. 11,31). Lokalna crkva mora suditi ekstremnim oblicima grijeha (1. Kor. 5,12). Lokalna crkva mora prosuditi jesu li određeni ljudi kvalificirani da budu starješine i đakoni (1. Tim. 3,1-13).

Međutim, ima i stvari u kojima ne smijemo suditi. Ne smijemo suditi o tuđim motivima zato što jedino Bog zna što se odvija u nečijoj glavi. Ne smijemo osuđivati službu Gospodnjih slugu (1. Kor. 4,5). Postoji samo Jedan koji zna grade li oni zlatom, srebrom, draguljima, ili drvom, slamom i trskom (1. Kor. 3,12). Ne smijemo osuđivati one s kojima se ne slažemo u pitanjima koja su moralno neutralna ili koja nisu od ključnog značaja (Rim. 14,3-4. 13). I konačno, ne smijemo suditi prema vanjštini (Iv. 7,24) i pokazivati pristranost (Jak. 2,1-4).

„Nemojte suditi, pa sigurno nećete biti suđeni!” Kad bi Spasiteljevi učenici dovijeka osuđivali druge, Spasitelj bi bio sasvim pogrešno prikazan. Isus nije došao osuđivati, već spasiti. Njegovi sljedbenici ne trebaju kritizirati, cenzurirati niti pronalaziti zamjerke. Istina je, moraju revnosno zastupati svoju vjeru, ali to ne znači da se stalno trebaju baviti negativnim stvarima. Ljudi koji stalno osuđuju druge privlače slične sebi, a takva zajednica je neizbježno osuđena na razdor!

„Opraštajte, pa će vam biti oprošteno!“ Ovo je roditeljsko oproštenje, koje treba razlikovati od pravosudnog oproštenja. Kad grešnik povjeruje u Spasitelja, on prima pravosudno oproštenje, odnosno Bog, koji je Sudac, oslobađa ga od kazne za njegove grijehe. Međutim, kad kršćanin sagriješi, potrebno mu je roditeljsko oproštenje. Primit će oproštenje kad prizna svoj grijeh (1. Iv. 1,9). To oproštenje je uvjetovano.

Bog neće udijeliti oproštenje koje bi obnovilo obiteljski odnos ukoliko vjernik odbija oprostiti bratu koji se kaje. Svakom Božjem djetetu oprošteni su milijuni, stoga svako Božje dijete mora biti spremno oprostiti nekoliko novčića (Mt. 18,23-35).

Učenici moraju odmah na početku naučiti da ne mogu dati više od Gospodina. Žele li zaista biti darežljivi, Bog će se pobrinuti da im nikada ne nedostaje sredstava za darežljivost. Budu li lopatom davali, Bog će i njima davati lopatom – a Božja lopata je veća. Vidite koliko se ovo razlikuje od česte prakse u kojoj se misijska služba koristi kao izvor financijske sigurnosti. Primijetimo da nam Biblija ne nalaže da se okoristimo koliko možemo, već da damo sve od sebe.

Kad sve drugo propadne, ljubav neće iznevjeriti. U jednoj Ezopovoj priči sunce se natjecalo s vjetrom tko će prvi skinuti kaput čovjeku. Što je vjetar jače puhao, to je jače čovjek stiskao kaput uz sebe. Kad je sunce zasjalo, čovjek je prestao drhtati i skinuo kaput. Pobijedila je toplina.

Mali dječak se igrao u uvali gdje se čula jasna jeka. Dječak je uzviknuo „Mrzim te!“, i riječi „Mrzim te!“ su odjeknule. Što je glasnije vikao, jeka se vraćala jača. Plačući, otrčao je k majci i rekao joj: „U susjedstvu je neki dječak koji me mrzi.“ Majka je mudro predložila sinu neka kaže tome dječaku da ga voli. I naravno, kad bi dječak uzviknuo „Volim te!“, čuo je željenu jeku koja je govorila „Volim te!“

Svijet umire za tračkom ljubavi. Krist poziva svoje učenike da idu naprijed srca ispunjenih Božjom ljubavlju.

[1] Prilagođeno iz usmenog predavanja Harryja Fostera, engleskog učitelja Biblije.

Odgovori