Blog

Bild_2024-03-16_001843222

Danas se vodi velika borba za pridobivanje pristaša na raznim poljima. Mnoge civilne organizacije uspješno privlače ljude. Ako to nije Crveni križ, onda su to organizacije izviđača, masonske lože, klubovi žena ili pak tisuću i jedna organizacija, program ili slično. A kao da već i to nije dovoljno, suočavamo se sa stalnom sekularizacijom društva oko nas, uz popratni sveopći materijalizam. Tu su kazalište, konjske utrke, ladanjski klubovi, televizija, nogomet, kao i cijela gomila drugih sportova.

Ako mladi čovjek danas želi napredovati na ljestvici unutar firme, mora svojoj firmi biti potpuno privržen. Osam radnih sati dnevno, pet radnih dana u tjednu i marljiv i pošten rad – to jednostavno više nije dovoljno. Korporacije željne napretka žele da mladi ljudi jedu, sanjaju i udišu njihovu viziju ili proizvod.

U takvu arenu nadmetanja nastupaju ozbiljne riječi Isusa Krista. Isus je rekao: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom” (Luka 9,23). Danas, kao i oduvijek, Isus traži učenike, a ne samo nedjeljne kršćane. Oni koji pripadaju njemu odbijaju se dati zavesti od strane svjetovnoga sustava. Da, oni su u svijetu, ali nipošto nisu od svijeta. Ovakva osoba ima samo jednoga Gospodina: Isusa Krista. On i samo on uređuje čovjekov život; on određuje gdje će se trošiti vrijeme, novac i drugi resursi.

Kao Kristovi ambasadori imamo zadatak regrutirati ljude za život učeništva. Dok to radimo, postoje neka jednostavna, ali često zaboravljena načela koja vrijedi slijediti ako mislimo vrbovati onakvu vrstu ljudi kakve Bog može upotrijebiti. Već smo raspravili o nekolicini karakteristika ili kvaliteta koje moraju postojati u životu osobe kako bi bila upotrebljiva za Boga. Namjera nam je ovdje raspraviti o nekolicini stvari koje radnik mora uvrstiti u plan i program rada ako misli dovoditi kvalitetne ljude koji će se uključiti u rad za Boga. Podsjećam vas još jednom da ovo nipošto nije iscrpan popis. Namjena mu je jednostavno potaknuti vaše razmišljanje.

 

  1. Ljude pozivajte k viziji, a ne k nekoj organizaciji.

Bez obzir koliko velika i sjajna organizacija bila, ona nikada nije na vrhu ljestvice Božjeg vrednovanja. Bog daje viziju. Organizacija mora služiti toj viziji. Ona sama nikada ne može postati vizijom. Pod organizacijom mislim na organizirao djelovanje, bilo da se radi o crkvi (baptističkoj, metodističkoj, prezbiterijanskoj…), kršćanskoj organizaciji (Young Life, Youth for Christ, The Navigators, Campus Crusade, InterVarsity…) ili pak o grupi unutar neke crkve (muška grupa, ženska grupa, grupe za mladež…).

Ne bismo trebali jednostavno odlučiti oformiti organizaciju i potom je nastojati “opremiti” predsjednikom, zamjenikom predsjednika i tajnikom. Naprotiv, uključimo se u djelo za koje znamo da je od Gospodina, a ako kroz to uključivanje postanemo toliko brojčano snažni da nam je potrebna organizacija – tim bolje.

Učenik mora dobro paziti da nikada ne propovijeda vjernost s ciljem da njegova organizacija bude što uspješnija. Kako je samo lako upasti u ovu zamku. Posjećenost vjeronauka počinje opadati pa dobivamo poriv za prikupljanjem novih članova. Izvana se po svemu čini kao da pridobivamo ljude za Božje djelo, ali vrlo često su glavna motivacija statistika i postavljanje novih ciljeva umjesto stjecanje vještine kako ljude uputiti u Riječ Božju. Ako naglasak stavimo na zadovoljavanje duhovnih potreba ljudi, vrlo je vjerojatno da će se broj članova riješiti sam od sebe.

Isus je rekao: “A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi” (Ivan 12,32). Ivan u narednom retku objašnjava da je značenje ovih riječi imalo objasniti kakvom će smrću umrijeti Isus. Ipak, temeljna istina koja se ovdje nagovještava jest da, kada mi svojom službom uzdižemo osobu Isusa Krista, tada će on privući ljude k sebi.

Svojedobno sam imao čast promatrati crkvu u saveznoj državi Michigan. Svake bi godine pastor, zajedno sa starješinama, tražio od predstavnika svake crkvene grupe da obrane pravo postojanja te grupe na temelju dvaju kriterija: legitimnosti njihovih ciljeva i stupnja do kojega su postigli zacrtane ciljeve.

Ukoliko neka grupa ne bi zadovoljila oba ova kriterija, starješine bi je raspustili. Kakve li sjajne ideje! Kada bismo bez dvojenja primijenili ovo pravilo na sve crkve, time bismo bez sumnje doprinijeli vitalnosti i zdravlju zajednice.

U jednoj lokalnoj crkvi žene su odlučile zajednički moliti za misionare koje njihova crkva šalje i uzdržava. S tim se ciljem sastaju jednom tjedno. Prvoga tjedna sastale su se u domu gospođe Jelene, koja je za sestre pripremila dobar izbor kolača, čaj i kavu. Sljedećega su se tjedna sastale kod gospođe Snježane, koja je pak, kako je gospođa Jelena ne bi zasjenila, ponudu jela i pića pripremila još raskošnije. Kako su prolazili tjedni i mjeseci, priprema hrane postaje sve važnijom. Sve se više vremena provodi za stolom, u ćaskanju, a sve manje u molitvi. Prvotna ideja žena iz crkve bila je uistinu plemenita, međutim vizija koja je bila glavni razlog njihovoga sastajanja nekako se izgubila iz vida.

Često sam se obraćao mladićima u domovima i vojarnama, govoreći im o Kristu i njegovoj poruci. Nezaobilazno se događa da kada nekomu kažem da želim pričati o Kristu, ta mi osoba odgovara: “Iz koje ste vi denominacije?” Zar smo svijetu nekršćana toliko isprali mozak da vjeruju kako nas više zanima vrbovanje ljudi za neku posebnu denominaciju, negoli pozivanje istih k Isusu Kristu? Lako je pasti u zamku traženje od ljudi da budu vjerni nekom nama dragom programu, umjesto volji Božjoj. Već sam odavno naučio da oni koje pokušavamo vrbovati dobro znaju odrediti razliku između te dvije stvari.

 

  1. Nemojte stvarati utisak da ljudi vama ili Bogu čine uslugu ako se odluče vjerovati Kristu.

Apostol Ivan govori o incidentu koji se dogodio tijekom službe Isusa Krista. Ljudi su Isusa htjeli okruniti za kralja, ali im je on, osjetivši da njihovi motivi nisu bili čisti, odgovorio iskrenim i prodornim činjenicama o njima samima. Ivan kaže: “Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime.” U tom trenutku Isus čini nešto neočekivano. Okreće se Dvanaestorici i kaže im: “Da možda i vi ne kanite otići?” (Ivan 6,66-67).

Ne vjerujem da je Gospodin Isus sažalijevao samoga sebe. Ne, naš je Gospodin Isus samo još jednom naglašavao da slijediti njega ima i svoju cijenu.

Ako zaboravimo ovo važno načelo, riskiramo vrbovanje nevjernih ljudi. Ponovljeni Zakon bilježi Božje preduvjete za muškarce koji su se imali upuštati u bitku. “Neka nadglednici nastave te narodu kažu: ‘Tko se boji i kome srce trne, neka se vrati domu svome da ne trne srce njegovoj braći kao njemu.'”

Priključivanje Bogu oduvijek je bilo na dobrovoljnoj bazi. Bez obzira na veličinu potrebe – a potreba uistinu jest velika – Krist neće žrtvovati kvalitetu kako bi dobio na kvantiteti. A kao njegovi poslanici, ni mi to ne možemo.

Jednog su me dana pozvali da propovijedam u jednoj od crkava u gradu u kojem sam živio jer je pastor odlazio na put. Tijekom telefonskog razgovora s jednim od starješina zapitao sam žele li uz propovijed da također i poučavam nedjeljni vjeronauk. Uvjeravao me da to neće biti potrebno jer imaju unaprijed određene učitelje vjeronauka koji će uredno obaviti svoj posao.

Nakon jutarnje službe stajao sam pokraj ulaznih vrata i rukovao se s članovima zajednice dok su izlazili, kad mi je odjednom prišao voditelj vjeronauka. S ponešto uzbuđenim izrazom lica predao mi je neke pisane materijale, rekavši: “Evo, želio bih da poučavate na vjeronauku za mlade; gospodin Griffin danas nije došao u crkvu.”

Uzvratio sam mu da su me prethodno uvjerili kako nije potrebno da toga dana poučavam na vjeronauku te da zbog toga nisam bio ni pripremljen. Okrenuvši se kao da će otići, promrmljao je: “Pa ako vi ne budete poučavali, onda nitko neće. Osim toga, ni ja se nisam stigao pripremiti za poučavanje koje je mene dopalo!”

I tako sam ostao stajati s knjigama za vjeronauk, pitajući se kako im se takvo što uopće moglo dogoditi. Neko sam vrijeme razmišljao o tomu i napokon sam zaključio da je sve to vjerojatno rezultat događanja od barem nekoliko mjeseci ranije, kada je voditelj vjeronauka tražio osoblje za poučavanje. Pitao je osobu za osobom bi li se uključili u rad na vjeronauku, a jedna po jedna osoba mu je odgovarala otprilike da se ne osjeća dovoljno kvalificiranom.

Uzmimo na primjer gospodina Elliotta. On nije uistinu mislio da je nekvalificiran kada se sakrio iza te izlike. Da mu je tada voditelj vjeronauka odgovorio: “Gospodine Elliott, jasno mi je da niste kvalificirani učitelj i da ste poprilično nekompetentni na ovome području, ali zbog očajničke potrebe, biste li se ipak prihvatili poučavanja vjeronauka”, gospodin Elliott bi iz crkve izišao bijesan. Ne, ta izlika bila je samo njegov način da kaže kako ne želi platiti cijenu uključivanja u rad s učenicima.

S obzirom da su odbijali poziv, voditelj je posto očajan i počeo pozivati neke druge ljude. Napokon je netko pristao: “Hajde dobro, napravit ću vam tu uslugu i poučavat ću na vjeronauku.” I sada vas pitam, kako će dotična osoba obaviti bilo kakav posao s takvim stavom? Pripremit će se ovlaš, i to za vrijeme reklama dok gleda omiljeni program u subotu navečer. A ako se njemu ili njoj ne odlazi u crkvu, ili ako u nedjelju ima neke druge obveze, tada bez problema izostaje s vjeronauka.

Našemu je Spasitelju užitak i privilegija što smo mu se predali kao učenici, ali ni slučajno ne bismo smjeli misliti da mu svojom vjernošću činimo uslugu. Na isti način, ako svoj program ne možemo ispuniti pravom vrstom ljudi, tada bismo morali ozbiljno razmisliti o prekidanju programa. Vjerujem da je samo jedna stvar gora od ostajanja bez programa, a to je program s pogrešnom vrstom ljudi na vodećim položajima.

 

  1. Neka se aktivnosti razvijaju, a ne pokreću poput posla.

Ovo načelo govori da bismo trebali početi polako i izgrađivati u dubinu, umjesto da se usredotočimo na veliki rast, čega je rezultat tromost i velika težina gornjih struktura. Kada na aktivnost gledate kao na poslovanje, umjesto da se bavite njenom dubinom, rasipate resurse i vlastiti trud (vidi Izreke 24,27).

Zamislite da ste zajedno sa mnom odlučili otići u lov na jelene te da nam je cilj uloviti što je više jelena moguće. Rano ujutro nađemo se na rubu velike čistine na kojoj pase 30 do 40 jelena. Sa sobom imamo dvije puške: jednu kalibra 30.06 sa snajperskim nišanom i sačmaricu kalibra 20.

Uzbuđeno vam došapnem: “Uzmi sačmaricu – tako ćemo pogoditi skoro svakog jelena na čistini.”

Uzvraćate mi potiho: “Ali tako ih ne možemo sve odstrijeliti. Uzmimo radije 30.06 jer tako se možemo dočepati barem jednoga, a možda čak i dva.”

“Da, ali ako upotrijebimo 30.06 svi ostali će pobjeći.”

To je, dakle, naša dilema. Želimo li zadovoljstvo činjenice da smo pogodili skoro svakog jelena na čistini, iako to znači da će nam svi pobjeći? Ili pak želimo zadovoljstvo činjenice da ćemo kući odnijeti jednoga ili možda dva jelena, znajući da su svi ostali time ostali netaknuti? Uvjeren sam da bismo svi bili jednoglasni u odluci da ćemo koristiti 30.06 umjesto sačmarice.

Naša bi služba trebala imati pulsirajući ritam napredovanja i potom očuvanja postignutog. Prvo potaknite malu grupu ljudi i potom se zaustavite u regrutiranju i vratite se radu s tim osobama kako biste prodrli duboko u njihove živote. Tek kada ste ih pravilno poučili možete se ponovo baciti na sljedeći program traženja novih ljudi. Ne pokušavajte se baviti s više ljudi negoli to uopće možete podnijeti na pravi način.

 

  1. Prilagodite zadatak osobi, a ne osobu zadatku.

Moramo dobro paziti da ljude ne vrbujemo kako bismo ih iskoristili. Naš cilj mora biti da im pomognemo, a ljudi najčešće znaju odrediti razliku između tih dvaju pristupa. Kada je Gospodin Isus susreo mladog bogataša, rekao mu je da cijelo svoje bogatstvo razdijeli siromasima i da potom dođe i slijedi ga. Spasitelj nije pokušavao iskoristiti mladića tražeći od njega da svoje bogatstvo preda u korist njegove službe. Umjesto toga nastojao je zadovoljiti mladićeve potrebe, pri čemu je prvi korak bio odvajanje od suvišne sklonosti bogatstvu.

Uz molitvu odredite što treba osoba kojoj pomažete i potom njemu ili njoj pomognite, umjesto da pokušate odrediti što bi on ili ona najbolje mogli uraditi i da ih potom nagovarate da to urade. Doći će vrijeme za uvećavanje darova i sposobnosti te osobe, ali u početnoj fazi procesa poučavanja moramo se usredotočiti na njegove ili njezine potrebe. Našega Gospodina Isusa daleko više zanima sama osoba, negoli ono što on ili ona mogu uraditi. “Na nama je da budemo – na Bogu je da radi.”

 

  1. Učeništvo uzima u obzir razvoj čitavoga čovjeka.

Razvoj uključuje obuku. Netko bi mogao kazati: “Mislio sam da ovdje govorimo o regrutiranju novih ljudi, a ne o obučavanju.” To je istina, ali moramo zapamtiti da u kršćanskome životu, za razliku od ostalih područja, vrbovanje novih ljudi i njihovo obučavanje idu ruku pod ruku. Dopustite mi da ilustriram ovu činjenicu.

Kada mladića regrutiranju za profesionalnu vojsku, prva osoba s kojom se susreće je neki veoma uglađeni i prijazni časnik koji mu izlaže sve prednosti i blagodati vojne karijere. Kada je novi regrut potpisao ugovor s profesionalnom vojskom, šalju ga na vojnu obuku, a tamo ga dočekuje najneugodnija i najužasnija osoba na svijetu – njegov vojni instruktor. Prva regrutova reakcija je: U što sam se ovo samo uvalio? Ali tada je već prekasno. On tu više ništa ne može poduzeti. Vojnoga instruktora baš nimalo ne zanima što regrut misli o njemu, o obuci ili o profesionalnoj vojsci općenito. Njega zanima samo obuka, a ne i regrutiranje.

U kršćanskome životu nije tako. Biblija nam kaže da je naše članstvo u Kristovoj vojsci isključivo dobrovoljno – čovjek može istupiti kada god to poželi. Stoga se regrutiranje u učeništvu mora nastaviti i tijekom procesa obuke. Nastavljamo regrutirati ili vrbovati potencijalnoga Kristovog učenika pokazujući mu da mu želimo pomoći da se razvije u svim područjima svojega života.

Dopustite mi da radi jednostavnosti ponudim predložak razvoja podijeljenog u tri kategorije: poučavanje, obuka i izgradnja. Poučavanje ću definirati kao udjeljivanje znanja, obuku kao udjeljivanje vještine, a izgradnju kao udjeljivanje karaktera. Razvoj našega učenika mora sadržavati sva tri čimbenika: poučavanje, obuku i izgradnju.

Pretpostavimo da svojega učenika želimo poučiti evangelizaciji. Posjednemo ga i objasnimo mu sve raznolike tehnike, kao što su one koje vidimo kod samoga Isusa pri susretu sa Samaritankom. On nauči kako potaknuti razgovor o Kristu. Nauči napamet ključne retke o različitim vidovima evanđelja. Možda savlada čak i nekoliko ilustrativnih prikaza koje je dobro koristiti kod svjedočenja ljudima. Kada smo ga poučili svim tim stvarima, je li naš posao gotov? Ne, jer čovjek još nikada nije izišao van i ni s kime razgovarao o Kristu.

Stoga ga sada moramo obučiti. Dok zajedno izlazimo na evangelizaciju, obojica smo u strahu, on i više od mene, stoga mu obećavam da ću ja potaknuti razgovor, a sve što se od njega očekuje jest da promatra što se događa. To napravimo nekoliko puta, sve dok i njega postupno ne počnem uključivati u razgovor. Kako postaje sve opušteniji i uspješniji, preuzima sve veći dio razgovora. I naposljetku učenik obavlja čitav razgovor, a ja samo promatram. Sada je u stanju nekoga dovesti Kristu baš kao i ja – a možda i bolje. Je li moj posao poučavanja kako se evangelizira sada gotov? Ne još.

Pretpostavimo da nakon svega ovoga vaš učenik ne osjeća breme evangelizacije. Zamislimo da unutar svoje osobne teologije vjeruje kako Bog spašava koga on hoće te kako dopušta da propadnu oni za koje on tako odluči. Tvrdi da je u konačnici evangelizacija Božje djelo, a ne čovjekovo i vjeruje kako nema potrebe za uključivanjem u evangelizaciju. Ako je to slučaj, tada će prestati s evangelizacijom čim se rastanemo.

Jedan posljednji čimbenik bitan je za njegov razvoj: proces izgradnje. Njime nastojimo promijeniti učenikov sustav vrijednosti i time naposljetku utjecati i na njegovu cjelokupnu osobnost. Kao što vidite, što dalje odlazimo u procesu razvoja, to zadatak postaje teži. Izgradnja je daleko teža i od poučavanja i od obučavanja. Kako izgrađivati unutar nečijega života? Kako se utječe na nečiju osobnost? Evo nekoliko prijedloga.

 

Potaknite proučavanje karakterne osobine koja u životu ovoga učenika nedostaje u svjetlu Biblije. Pomognite mu da sagleda Božju perspektivu na ovaj problem.

Stvorite okružje u kojemu je dotična karakterna osobina očigledna. Ako učenik ostane u okruženju u kojemu je evangelizacija očigledna, tada je vjerojatnije da će je prihvatiti kao vlastito uvjerenje.

I što je najvažnije, molite se za tu karakternu osobinu u njegovome životu.

 

Pismo kaže da Isus “napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi” (Luka 2,52). Ovdje vidimo četiri područja napretka našega Spasitelja u mladim danima:

 

  • MUDROST – um
  • DOB – tijelo
  • MILOST KOD BOGA – duhovnost
  • MILOST KOD LJUDI – društvenost

 

Kada ljude pozivamo na učeništvo Isusa Krista, morali bismo misliti na njihov razvoj na ova četiri područja kako bi oni bili u stanju poučavati druge učenike. Naš zadatak nije osobno sve obaviti do kraja, nego potruditi se da se zadatak na ovaj ili onaj način obavi i dovrši.

U ovome vas Tijelo Kristovo nadopunjava u službi stvaranja učenika. Pomognite si bogatim iskustvom i vještinama različitih ljudi. Dok budete radili sa svojim Timotejem, na vama će biti da se jednostavno pobrinete da on dobije svu potrebnu pažnju i pomoć – baš kao što to rade i roditelji sa svojim djetetom.

 

  1. Između ljubavi i ukora mora postojati prava ravnoteža.

U Bibliji se o ljubavi kaže vjerojatno jednako koliko i o bilo kojoj drugoj temi. Božji stav prema nama je stav ljubavi, a on očekuje da i naš stav prema drugim ljudima bude isti takav. Prisjetit ćete se da je Gospodin Isus ljubav nazvao jednom od oznaka učeništva, jer je rekao: “Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge” (Ivan 13,34-35).

Gospodin nije rekao da će nas ljudi prepoznavati kao njegove učenike po broju biblijskih redaka koje naučimo napamet, po učestalosti dolaska u crkvu ili pak prema broju ljudi koje dovedemo Kristu. On kaže: “Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.”

Međutim ova se ljubav mora ispreplesti s ukorom. Možda je danas jedna od najvećih slabosti Kristovoga tijela to što smo odustali od odgovornosti da discipliniramo jedni druge. Salomon je u svojoj mudrosti pogodio u sam centar ovoga problema rekavši: “Bolji je javni ukor nego lažna ljubav. Čestiti su udarci prijateljevi, a lažni poljupci neprijateljevi” (Izreke 27,5-6).

Jedan mi je prijatelj svojedobno povjerio da je nakon proučavanja na vlastiti život primijenio te retke tako što se molio da ga svakoga tjedna barem jedna osoba ukori po pitanju nekog područja u njegovom životu koje je trebalo ispravku. Zar to nije pravi izazov?

“Ne kori podsmjevača, da te ne zamrzi; kori mudra, da te zavoli” (Izreke 9,8). Često nas ljudi ne ukore jer se boje naše reakcije. Strahuju da ćemo primjedbu shvatiti negativno i ne žele ugroziti prijateljstvo ili vezu. Stoga kada vide da nešto nije u redu u našemu životu, a žele nam pomoći, tada su primorani držati jezik za zubima jer se boje da smo možda “podsmjevači”, a ne “mudri”.

Kada vam je posljednji put netko prišao i ukazao vam na nešto što ne valja u vašemu životu? Ako vam se to nije dogodilo već dulje vremena, to svakako nije stoga što vam je život bio besprijekoran. Stvari u vašemu životu treba ispraviti, baš kao i u mojemu. Jedini način da ljudi ukažu na ovakva područja jest da prvo shvate da smo istinski mudri i da ćemo shvatiti kako je svaki njihov ukor zapravo izrečen u ljubavi.

Ljude k učeništvu privlače ogromne doze ljubavi. Ali kako bi se ta ljubav pokazala kao biblijska kvaliteta, mora se pomiješati s ukorom. Bog može upotrijebiti ljude koji pozitivno reagiraju na tu mješavinu; Isusu su beskorisni ljudi koji osjećaju samosažaljenje kada ih se ukori.

 

  1. Čovjeka pozivate na učeništvo tako što se postavljate kao njegov sluga.

Oznaka vođe je srce sluge. Chesty Puller, kojega su mnogi smatrali “gospodinom Marincem”, jednom je izjavio da vojska treba ljude koji će voditi, a ne koji će zapovijedati. Zapovjednik ljudima govori što moraju raditi, a vođa ljudima vlastitim primjerom pokazuje što im je raditi.

Ovo je svakako jedan od najtežih vidova procesa učeništva. Svi mi volimo da nas se mazi i pazi, i da nas se poslužuje, ali malo nas rado zasuče rukave i poslužuje druge. Ipak, upravo se tako ljudi pozivaju na učeništvo. Malo je drugih stvari tako dojmljivo kao kada netko svojevoljno služi drugima. Muškarci, kada ste posljednji put supruzi pomogli u pranju posuđa ili obavljanju nekog drugog kućnog posla? Kada ste posljednji put pomogli djeci urediti krevet ili pospremiti dječju sobu?

Svi mi koji poznajemo Riječ Božju volimo da nas se nazva slugama, ali nitko od nas ne želi raditi kao sluga ili da ga se tretira kao slugu. Moramo prepoznati ovu sklonost, koja se zasniva na ljudskom ponosu, i dobro se čuvati da nama ne ovlada.

 

  1. Reproducirat ćete ono što i sami jeste, sviđalo vam se to ili ne.

Ovo je jedna od najupečatljivijih biblijskih istina. Mnogi se ne mogu i ne žele poistovjetiti s apostolom Pavlom kada ovaj poziva kršćane da ga slijede. Pobožno sebi i svojim učenicima govorimo: “Pavao je možda to mogao kazati, ali ja pak to nikad ne bih mogao. Ne slijedite mene, slijedite Isusa Krista.” Neumoljiva je činjenica da će vaš učenik slijediti vas, htjeli vi to ili ne.

Kada krenete pomagati nekoj osobi u njezinom kršćanskom životu, ta će vas osoba slijediti jednako prirodno kao što mala djeca slijede roditelje i vrlo je vjerojatno da će taj učenik postati ono isto što ste i vi, a ne ono što mu kažete. To stalno viđam u životima kršćana. Crkveni vođa može bez prestanka propovijedati da se ljudi moraju aktivirati u evangelizaciji, međutim, ako se i sâm ne upusti u tu aktivnost, vrlo su male šanse da će se i ljudi koje vodi sami pokrenuti. Mnogi biblijski prikazi pokazuju da čovjek reproducira ono što jest. Kako bi spasio vlastitu kožu, Abraham je predstavio svoju suprugu kao sestru (Postanak 20,2). Njegov je sin Izak uradio to isto (Postanak 26,7). Biblija nam kaže da je Eli, veliki svećenik, vrlo loše odgojio svoje sinove (1. Samuel 2,12-17). To je ponovio i u životu svojega štićenika Samuela (1. Samuel 8,1-5).

Stoga je vrlo važno da postanete onakva osoba kakva želite da takav postane i vaš učenik. Možete biti sigurni da ćete u životu te osobe reproducirati ono što vi jeste. Zbog toga je naslov prvoga poglavlja ove knjige “Kakvu vrstu ljudi Bog upotrebljava”. Kako bi ove kvalitete bile dijelom života vašega učenika, one prvo moraju biti vaše kvalitete.

Ako ste na trenutak posumnjali da temeljne učeničke kvalitete nisu dio vašega života, tada vam odavde sve mora započeti. Vratite se na prvo poglavlje i počnite uvoditi pobožne kvalitete u vlastiti život.

Odgovori