Blog

Bild_2024-05-22_174332685

Prije nekoliko godina, dr. Jay Adams odgovarao je na pitanja tijekom jedne savjetničke konferencije u San Diegu. Jedan čovjek podigao je ruku i upitao: “Trebamo li provoditi crkvenu disciplinu na osobama koje nisu članovi naše crkve?”

“Ne, naravno da ne”, odgovorio mu je Jay svojim nepogrešivim izričajem ljubavi i čvrstine. “Crkvena disciplina je samo za vjernike.” Kroz dvoranu se pronio šapat pitanja pa je nadalje objasnio: “Ljude koji nisu članovi crkve treba tretirati kao da nisu vjernici jer oni sami sebe tako tretiraju.”

Još snažniji žamor začuo se u publici, a mnoštvo ruku podiglo se uvis.

Sljedeće pitanje bilo je: “A što ako vaša crkva nema službeno crkveno članstvo?” Čovjek koji je postavio ovo pitanje dodatno je objasnio da je iz izvjesne denominacije (kao što je to bio slučaj s mnogima koji su prisustvovali konferenciji) čiji vođe ne vjeruju u upisivanje u popis članstva crkve jer smatraju da je to nepotreban i legalistički zahtjev. Tako se dogodilo da je Jay Adams upravo izjavio pred više stotina pastora, savjetnika i predanih vjernika da ih sve treba tretirati kao nevjernike!

Jay je znao za stavove njihove denominacije i prije negoli je ovo izrekao, a njegova namjera nije bila uvrijediti tu braću i sestre. Umjesto toga htio im je privući pažnju i potaknuti ih na razmišljanje o crkvenom članstvu. Izgleda da mu je to uspjelo jer su ga pomno slušali dok je nadalje objašnjavao i argumentirao svoje provokativne izjave. Nekolicina pastora iz te iste denominacije kasnije su mu prišli, rekavši mu da ih je uvjerio svojim argumentima i da u svojim crkvama planiraju uvesti crkveno članstvo.

Iako ne želimo koristiti one iste riječi koje je Jay toga dana upotrijebio (odnosno, barem ne bez mnogo argumenata), slažemo se s njime da je članstvo u crkvi vrlo važna tema. Zapravo vjerujemo da je za svaku mjesnu crkvu najbolje da ima sustav članstva te da bi se svaki kršćanin i kršćanka trebali odlučiti za članstvo kad im se za to ukaže prilika. U ovome poglavlju razmotrit ćemo tri osnovna razloga zašto je crkveno članstvo mudra i biblijska stvar: (1) zbog zapovijedi predanosti mjesnoj crkvi, (2) zbog dužnost poslušnosti vođama mjesne crkve i (3) zbog privilegija partnerstva s mjesnom crkvom.

 

Zapovijed predanosti

Biblija svakom vjerniku jasno zapovijeda da se uključi u život drugih vjernika. U Hebrejima 10,24-25 piše: “I pazimo jedni na druge da se potičemo na ljubav i dobra djela te ne propuštamo svojih sastanaka, kako je u nekih običaj, nego se hrabrimo, to više što više vidite da se bliži Dan.” Bog nam kaže da ne smijemo zanemarivati “sastanaka”, ali to ne znači samo da moramo redovito pohađati crkvena bogoslužja. Smisao tog odlomka daleko je dublji, kao što se vidi i iz ostalih zapovijedi koje se u njemu nalaze. Ako ne razmišljamo o poticanju drugih na ljubav i dobra djela (ili to ne planiramo), ako nismo svim srcem uključeni u taj proces i ako druge sve više ne ohrabrujemo, tada smo neposlušni Gospodinu.

Lokalna zajednica vjernika je primarni kontekst unutar kojeg Bog želi da se ova predanost ostvari pa je samim time ta predanost ujedno i predanost crkvi. Skoro svi novozavjetni nalozi koji sadrže izraz “jedni druge” daju se izravno mjesnim crkvama s ciljem pomaganja tim zajednicama da postanu ono što Bog želi da budu. Nije nam dovoljno jednostavno reći da smo dio univerzalne ili nevidljive crkve (to su svi vjernici diljem svijeta, bez obzira na denominaciju ili pokret). Moramo također pristati uz mjesnu, odnosno vidljivu zajednicu Božjeg naroda. Zapravo baš kao što se od svakog vjernika u Starome zavjetu tražilo da se izvana, na vidljiv način, identificira s Božjim narodom (Post 17,9-14.23-27; 34,14-17), tako i u Novome zavjetu nema naznaka o nekomu tko bi bio istinski spašen, ali je ostao izvan mjesne crkve. Kao što je to R. B. Kuiper napisao:

 

“Jasno je da je u vrijeme apostola općenita praksa bila primati vjernike u vidljivu crkvu.”

“Što bi moglo biti logičnije od toga? Onaj tko vjeruje u Krista, sjedinjen je s Kristom. Vjera ga vezuje za Krista. Dio je Kristova tijela, nevidljive crkve. Ali vidljiva crkva samo je izvanjska manifestacija tog tijela. Svaki član nevidljive crkve zapravo bi trebao biti i član one vidljive. S ovime u vezi iznimno je značajan redak Djela 2,47: ‘Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spasenike.’ Ne samo da Gospodin Krist od onih koji su spašeni zahtijeva ujedinjavanje s crkvom, nego ih on sam s njom sjedinjuje. A redak se nepogrešivo odnosi na vidljivu crkvu.”

“Znači li to, dakle, da je onaj koji je izvan vidljive crkve ujedno i nužno izvan Krista? Naravno da ne. Može se dogoditi da je istinskome vjerniku zbog nekih neobičnih okolnosti nemoguće sjediniti se s crkvom. Možemo zamisliti, na primjer, da netko povjeruje u Krista i potom umre prije negoli je kršten. Međutim, takovi primjeri su iznimke. Biblijsko pravilo je da, iako članstvo u crkvi nije preduvjet spasenja, ono je ipak njegova nužna posljedica. Izvan vidljive crkve nema uobičajene mogućnosti spasenja (vidi Westmistersko vjerovanje, poglavlje XXV).”[1]

 

Članstvo u mjesnoj crkvi nije samo dužnost svakoga tko tvrdi da je dio univerzalne crkve, nego je također i jedina prava reakcija na istine koje smo definirali u prvom poglavlju o važnosti crkve. Neki od redaka u toj raspravi odnose se na nevidljivu zajednicu vjernika širom svijeta, međutim, samo mali broj slučajeva korištenja grčke riječi ekklesia u Novome zavjetu ima to značenje. Od 110 slučajeva kada se ta riječ prevodi kao “crkva”, samo se njih 17 jasno odnosi se na univerzalnu crkvu, dok 90 slučajeva jasno i nesumnjivo označavaju mjesnu crkvu. Čak ni u onim malobrojnim slučajevima kada su novozavjetni pisci govorili o univerzalnoj crkvi, ideju o mjesnoj crkvi nije moguće eliminirati iz tog termina jer su ta dva značenja tako nerazdvojno povezana i jedno je vidljiva manifestacija drugoga.

Ako je crkva Božja kuća, stup i temelj istine, tijelo za koje je Krist umro te sadašnji oblik njegova kraljevstva i njegova naroda, tada svatko tko tvrdi da njemu pripada, treba također pripadati i mjesnoj crkvi. Spurgeon je još prije stotinu godina jasno govorio o toj istini.

 

“Znam da ima nekih koji govore: ‘Pa predao sam se Gospodinu, ali nemam se namjeru predavati nekoj crkvi.’ A zašto? ‘Jer mogu biti kršćanin i bez nje.'”

“Jeste li posve sigurni u to? Možete biti jednako dobar kršćanin tako što ignorirate Gospodinove naloge, kao što biste bili da ih poštujete? Postoji cigla. Čemu služi? Kako bi pomogla izgraditi kuću. Nema nikakvoga smisla da vam ta cigla kaže kako je dok leži na tlu jednako dobra kao i što bi bila da je dio kuće. Takva cigla ne vrijedi nizašto. Stoga, vi nestalni kršćani, ne vjerujem da ispunjavate svoj životni cilj. Živite suprotno životu kojeg Krist želi za vas, a za nastalu štetu uvelike ste sami krivi.”[2]

 

Mnogim ljudima koji danas idu i crkvu – možda čak i većini njih – nepoznata je ideja biblijske predanosti crkvi. Kad bi samo postali svjesni koliko je to važno i kad bi se odlučili za članstvo, tada bi se u njihovu životu problem crkvenog članstva riješio jer bi bili voljni priključiti se crkvi kojoj se predaju. Ili ako su pak u crkvi koja nema instituciju crkvenog članstva, tada bi u danoj situaciji dali sve od sebe da budu odani toj crkvi. Ali jasno nam je da ima također mnogo kršćana koji su se već priključili nekoj lokalnoj zajednici i koji će reći da nema nikakve potrebe da prolaze kroz proces prijave, izjašnjavanja i upisivanja na popis. Kažu da pripadnost crkvi ne mora nužno biti plod formalnog procesa stupanja u članstvo. Među njima su i neki crkveni vođe, kao na primjer oni iz ranije spomenute denominacije.

Ostatak ovog poglavlja upućen je tim ljudima jednako kao i onima koji nisu službeni članovi neke zajednice. Smatramo da biblijski principi i zdrav razum podržavaju ideju konkretnog, javnoga, pa čak i legalnog identificiranja s onima koji su dio crkve. Idealno bi bilo da svaka crkva ima takav popis članova, s imenima svih vjernika koji ondje redovito dolaze slaviti Boga. A svaki vjernik koji ondje dolazi slaviti trebao bi biti voljan i željan identificirati se na taj način kao dio crkve.

 

Dužnost poslušnosti

U zajednicama obojice autora ove knjige od svakog vjernika koji zajedno s nama odluči slaviti Boga starješine traže da se priključi crkvi putem formalnog procesa stupanja u članstvo. Taj proces uključuje i predavanje kojim se objašnjava članstvo, izravan razgovor s nekim iz crkvenoga vodstva, kao i javno pristupanje i izraz dobrodošlice tijekom bogoslužja. Većina drugih zajednica imaju sličan proces osmišljen i potaknut od strane vodstva. To bi samo po sebi trebalo svakome kršćaninu u zajednici biti dovoljan razlog da postane član crkve, a sve to na temelju jasne poruke sljedećih odlomaka:

 

“Molimo vas, braćo: priznajte one koji se trude među vama, koji su vam predstojnici u Gospodinu i opominju vas; s ljubavlju ih nadasve cijenite poradi njihova djela! Gajite mir među sobom!” (1 Sol 5,12-13)

 

“Poslušni budite svojim glavarima i podložni jer oni bdiju nad vašim dušama kao oni koji će polagati račun; neka to čine s radošću, a ne uzdišući jer vam to ne bi bilo korisno.” (Heb 13,17)

 

Dakle, ako vodstvo vaše zajednice želi da postanete članom crkve, tada i sam Bog želi to članstvo jer ih Bog koristi kako bi vas uveo u svoju volju. Uz to, obratite pažnju na činjenicu da ovaj potonji odlomak ne govori samo da trebate biti poslušni i podložni svojim vođama, nego sadrži i treću zapovijed koju često zanemarujemo. Nalaže nam da pomažemo vođama da s radošću bdiju nad našom dušom. Ne samo da imamo činiti ono što nam kažu (izuzev ako nam kažu da griješimo), nego također trebamo dati sve od sebe kako bismo im olakšali nadgledanje.[3] Crkveno članstvo vođama zajednice neupitno olakšava pastirski posao, i to iz sljedećih razloga. Ti razlozi ne samo da pomažu vjernicima da uvide važnost stupanja u članstvo, nego također potiču i neke vođe da uvedu i potaknu sustav članstva:

 

Članstvo je od suštinske važnosti za uredno upravljanje crkvom. Bog je u crkvu uložio svoju mnogostruku milost, istinu svoje Riječi i duše svog otkupljenog naroda. Crkva mora biti vjeran upravitelj toga blaga, a kako bi to postigla, mora pomno planirati razvoj i održavanje strukture i organizacije. Zašto bi poduzeća koja se bore za kratkoročni financijski dobitak imala bolju organizaciju od institucije koja se trudi sakupiti nebesko bogatstvo (Iv 6,27; Mt 6,19-21)? Naprotiv, “sve neka bude dostojno i uredno” (1 Kor 14,40), a članstvo igra ključnu ulogu u strukturi svake crkve. Eric Lane zapisao je:

 

“U Bibliji se crkvu ponekad uspoređuje s tijelom, ponekad s obitelji ili kućanstvom, ponekad s kraljevstvom, a ponekad s vojskom. Kako bi bilo koji od tih primjera pravilno funkcionirao, potreban je nekakav red. Isto vrijedi i za crkvu. Crkva nije samo neodređeni skup pojedinaca; ona je čvrsto isprepletena struktura nalik ljudskome tijelu (Ef 4,16) i stoga je kao takvu valja pravilno organizirati. Zbog tog reda potrebno je znati tko točno pripada zajednici. Obitelj koja sjeda blagovati za stol ili koja uvečer zaključava vrata, a da pritom ne zna tko bi trebao biti unutra a tko vani, bila bi uistinu neobičan fenomen. Vojna postrojba koja ne zna koga sve treba očekivati na vojnoj paradi vrlo bi brzo postala kaotična. Ako crkva mora biti istinska obitelj i učinkovita bojna sila, ona mora znati tko joj sve pripada.”[4]

 

Crkveno članstvo razgraničava crkvu od svijeta. Ili kako to Jay Adams ukazuje, ono nam pomaže shvatiti koga trebamo tretirati kao “vjernika”, a koga kao “nevjernika”. Samo članstvo nikada nam neće odati tko je istinski kršćanin, a tko to nije jer će uvijek biti spašenih ljudi koji nisu članovi, kao i članova koji nisu spašeni (usp. Mt 7,21-23; 13,36-43). Drugim riječima, popis članstva nevidljive crkve uvijek će se donekle razlikovati od članskog popisa one vidljive. Međutim, ponekad postaje nužno imati neke kriterije prema kojima ćemo znati treba li nekoga tretirati kao kršćanina (ili kao “brata”, odnosno “sestru”, kako se to u Novome zavjetu kaže). Jedan primjer je i stupanje u brak. Vjernik se ne bi trebao vjenčavati s nevjernikom (2 Kor 6,14); drugi je primjer razvod – različite se upute daju onima u braku s nevjernicima (1 Kor 7,15; 2 Kor 5,17); treći je primjer kvalificiranje za mjesto starješine – djeca im moraju biti vjernici (Tit 1,6).

Kako će u takvim situacijama crkveno vodstvo i ostali znati odrediti spada li netko u kategoriju vjernika ili pak nevjernika? Biblijska teologija i praktična mudrost ukazuju na to da puko ispovijedanje vjere nisu za to dovoljni. Međutim, pristajanje na odgovornost crkvi, zajedno s uvjerljivim ispovijedanjem vjere, sigurniji je način. Ipak, nužna je strpljiva edukacija jer je velik broj kršćana danas u neznanju o temi crkvenog članstva, a mnogi su u crkvama u kojima pojam članstva uopće ne postoji. Tako na primjer, ako mladi par traži od pastora da ih vjenča, može ih odmah upitati jesu li članovi neke dobre crkve. Ako djevojka jest, a mladić pak nije, tada se pastor može raspitati za razloge i poučiti ga o važnosti članstva. Ako i nakon te lekcije mladić odbija pristati na članstvo u zajednici, tada bi ga pastor mogao svrstati u kategoriju nevjernika i odbiti provedbu obreda vjenčanja jer bi u protivnom došlo do “nepravednog ujarmljivanja”.

Pitanje koga treba tretirati kao nevjernika možda je najvažnije za području crkvene discipline (vidi osmo poglavlje). Ako “brat” ili “sestra” žive grešnim načinom života i ne žele reagirati na upozorenja iznesena privatno, tada Bog crkvi zapovijeda da se obračuna s grijehom (Mt 18,15-17; 1 Kor 5). Ali kako ćemo znati je li dotična osoba “brat” ili “sestra” ako nemamo sustav prema kojemu se pojedinac može službeno priključiti crkvi ili pak odbaciti članstvo u njoj? I kako ćemo uopće službeno udaljiti osobu iz zajednice ako nikada u nju službeno nije ni stupila? Ako ljudi koje trebamo tretirati kao nevjernike počine grijeh, naša reakcija na to ne bi trebala biti da ih izbacimo iz zajednice, nego da ih evangeliziramo.

Postoji i zakonska strana priče o crkvenoj disciplini. U novije su se vrijeme brojne crkve suočile s pravnim tužbama od strane ljudi koji su prethodno bili imenovani sa propovjedaonice, pa se povuklo i pitanje o zakonskim implikacijama disciplinskih postupaka nad osobama koje nisu članovi zajednice.[5] S obzirom na takve novije događaje, vjerojatno nije mudro provoditi disciplinske postupke nad onima koji nisu crkveni članovi. Samim time, ako crkveno vodstvo dopusti da velik postotak članstva čine osobe koje službeno nisu članovi, ruke će im uvelike biti vezane kad bilo tko od tih ljudi padne u grijeh. Može se dogoditi da ne budu u mogućnosti provesti čitav niz važnih biblijskih zapovijedi, pa ni ukloniti iz zajednice razorni utjecaj neke nemoralne osobe ili osobe koja unosi razdore.

 

Članstvo omogućuje vidljivoj crkvi da bolje odražava nevidljivu crkvu. Ova je tvrdnja slična prethodnoj, ali više je teološke naravi. R. B. Kuiper to je iskazao jasno i rječito:

 

“Vidljiva crkva veličanstvena je u onoj mjeri u kojoj nalikuje nevidljivoj crkvi. Vidljivost i nevidljivost dva su aspekta jedne crkve Isusa Krista. Zbog te jednostavne i definitivne činjenice, vidljiva crkva mora manifestirati onu nevidljivu. Razumije se, sličnost jedne drugoj nikada nije potpuno savršena, međutim, u nekim slučajevima vidljiva crkva je kao kakva karikatura one nevidljive. Ona tada uopće nije veličanstvena. U velikom broju slučajeva vidljiva crkva nastoji slabašno odražavati nevidljivu crkvu. Njezina je slava tada prigušena. Milošću Božjom, postoje također i slučajevi kad vidljiva crkva skladno odražava onu nevidljivu. Takva je crkva uistinu veličanstvena.”[6]

 

Radi svjedočanstva pred svijetom, mjesna crkva trebala bi što je moguće više nalikovati Kristovu duhovnu tijelu koje je u savršenom jedinstvu (Iv 17,22-23), potpuno podložena njemu (Ef 5,22) i apsolutno stabilna (Mt 16,18). To znači da nikomu tko poriče evanđelje ne bi trebalo dopustiti da se priključi crkvi, ali to također znači i da bi svatko tko je dio Božje duhovne obitelji trebao biti i član mjesne crkve. Kad bi stvarno bilo tako, tada se one neiskrene, koji samo povremeno prisustvuju bogoslužju, ne bi smatralo dijelom crkve, kao što ih se danas često smatra. Tada bi također bilo manje vjerojatno da će ti isti prljati reputaciju crkve nazivajući je “svojom crkvom” pred svijetom, dok istovremeno žive bezbožnim životom.

Dva zadnja razloga argumenti su u korist tvrdnje da je crkvenom vodstvu mudro pridati važnost članstvu.

 

Članstvo promiče aktivno uključivanje onih koji su “na rubu crkve”. Ovo posebice važi u trenutku kad takvi shvate da se moraju odlučiti za aktivno članstvo ili pak za ostajanje izvan članstva. Naglasak na članstvu pruža ljudima priliku da učine veliki korak u posvećivanju tako što će se odvojiti od “društva” i ući u “zajednicu”. Također je vjerojatnije da će takvi služiti u crkvi nakon što su se odlučili za članstvo u crkvi. Kao što je to Isus rekao: “Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce” (Mt 6,21; Lk 12,34).

 

Članstvo pruža priliku da se ljude pouči o naravi crkve i njezinim posebnostima. Ovime se uključene osobe čuva od neznanja o temama kao što su crkvena disciplina i duhovni darovi, čak i ako se o tome s propovjedaonice ne govori često. U svojim crkvama vidjeli smo da ljudi mogu dulje vrijeme biti na bogoslužjima, a da cijelo to vrijeme ne naiđu na neka važna učenja, uglavnom zato što te istine nisu neko dulje vrijeme bile na rasporedu za propovijedanje. Stoga proces učlanjivanja vidimo i kao ključni sastojak opominjanja “svakoga čovjeka, poučavajući svakoga čovjeka u svoj mudrosti da bismo svakoga čovjeka doveli do savršenstva u Kristu” (Kol 1,28).

 

Privilegije partnerstva

Charles Spurgeon jednom je svojoj zajednici ispričao ovu priču o članstvu u crkvi:

 

“Sjećam se kako sam nakon obraćenja stupio u crkveno članstvo. Sam sebe sam na to natjerao tako što sam, nakon četiri ili pet neuspješnih pokušaja, usporenome i mlitavome propovjedniku rekao da sam izvršio svoju dužnost. Rekao sam mu uz to i da ću, ukoliko me ne primi na razgovor, osobno sazvati crkveni sastanak i sam pred svima izjaviti kako vjerujem u Krista i potom zatražiti od zajednice da me primi.”[7]

 

Zašto je mladi Spurgeon “lupao na vrata crkve” kako bi ušao? Nema sumnje da je znao kako su odanost mjesnoj crkvi i poslušnost vodstvu nužni za duhovni rast. A on se uvelike bojao Boga koji je izdao te naredbe. Ali možda je također postojao i još jedan važan razlog koji ga je naveo da se silom ugura među članove crkve, a to su dobrobiti članstva.

Članstvo u crkvi nije samo odanost člana crkvi – ono je također i odanost zajednice članu. I crkva kao grupa, i samo njezino vodstvo, obećavaju da će se brinuti za člana na sljedeće načine:[8]

 

Mogućnost stupanja u službu. Vođenje, poučavanje, evangelizacija, upravljanje sredstvima, glazba, dočekivanje gostiju, pa čak i naizgled prizemne stvari kao što su nadgledanje male djece i održavanje crkvene imovine, sve su to aktivnosti koje trebaju izvoditi oni koji ljube Krista i koji su odani crkvi. To je stoga što su članovi tijela primili darove Duha kako bi izvršavali djela službe (1 Kor 12; Ef 4,11-16). Kako bi bilo sigurno da će se to i dogoditi, za stupanje u određene službe može se postaviti preduvjet članstva u zajednici. Mnoge crkve čine upravo to, pa tako oni koji se odbijaju učlaniti u suštini izjavljuju da nisu voljni stupiti u službe za koje ih je možda Bog nadario. S druge strane, članovi su slobodni poslušati Boga na bilo koji način na koji ih on pozove da služe.

 

Korisne službe. Znamo jednu crkvu u kojoj u službi biblijskog savjetovanja radi preko dvadeset osoba educiranih za primjenu Pisma u dušobrižništvu. Toliko je mnoštvo ljudi izrazilo potrebu da im se na ovaj način služi da je crkva na kraju morala ograničiti dostupnost savjetnika samo na članove zajednice. Na isti način pastoralno vodstvo pretrpano obvezama često mora odlučivati komu mogu, a komu ne mogu posvetiti svoje vrijeme, a članovi crkve imaju prioritet pred osobama koje to nisu. Crkva je čak morala i vjenčanja izvedena u njihovoj zgradi ograničiti samo na članove jer je bilo previše zahtjeva, a premalo osoblja.

Ne mora baš svaka crkva biti tako preplavljena potrebama kao ova spomenuta, ali vjerojatno je da će se mnoge naći u nekoj sličnoj situaciji. Neke pak druge crkve mogu čak odlučiti (kao što smo to i mi učinili u nekim slučajevima) namjerno ograničiti usluge samo na članove kako bi se time potaknulo stupanje u članstvo. U svakom slučaju, u većini lokalnih zajednica pokazalo se da je lakše služiti onima koji su odlučili postati članovima.

 

Odgovornost u ljubavi. Druga dobrobit pripadnosti mjesnoj crkvi je činjenica da nas njezino vodstvo i članovi mogu pozvati na odgovornost sukladno procesu crkvene discipline spomenutom ranije u ovom poglavlju. Mogućnost da nas netko prozove zbog grijeha ili da nas izbace iz crkve, po samoj prirodi ne vidimo kao dobrobit, ali to je samo zato što je naše gledište zamagljeno grešnom tjelesnošću. Zapravo bismo trebali pozdravljati, pa čak i tražiti takvu odgovornost jer je ona snažno sredstvo koje Bog koristi kako bi nas suobličio svome Sinu.

Prozivanje radi grijeha čin je ljubavi koji je prozvanoj osobi od velike koristi, a čak se i najstroži disciplinski postupak provodi za dobrobit prijestupnika. Razmotrimo sljedeće odlomke:

 

“Nek’ me samo udari pravednik, ljubav je što me kara, al’ ulje grešničko neće mi glavu pomazat”. (Ps 141,5)

 

“Ne kori podsmjevača, da te ne zamrzi; kori mudra, da te zavoli. Pouči mudroga, i bit će još mudriji; uputi pravednoga, i uvećat će se njegovo znanje.” (Izr 98-9)

 

“Tko ljubi pouku, ljubi znanje, a tko mrzi ukor, lud je.” (Izr 12,1)

 

“Tko odbaci pouku, prezire vlastitu dušu, a tko posluša ukor, stječe razboritost.” (Izr 15,32)

 

“Bolji je javni ukor nego lažna ljubav. Čestiti su udarci prijateljevi, a lažni poljupci neprijateljevi.” (Izr 27,5-6)

 

“Neka se takav preda Sotoni na propast tijela da bi se spasio duh u Dan Gospodina Isusa.” (1 Kor 5,5)

 

“Među njima je Himenej i Aleksandar, koje sam predao Sotoni da nauče ne huliti.” (1 Tim 1,20)

 

“Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on ukori. Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli.” (Heb 12,5-6)

 

Pozivanje na odgovornost i prozivanje radi grijeha mogu se dogoditi i ako nismo članovi crkve, ali, kao što smo već ranije rekli, potonji stupnjevi postupka često se ne mogu provesti. Stoga, ako bismo, ne daj Bože, ustrajali u nekom obliku grijeha, bili bi nam dostupni svi načini koje je Bog namijenio za odvajanje od grijeha. Tako je odbijanje da stupimo u članstvo crkve zapravo istovjetno izjavi da nas ne zanima duhovna odgovornost.

Uzmemo li u obzir sve prednosti partnerstva s mjesnom crkvom, svatko tko već nije član, trebao bi već kucati na vrata u želji da stupi unutra. Zajedno s nalogom odanosti crkvi i dužnosti da budemo poslušni vodstvu, lako je vidjeti da članstvo istinskome vjerniku nije samo jedna od opcija. Eto zašto je u određenom smislu istina da oni koji odbijaju stupiti u članstvo crkve “sebe tretiraju kao nevjernike” (posebice ako im je netko prije toga objasnio navedene činjenice): jer svojevoljno ignoriraju Božje zapovijedi i sebe budalasto lišavaju prednosti učešća u Božjoj zajednici.

Eric Lane kaže da je odnos vjernika s crkvom nalik odnosu u braku. On kršćane koji odbijaju crkveno članstvo poistovjećuje s muškarcem i ženom koji se jednostavno proglase vjenčanima i počnu zajedno živjeti, a da nikada ne ozakone svoju vezu.

 

“Takvi misle samo na sebe, a ne na zajednicu čiji su dio. Brak je javna stvar jer, bez obzira na to koliko ga osobnim smatrali pojedinci, drugi članovi zajednice imaju pravo znati tko komu pripada, tko je čija supruga, a tko čiji suprug. Društvo u kojemu bi se baš svi ponašali kao takav par pretvorilo bi se u čisti kaos. Osim toga, njihova im se sebičnost obija o glavu jer odbijajući ozakoniti svoju vezu, oni sebe lišavaju određenih pogodnosti koje država pruža bračnim parovima.”[9]

 

Nastavimo li s istom analogijom braka, i mi Kristu moramo iskazati čast time što ćemo biti njegova nevjesta – iznutra, baš kao i izvana, na vidljiv i na nevidljiv način, službeno, u mjesnoj crkvi, i duhovno, u univerzalnom Kristovom tijelu.

 

Pitanja za raspravu i primjenu

  1. Smatrate li da bi crkve trebale imati popis članstva i službeni proces putem kojeg se ljudi mogu priključiti zajednici? Zašto da ili zašto ne?
  2. Ako vaša crkva ima popis članova, jeste li i vi na njemu? Zašto da ili zašto ne?
  3. Koja ste članska obećanja ili odluke iznijeli kad ste postali članom, odnosno koje biste iznijeli kad biste se učlanili? Što mislite, kako ta obećanja i odluke mogu utjecati na vaš život?

4. Na koje ste načine u praksi proveli obećanja zajednici, a na koje ih načine planirate provoditi u budućnosti?

[1] R. B. Kuiper: The Glorious Body of Christ (Grand Rapids: Eerdmans, 1966.), str. 111-112.

[2] Charles Spurgeon: Spurgeon at His Best, urednik Tom Carter (Grand Rapids: Baker, 1988.), str. 33-34.

[3] Neki možda tvrde da crkveni starješine imaju autoritet jedino u pitanjima koja se konkretno navode u Pismu, čini se poprilično nepotrebnim čini nalog da im budemo poslušni ako je sve što oni čine zapravo ponavljanje onoga što već piše u Bibliji. Činjenica je da za pravilno djelovanje crkve, starješine moraju donositi mnoštvo odluka o pitanju stvari o kojima se u Pismu uopće ne govori (kao na primjer termini bogoslužja, raspodjela dobara i glazbeni stilovi).

[4] Eric Lane: Members of One Another (London: Evangelical Press, 1968.), str. 19.

[5] “Oklahoma Supreme Court Ruling Addresses Several Key Issues; Guinn v. Church of Christ”, P. 2d. Church Law and Tax Report 3, 5 (rujan/listopad), 1989.

[6] Kuiper: Glorious Body of Christ, str. 29-30.

[7] Spurgeon: Spurgeon at His Best, str. 33.

[8] Kod pristupanja novih članova, u mnogim crkvama čitava zajednica daje obećanje novome članu, nakon što je ovaj javno potvrdio da se vezuje za crkvu. Na primjer, u jednoj crkvi pastor se obraća čitavoj zajednici riječima: “Hoćete li silom Duha Svetoga nastojati izvršavati svoje bogomdane dužnosti prema onima koji pristupaju našoj crkvi, djelovati u uzajamnoj brizi, poticati rast u milosti, svetosti i znanju? Hoćete li nastojati vlastitim primjerom voditi ostale na područjima kršćanskog života koja je Bog stvorio kako bi sebi kroz svoju crkvu pribavio slavu?” Zajednica potom odgovara: “Hoćemo.”

[9] Lane: Members of One Another, str. 66.

Odgovori