Blog

Bild_2024-05-22_174824676

Kad kršćani shvate važnost crkve i potraže neku kojoj bi se priključili, često naiđu na zbunjujući koloplet opcija. Procjena broja denominacija u Americi koje za sebe tvrde da su dio kršćanske vjere godine 1980.[1] iznosila je 20 800, a otad je taj broj zasigurno znatno porastao. U mnogim američkim mjestima ima više crkvi negoli škola, trgovina ili čak restorana. (U nekim gradovima izrazito vjerski nastrojenih područja izgleda kao da ima više crkvi negoli svega ostalog zajedno!)

Stoga za mnoge vjernike shvaćanje važnosti crkve i članstva nije kraj bitke jer tek potom moraju proći kroz težak boj traženja crkve u kojoj će moći štovati Boga i služiti mu. Cilj ovog poglavlja je pomoći takvim ljudima da spoznaju što točno treba tražiti u potrazi za dobrom crkvom. Onima od nas koji smo već uključeni u dobru crkvu, ovo poglavlje pružit će standard prema kojemu možemo procijeniti kvalitetu i napredak tih zajednica. Iz primjera prvih kršćana u Jeruzalemu steći ćemo jasan pojam o tomu što bi mjesna crkva trebala biti. Odlomak Djela 2,42-47 ovako opisuje prve vjernike:

 

“Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. Strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu: apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja. Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali porazdijelili svima kako bi tko trebao. Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda. Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spasenike.”

 

Prva crkva koju ovaj odlomak opisuje bila je uspješna na svakom području djelovanja. Bila je dinamična, Bogu ugodna i rasla je na sve strane. Stoga od nje možemo naučiti mnogo toga. A stoga što je živjela novozavjetne principe koji važe za sve crkve svih vremena, znamo da i naše crkvene zajednice mogu svojim stavom i filozofijom postati poput prve crkve.

Da ne bude nesporazuma, ne tvrdimo da bismo trebali niti mogli sve činiti upravo onako kako je to činila jeruzalemska crkva. Čak su i u novozavjetno doba postojale neke razlike među crkvama pa vjerujemo da i danas postoji prostor za razlike među zajednicama. Ne može se od nas očekivati da njihov primjer oponašamo u svakom detalju. Kada bismo to činili, odbacili bismo odijela, džempere i suknje te potom nabavili toge i haljine; morali bismo prestati govoriti svojim jezikom te naučiti grčki i aramejski; morali bismo rasprodati automobile i posvuda ići pješice, i to obuveni u sandale umjesto u tenisice ili cipele s potpeticama.

Dakle, Bog ne traži da baš sve činimo onako kako je to činila prva crkva,[2] međutim postoje svakako neke suštinske odlike crkve opisane u drugom poglavlju Djela apostolskih, a koje bi trebale biti karakteristične i za crkvu našeg stoljeća. Može ih se sažeti u tvrdnju da bi dobra mjesna crkva trebala biti odana apostolskome nauku, usredotočena na Boga i odavati ljubav i brigu za potrebe ljudi. Te su odlike prvu crkvu činile učinkovitom i uzbudljivom, a moraju postojati i u današnjim crkvama kako bi bile uistinu učinkovite u Božjim očima.

 

Odanost apostolskom nauku

Prva odlika rane crkve koja se spominje u Djelima 2,42, a ujedno i temeljna vrlina svake crkve koja slavi Boga je nepokolebljivo držanje apostolskog učenja. Novozavjetna crkva utemeljena je kao izravan rezultat učenja apostola (Dj 2,14-41), a nakon toga naš tekst kaže nam da su vjernici u Jeruzalemu bili “postojani u nauku apostolskom”. Grčka riječ koju prevodimo kao “postojanost u nauku” (proskarterountes) doslovno znači “biti snažan u odnosu na nešto”. To nam govori da su prvi vjernici revno i kontinuirano proučavali apostolski nauk, a također nam ukazuje i na polet i uzbuđenje uz to učenje.

Grčka riječ koju prevodimo kao “učenje” (didache) obuhvaća i sadržaj apostolskog učenja i način poučavanja. Potpuno razumijevanje i jednoga i drugoga pomoći će nam u biblijskoj procjeni bilo koje crkve našeg vremena.

 

Sadržaj apostolskog učenja

Što su točno naučavali apostoli? Odgovor na to pitanje nalazimo u ostatku knjige Djela apostolskih, kao i u ostatku Novoga zavjeta jer sve to zapisali su apostoli i njihovi suradnici. Nalazimo ga također i u Starome zavjetu jer je to nadahnuto Pismo kojeg su apostoli proučavali i iz kojega su poučavali druge. Djela 17,2 kaže nam da je Pavao po običaju otišao u židovsku sinagogu i tijekom tri sabata raspravljao ondje citirajući Pismo. Pismo koje mu je u ono vrijeme bilo dostupno bio je Stari zavjet.

Dakle, apostolsko učenje je sve ono što je sadržano u Božjoj riječi, odnosno u “naumu Božjem”, kako to Pavao izražava u Djelima 20,27. Ono sadrži istinu o Božjoj naravi – Božjoj suverenosti, Božjoj pravednosti, Božjoj ljubavi, Božjoj sili, Božjoj milosti i Božjoj mudrosti. Ono sadrži istinu o odabranju, predodređenosti, opravdanju, otkupljenju, neodoljivoj milosti, ustrajnosti svetih, djevičanskom rođenju Krista Isusa, bezgrešnom životu Krista Isusa, otkupljenju naših grijeha, njegovom slavnom uskrsnuću i njegovom uzašašću do mjesta zdesna Bogu Ocu.

Apostolsko učenje također uključuje i praktične napomene i upute vezano za brak, financije, odnos zaposlenika i poslodavca, odnose između roditelja i djece, misijski rad, kao i odnos prema autoritetu i vlastima. Ukratko rečeno, apostolsko učenje uključuje “sve za život i pobožnost” (2 Pt 1,3). Stoga kad god prilazimo nekoj temi koja spada u kategoriju “života i pobožnosti”, primarna briga nije ono što govore veliki crkveni teolozi ni ono što kaže tradicija niti ono što tvrde današnji intelektualci, kao ni ono što govore popularni crkveni propovjednici. Naprotiv, primarno je ono što kaže Božja riječ. To je bio stav prve crkve, a to trebala biti glavna briga i crkve današnjice. John MacArthur napisao je:

 

“Primarna funkcija crkve je objavljivanje Božje riječi. Čuo sam kako neki kritiziraju zajednicu Grace Church govoreći: ‘U toj crkvi previše se propovijeda i poučava, a premalo se čine sve ostale stvari.’ Ne vidim kako bi uopće mogli biti previše propovijedanja i poučavanja! To bi bilo moguće kad bi baš svi poznavali cjelokupnu Božju objavu, ali to nije moguće. Razlog zašto toliki naglasak stavljamo na propovijedanje i poučavanje je činjenica da se propovijedanjem i poučavanjem omogućuje izvođenje svega ostalog. Moramo prvo znati što Biblija govori o nečemu kako bismo potom mogli pravilno djelovati. Nećemo znati kako štovati, moliti, evangelizirati, poučavati, nadgledati, obučavati ili služiti ukoliko ne znamo što o tomu kaže Božja riječ.”[3]

 

Dobra provjera stanja neke crkve je u kojoj je mjeri u stanju primiti takvu kritiku (da se u njoj “previše poučava”). Ako je tako, ta crkva vjerojatno razumije važnost iznošenja istine i odana je tom biblijskom zadatku. Drugo pitanje koje je dobro postaviti kod procjene neke crkve je uključuje li učenje te zajednice sve istine koje smo upravo naveli. Ako je to slučaj, tada je vrlo vjerojatno da ta zajednica složno ulaže napore kako bi apostolsko učenje zauzimalo ono pravo mjesto koje mu pripada.

 

Način apostolskoga poučavanja

Kako su apostoli poučavali? Djelić prikaza njihova poučavanja dobivamo iz Petrove propovijedi zabilježene u Djelima 2,14-36 i želja bi nam trebala biti da pronađemo crkvu koja poučava na takav način. Petrova poruka bila je učinkovita i Bogu ugodna jer je imala sljedeće odlike:

 

Bila je relevantna. U recima 14-15 Petar započinje propovijed nadovezujući se na događaje koji su se dogodili ljudima iz slušateljstva i oko njih. Odgovarao je na postavljena pitanja i pružio im konkretne informacije koje su im trebale kako bi razumjeli situaciju u kojoj se nalaze.

 

Bila je biblijska i ekspozitorna. U redcima 16-21, 25-28 i 34-35 Petar navodi odlomke iz Staroga zavjeta. Potom nastavlja s objašnjavanjem svih tih odlomaka i nudi primjenu na život svojih slušatelja.

 

Bila je usredotočena na Krista. Tema Petrove poruke bio je Isus Krist i njegovo djelo, a ta ista tema dominira i svim ostalim apostolskim propovijedima (usp. 1 Kor 2,2; 15,1; 2 Kor 4,5; Kol 1,28).

 

Bila je precizna i osobna u svojoj primjeni. Petar se slušateljima izravno obratio, rekavši im “kao što znate” (redak 22), “[vi Krista] razapeste i pogubiste” (redak 23) i: “Pouzdano dakle neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega vi razapeste Bog učinio i Gospodinom i Kristom” (redak 36). Nije im samo dijelio lekcije o činjenicama, nego im je sa žarom nastojao utisnuti istinu u dušu.

 

Bila je autoritativna. Petar nije samo podijelio svoje mišljenje sa slušateljstvom. Smjelo je objavio bezuvjetne činjenice evanđelja. Naložio im je da “čuju” istinu o čovjeku koji je “pred njima potvrđen” i to “silnim djelima, čudesima i znamenjima” (redak 22).

 

Imala je jasan cilj. Nakana njegovih riječi bila je uvjeriti one koji ga slušaju; htio je u njima silom Duha Svetoga proizvesti učinak i potaknuti ih da reagiraju na istinu koju su upravo bili čuli (redak 37 i dalje).

 

Takvo je bilo učenje koje su apostoli iznosili pred ranu crkvu, a takvim se poučavanjem crkva bez prestanka bavila. Ti ljudi nisu se sastajali radi zabavnih sadržaja; nisu se okupljali kako bi razgovarali o svojom osjećajima na nekakvoj “grupnoj terapiji”; nisu dolazili na sastanke kako bi raspravljali o svojim mišljenjima ili kako bi širili kolektivno neznanje, a nisu se sastajali ni kako bi razmatrali Sokratove, Epikurove, Platonove ili bilo koje druge svjetovne ideje. Umjesto toga, sastajali su se s primarnim ciljem usvajanja apostolskog učenja.

Uz to, prvi kršćani sve su prosuđivali prema standardima apostolskog učenja. Bilo koje vjerovanje ili praksa koji nisu bili u skladu s njime istom bi se odbacivali, a bilo koju religijsku organizaciju koja se nije držala tog učenja smatralo se lažnom crkvom.[4] Ivan je u svoje ime i ime ostalih apostola napisao sljedeće:

 

“Ljubljeni, ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga, jer su mnogi lažni proroci izišli u svijet. Po ovom prepoznajete Duha Božjega: svaki duh koji ispovijeda da je Isus Krist došao u tijelu, od Boga je. A nijedan duh koji ne ispovijeda takva Isusa, nije od Boga: on je Antikristov, a za nj ste čuli da dolazi i sad je već na svijetu. Vi ste, dječice, od Boga i pobijedili ste ih jer je moćniji Onaj koji je u vama nego onaj koji je u svijetu. Oni su od svijeta, zato iz svijeta govore i svijet ih sluša. Mi smo od Boga. Tko poznaje Boga, nas sluša, a tko nije od Boga, ne sluša nas. Po tom prepoznajemo Duha istine i duha zablude.” (1 Iv 4,1-6)

 

U Efežanima 2,20 kaže se da je crkva sazdana “na temelju apostola i proroka, a zaglavni je kamen sam Krist Isus”. Danas više nama apostola i proroka – temelj njihova učenja postavljen je i ne treba ga ponovo postavljati. Međutim, moramo biti sigurni da je način izgradnje crkve sukladan temelju kojeg su postavili apostoli. Kako bi bilo koja građevina ostala nepoljuljana, ona mora imati oblik svoga temelja, a ako bilo koja crkva danas želi proći ispit Božje riječi, tada se ona mora potpuno prikloniti apostolskom učenju.

U 1. Timoteju 6,20 Pavao nalaže svom mladom štićeniku Timoteju, koji je u to vrijeme vodio crkvu u Efezu: “Poklad čuvaj kloneći se svjetovnoga praznoglasja i proturječja nekog nazovispoznanja.” A u 2. Timoteju Pavao piše:

 

“Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom. Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati.” (2 Tim 4,1-4)

 

U ovome odlomku Pavao govori o ljudima koji se okružuju učiteljima koji će im govoriti ono što oni žele čuti. Oni ne žele čuti apostolsko učenje – zanimaju ih samo najnovije ideje, filozofije ili svjetovni pomodni trendovi, kako bi se bolje osjećali gledajući na sebe i svoj način života. Ali takva nije bila jeruzalemska crkva kakva se opisuje u drugome poglavlju Djela apostolskih. A takva ne smije biti ni naša crkva danas. U dobroj crkvi ljudi žele biblijsko učenje i propovijedanje te pozitivno na njega reagiraju. U njoj im vodstvo to stalno i redovito omogućuje.

Nažalost, u našim današnjim crkvama Biblija se često tretira kao nominalni, a ne funkcionalni autoritet. Mnogo je njih u kojima se Božjoj riječi daje uloga koja je poprilično nalik ulozi engleske kraljice. Pripada joj vladarska titula, ali u stvarnosti vrlo malo sudjeluje u stvarnom donošenju državničkih odluka. Istinsku vlast imaju premijer i parlament. Na isti takav način mnoge crkve ističu Bibliju i tvrde da u nju vjeruju, ali u svakodnevnom funkcioniranju crkve ta ista Biblija nije krajnji autoritet. Stoga, kod odlučivanja kojoj ćemo se crkvi priključiti, moramo prvo doznati vrši li se u njoj Riječ ili se ona u njoj samo sluša (Jak 1,22-25). Jean Calvin pisao je na temu Djela 2,42:

 

“Tražimo li istinsku Kristovu crkvu? Njezin je prikaz ovdje vjerno oslikan. Autor započinje s učenjem, koje je duša crkve. Ne imenuje nikakvu posebnu doktrinu izuzev one koju poučavaju apostoli, koja njihovim rukama dolazi izravno od Sina Božjega. Dakle, gdje god odzvanja čisti glas evanđelja, gdje god ga ljudi stalno objavljuju, tamo gdje ga stalno i predano slušaju kako bi od toga imali koristi, tamo se bez sumnje nalazi crkva.”[5]

 

Usredotočenost na Boga

U Djelima 2,43 kaže se da je u jeruzalemskoj crkvi “strahopoštovanje obuzimalo svaku dušu”. Sila apostolskog učenja te brojni znakovi i čudesa koje su izvodili u narodu duboko su utjecali na stav ljudi prema Bogu. Jedan komentator piše: “Osvjedočenje o grijehu koje je popratilo Petrovo propovijedanje nije bilo neka trenutna panika, nego su ljudi bili ispunjeni trajnim osjećajem strahopoštovanja. Bog je djelovao u njima, bili su svjedocima buđenja novog doba.”[6] Naravno, strahopoštovanje je u ljudima bilo upravljeno k Bogu, a moglo bi ga se također nazvati i “poštovanjem sa strahom”. Grčka riječ koju ovako prevodimo je phobos, a skoro uvijek u Novome zavjetu prevodi se kao “strah” (usp. Dj 5,5.11).

Međutim, ovaj “strah” prema Bogu koji su ljudi doživljavali nije neko neracionalno stanje koje dovodi do nekontroliranog ponašanja kakvo odražava naša suvremena riječ fobija. Naprotiv, taj strah bio je priznanje prisutnosti svetoga Boga punoga ljubavi u njihovim životima, koja ih je motivirala da mu rado budu poslušni (reci 44-46) i da ga štuju bez prestanka (redak 47). Tako je “strahopoštovanje” koje su osjećali bilo mješavina zahvalnosti, poštovanja i strave, nakon što su shvatili tko je Bog i prepoznali njegovu prisutnost oko sebe. Jednom riječju, stalno su štovali Boga.

Danas se ne suočavamo s početkom novoga doba niti s nadnaravnim znakovima koji ga najavljuju, ali možemo i trebali bismo iskusiti ono isto strahopoštovanje prema Bogu koje je imala i prva crkva. Psalam 2,11 kaže: “Služite Jahvi sa strahom, s trepetom se pokorite njemu.” U našem stavu prema Bogu treba biti radosti i zahvalnosti, ali ti lijepi osjećaji moraju se uvijek miješati s poštovanjem i strahom prema Vladaru cijeloga svemira. Bez tog poštovanja i straha mogli bismo Boga olako shvatiti i propustiti mu iskazati čast koju zaslužuje (usp. 1 Sam 2,30).

Ta važna činjenica vrlo se jasno iznosi u 1. Petrovoj 1,17. U prethodnim recima Petar govori o Božjoj ljubavi i spasenju koje je Bog dao svojemu narodu (reci 1-12), a potom počinje naglašavati poslušnost i svetost koje dolikuju djeci Božjoj (reci 13-16). Sedamnaesti redak započinje grčkim veznikom kai, koji često možemo prevesti kao “kao što”, ukoliko kontekst to dopušta. U ovom slučaju to je moguće pa bi se Petrove riječi mogle ovako parafrazirati: “Kao što Onoga koji objektivno sudi svakomu po njegovim djelima nazivate Ocem, tako se i ponašajte sa strahopoštovanjem.” Riječ phobos ovdje ima isto značenje kao i u Djela 2,43 – strahopoštovanje pred Bogom. A Petar time govori da, iako smo zahvalni i sretni što imamo Boga za Oca punog ljubavi (izraz topline i bliskosti), još uvijek moramo shvatiti da je on također i sveti sudac i moramo mu iskazivati čast sa strahopoštovanjem. Ili, kako to jedan komentator kaže, kad kršćani “Boga nazivaju Ocem, tada trebaju imati na umu njegovu narav i ne dopustiti da bliskost s njime bude isprika za nepravednost”.[7]

Taj princip mora se odnositi i na crkvu. Stav kojim se vode crkvene službe i koji se prenosi na članove mora izražavati strahopoštovanje prema Bogu. To znači da ga se mora uzimati vrlo ozbiljno, a to također znači i da Bog mora imati prvenstvo u svemu što se događa u crkvi. Samo tada lokalna zajednica može biti uistinu usredotočena na Boga onako kao što je to bila jeruzalemska crkva. Vođe i članovi crkve moraju razumjeti da ona ne postoji prvenstveno radi ljudske dobrobiti, nego radi Božje slave i slave njegovoga Sina Isusa Krista. Obratite pažnju na sljedeće retke:

 

“Sve koji se mojim zovu imenom i koje sam na svoju slavu stvorio, koje sam sazdao i načinio.” (Iz 43,7)

 

“Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno.” (Kol 1,16)

 

“Dostojan si, Gospodine, Bože naš, primiti slavu i čast i moć! Jer ti si sve stvorio, i tvojom voljom sve postade i bi stvoreno!” (Otk 4,11)

 

Sve postoji prvenstveno radi slave Božje, a tek potom za našu dobrobit. A to uključuje i crkvu, koja je stvorena njemu na čast, a ne radi naše sreće (Ef 3,21). Nažalost, to nije stav većine crkava današnjice. Njihov je primarni cilj riješiti probleme ljudi, zadovoljiti ljudske potrebe, a ne dati Bogu slavu. Sljedeće suprotnosti pomoći će nam da odredimo je li crkva usredotočena na Boga ili na čovjeka.

Crkva usredotočena na čovjeka održavat će ljudsku tradiciju koja ljude opušta i ugodna im je jer im je poznata, međutim, crkva usredotočena na Boga odbacit će nebiblijsku tradiciju i dobro se čuvati bilo kakve naznake da običaji zastiru Kristovu jednostavnost (usp. Mk 7,6-13; 1 Kor 4,6; 2 Kor 11,3).

Crkva usredotočena na ljude izbjegavat će određena učenja koja bi mogla biti neugodna nekim članovima, dok će crkva usredotočena na Boga smjelo i vjerno objavljivati “sav naum Božji” (Dj 20:27; usp. 2 Tim 3:16-17; 4:1-2; Tit 2:15).

Crkva usredotočena na ljude birat će način štovanja i poučavanja prvenstveno na temelju sklonosti ljudi, dok će crkva usredotočena na Boga imati hrabrosti svoja bogoslužja oblikovati prema biblijskom modelu što je bliže moguće, bez obzira na to što ljudi o tomu misle ili koliko će ih nakon toga doći u crkvu (usp. Rim 1,16; 1 Kor 4,1-3; 2 Kor 10,3-4; 2 Tim 4,3-5).

Crkva usredotočena na ljude poticat će na primanje savjeta bezbožnih “stručnjaka” (bilo izravno ili kroz miješanje njihovih ideja s Pismom), ali crkva usredotočena na Boga usmjerit će ljude na odgovore koje nam u svojoj Riječi daje naš ljubomorni Gospodin (usp. Ps 1,1; Kol 2,8; 2 Pt 1,3).[8]

Crkva usredotočena na ljude neće nad članovima koji su u grijehu provoditi biblijski disciplinski postupak jer je takav proces “strog” i “nije odraz ljubavi” jer bi se time mogla smanjiti posjećenost ili davanje ili jednostavno zato što takav proces podrazumijeva previše truda. S druge strane, crkva usredotočena na Boga pokazat će istinsku ljubav prema svojim članovima i poslušnost Kristu time što će održavati disciplinu kad god to bude potrebno (usp. Mt 18,15-17; 1 Kor 5; 2 Sol 3,6-15).[9]

I naposljetku, crkva usredotočena na ljude neće u velikoj mjeri naglašavati važnost molitve i rijetko će se upuštati u zajedničke molitvene aktivnosti (ponovo, zato što to zahtijeva ulaganje truda), dok će crkva usredotočena na Boga biti nalik prvim vjernicima i “biti postojana… u molitvama” (Dj 2,42; usp. Ef 6,18; 1 Tim 2,1.8; Jak 5,16-18).

 

Ljubav i briga za potrebe ljudi

Iako je iznad svega ostalog odana poučavanju zdravog nauka te iako postoji kako bi Bogu davala slavu više nego kako bi nama bila na dobrobit, dobra crkva također temeljito brine i o potrebama ljudi. Kako bi ta briga bila istinski biblijske naravi, ona mora biti u ravnoteži s prioritetima zdravog nauka i štovanja kako ljudske potrebe nikada ne bi postale važnije od samoga Boga ili njegove istine. S druge strane, crkva koja je odana nauku i štovanju, ali pritom ne pokazuje brigu za istinske potrebe ljudi, nije ni uravnotežena ni biblijska po svojoj naravi. Pavao to ovako iskazuje u 1. Korinćanima 13,2: “Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam!” A u Izrekama 29,7 piše: “Pravednik razumije pravo malenih, a opaki ne shvaća spoznaju.”

Crkva koja se opisuje u Djelima 2 na ovom području bila je i uravnotežena i biblijski utemeljena. Jedni su drugima iskazivali veliku ljubav i brigu, kao i onima izvana koji još nisu poznavali Gospodina.

 

Briga za druge u Tijelu Kristovu

Djela 2,42 kaže da su članovi jeruzalemske crkve bili “postojani… u zajedništvu”, redak 44 kaže nam da “bijahu združeni”, a redak 46 da su “zajednički uzimali hranu”. Postajali su bliski dok su vrijeme provodili zajedno. Naravno, to “zajedništvo” nije bilo samo tjelesno, nego također i emocionalno i duhovno – redak 46 kaže da su “svaki dan jednodušno i postojano hrlili u Hram”. Bili su povezani u reakciji na Gospodnju molitvu “da svi budu jedno” (Iv 17,21).

To jedinstvo u ljubavi nije se izražavalo samo provođenjem vremena zajedno u duhovnom zajedništvu, nego i kroz požrtvovno davanje kako bi se ispunile i materijalne potrebe među njima. “Sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali porazdijelili svima kako bi tko trebao” (reci 44-45). Nije to bio neki davni oblik komunizma, nego svojevoljno, velikodušno dijeljenje sredstava koje se događalo svaki put kad bi došlo do neke određene potrebe.[10] Ono što je u ono vrijeme te potrebe vjerojatno činilo izraženima činjenica je da su Židovi sa svih strana svijeta dolazili u Jeruzalem radi proslave Pedesetnice (Dj 2,5), a mnogi od njih koji su postali kršćani zadržali su se u Jeruzalemu kako bi učili od apostola i kako bi bili zajedno s crkvom. Među njima sigurno je bilo ljudi koji su od tog trenutka bili bez posla, daleko od kuće, ili izbačeni iz vlastitih obitelji (ili pak i jedno i drugo).

Nešto imućniji vjernici prodavali su ono bez čega su mogli i potom svojevoljno dijelili novac s onima koji su imali manje sreće. U dvadeset i prvome stoljeću, posebno u Americi, većina stvari koje imamo zapravo nam ne trebaju, a ipak je mnogima od nas izrazito teško odreći se bilo čega u korist drugih! Požrtvovnost prvih kršćana bila je znak da je Bog na djelu među njima i da su istinska crkva.

I danas će svaka prava crkva pokazivati isti takav mar za potrebe svojih članova. Kristova ljubav i sila Duha Svetoga poticat će ljude da velikodušno daju za te svrhe, tako da nijedna istinska crkva nikada ne može slijepo ignorirati legitimne financijske, odnosno materijalne potrebe svojih ljudi. A dobra crkva nikada ne bi ni svela “đakonska sredstva” na minimalan okrajak koji služi kao simbolična gesta pomoći siromašnima. Zapravo, vrlo dobra provjera kalibra neke crkve je doznati koliko novca odvaja za potrebite (ako ga uopće odvaja) i koji je omjer tih izdvojenih sredstava i cjelokupnog crkvenog budžeta.

Zahvalni smo što se u našim crkvama značajna sredstva izdvajaju za službu milosrđa, kako nijedan član s legitimnom potrebom ne bi ostao bez pomoći. Međutim, znamo za mnoštvo mladih crkava u rastu koje za tu svrhu ne stavljaju nimalo novca jer su usredotočene na izgradnju, rast vodstva ili druge planove koji trenutno imaju prednost.

To se ne bi smjelo događati. Bog jasno nalaže crkvi da brine za potrebe svojih članova. U mnogim odlomcima Staroga i Novoga zavjeta ta zapovijed vidi se bilo izravno, bilo implicitno, i svjedoči o Božjoj brizi za sirote i potrebite.[11] Ona je također utkana i u motiv obitelji koji Pismo stalno koristi kao prikaz kršćanske zajednice. Crkva se uspoređuje s Božjim domaćinstvom (odnosno obitelji) u 1. Timoteju 3,15; Pismo o Bogu opetovano govori kao o Ocu; a najčešći termin kojim se u Novome zavjetu govori o kršćanima je adelphos, što znači “brat” (ili “braća” u množini). Koristi ga se preko tristo puta u smislu “vjernika”, a to je važno za našu raspravu jer trebamo za duhovnu braću i sestre brinuti na isti način kako brinemo za članove krvne obitelji. Sigurno je da bismo skoro svi radije ispraznili bankovne račune negoli dopustili da nam majka ili brat ili sestra gladuju ili ostanu bez medicinske skrbi, a isti takav stav trebali bismo imati i prema braći i sestrama u Kristu.

U 1. Timoteju 5,8 piše: “Ako li se tkogod za svoje, navlastito za ukućane, ne stara, zanijekao je vjeru i gori je od nevjernika.” Taj se redak prvenstveno odnosi na čovjekovu tjelesnu obitelj. Ipak, u zadanom kontekstu ova se istina prelijeva i na duhovnu obitelj jer se crkvi nalaže da brine za potrebe udovica koje se ne mogu same brinuti za sebe. Dakle, dobra crkva je ona koja brine za svoje udovice i bilo koje druge potrebite članove.

 

Briga za one izvan tijela Kristovoga

Djela 2,47 kaže da je prva crkva “uživala naklonost svega naroda. Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spasenike”. U Djelima se grčki izraz za “narod” (laos) najčešće koristi u smislu nespašenih stanovnika nekoga kraja (usp. 4,1-10). Stoga se i u ovome retku vjerojatno vrlo općenito govori o jeruzalemskoj populaciji Židova koji nisu bili vjernici. Naravno, “spasenici” su prvo bili nevjernici koji su došli Kristu čuvši poruku evanđelja. Iz toga znamo da je crkva u Jeruzalemu imala ogroman utjecaj na svijet oko sebe, a nema sumnje da je taj utjecaj izvirao iz velike ljubavi prema nespašenim ljudima oko njih.

U današnjim crkvama ne možemo nužno očekivati odobravanje nevjernika iz našeg okružja (a ni odobravanje koje je uživala crkva u Jeruzalemu nije dugo trajalo), a ne možemo očekivati ni da će Bog našim zajednicama pridruživati “spasenike” baš svakoga dana. Međutim, možemo biti poput prvih kršćana po tomu što ćemo vjerno i s ljubavlju objavljivati evanđelje svijetu oko nas. Dobra crkva uvijek će tako postupati.

Kao što to John MacArthur kaže: “Za mnoge kršćane dopiranje do vlastite zajednice je samo vožnja u crkvu automobilom na kojemu stoji naljepnica u obliku ribe!”[12] A nažalost, za mnoge crkve je pojam evangelizacije povremeni razgovor o toj temi ili služba “probuđenja” jednom godišnje, kojoj prisustvuju skoro isključivo njezini vlastiti članovi. S druge strane, prava biblijska crkva stalno će naglašavati potrebu evangelizacije i stalno će educirati članove s tim ciljem (usp. Mt 28,19-20; 1 Sol 1,8). Stoga je jedan od načina da procijenite neku crkvu i raspitivanje o broju javnih istupa u proteklih godinu dana, odnosno koliko se ljudi koji prethodno nisu bili vjernici u tom periodu priključilo članstvu. U našem iskustvu smo naišli na brojne crkve koje imaju vrlo čvrsto učenje, ali vrlo rijetko dovode ljude Kristu. To zasigurno nije ugodno našem Gospodinu Isusu koji je došao tražiti i spasiti izgubljene i koji nam je naložio da sve ljude učinimo njegovim učenicima (Mt 28,18-20).

 

Nemojte pristati na ono što nije crkva!

U svojoj knjizi Handbook of Christian Discipline, Jay Adams osmislio je izraz za crkve koje odbijaju provoditi crkvenu disciplinu čak i nakon opetovanih uputa i opomena. On kaže da bismo takvu zajednicu trebali “proglasiti necrkvom jer ne želi disciplinom povući crtu između svijeta i crkve”.[13] “Necrkva” je snažan izraz, ali prikladan je jer bez obzira na to koliko se puta grupe ljudi proglašavaju crkvama, to zapravo ne znači ništa ako ujedno i ne funkcioniraju kao crkve, sukladno Božjim uputama. Lokalni ogranak Rotary Cluba mogao bi odlučiti da će se odsad zvati crkvom, ali time to ne bi uistinu i postao! Nažalost, vjernici koji danas traže crkvu nailaze na mnoge opcije na koje spadaju u kategoriju “necrkve”. One svakako spadaju u tu kategoriju ako se ne odlikuju temeljnim kvalitetama o kojima smo govorili u ovome poglavlju. Stoga imamo biblijsku dužnost odabrati crkvu koja pokazuje odanost apostolskom nauku, koja je usredotočena na Boga i koja u ljubavi brine za potrebe ljudi.

Takva crkva odražava narav zajednice opisane u Djelima 2, koja je Bogu bila ugodna i koju je on uvelike upotrijebio. Jedan komentator spomenuti odlomak ovako sažima:

 

“Reci 43-46 nude nam idealan portret mlade kršćanske zajednice koja svjedoči o prisutnosti Duha u apostolskim čudima, koja sve svoje dijeli s potrebitima u grupi, koja u Hramu iznosi svoje svjedočanstvo, koja pokazuje intimnu povezanost u bliskom zajedništvu za stolom. Njihov zajednički život obilježava slavljenje Boga, radosna vjera i iskrenost srca. A kroza sve to, iskusili su i naklonost nevjernika i stalni blagoslov bogomdanog rasta zajednice. Bilo je to idealno, skoro blaženo vrijeme, obilježeno radošću zajedničkog života i toplinom nazočnosti Duha među njima. Taj bi se trenutak skoro mogao opisati kao “doba nevinosti” mlade crkve. Nastavak izviješća koje donose Djela apostolska pokazuje da takva situacija nije trajala zauvijek. Iskrenost je ponekad popuštala pred nepoštenjem, radost je ponekad bila pomućena podjelama u zajedništvu, a naklonost naroda zamijenilo je progonstvo od strane židovskih vlasti. Sažetak koji nam daje Luka zapravo je ideal kršćanske zajednice kojemu ona uvijek mora težiti, stalno mu se vraćati i ponovo ga otkrivati ukoliko želi postići jedinstvo duha i cilja, koje je od ključne važnosti za učinkovito svjedočanstvo.”[14]

 

Pitanja za raspravu i primjenu

  1. Na temelju čega ste se odlučili za crkvu kojoj pripadate? Što vam je bilo važno pri donošenju te odluke, a što vam je pak bilo manje važno?
  2. Zašto je poučavanje Božje riječi u crkvi tako važno? U kakvom je ono odnosu s drugim crkvenim službama?
  3. U poniznom i konstruktivnom duhu procijenite svoju crkvu na temelju popisa usredotočenosti na Boga nasuprot usredotočenosti na ljude na str. 64-65. Što vaša crkva izvodi dobro, a u čemu bi po vašemu mišljenju mogla postati više usredotočena na Boga?

4. Na koji način ljudi iz vaše zajednice pomažu potrebitim kršćanima? Na koji način pomažu ljudima koji nisu kršćani? Kako se možete uključiti u takve službe?

[1] David B. Barrett, urednik: World Christian Encyclopedia: A Comparative Study of Churches and Religions in 1900‑2000 (Nairobi, Kenija: Oxford University, 1982.), str. V.

[2] Vjerujemo da ovo također važi i kod prakticiranja darova u vidu čudesnih znakova, kao na primjer govora u jezicima ili iscjeljivanja. Podrobnu raspravu na tu temu potražite u knjizi Victora Budgena: The Charismatics and the Word of God, 2. izdanje (Faverdale North, Darlington: Evangelical Press, 1989.).

[3] John MacArthur: Shepherdology: A Master Plan for Church Leadership (Panorama i Clif: The Master’s Fellowship, 1989.), str. 44-45.

[4] Dok razmatramo kojoj bismo se crkvi trebali priključiti, moramo stoga eliminirati mnoštvo denominacija i pokreta koji sebe ipak nazivaju kršćanskima, jednostavno zato što se ne drže apostolskog učenja. Takvi su se ili udaljili od apostolskog učenja prigrlivši liberalnu teologiju (kao u slučaju velikoga dijela protestantskih denominacija) ili mu proturječe dodavanjem tradicije ili dodatne “objave” (što važi za kultove i Rimokatoličku crkvu). Takve crkve nisu istinite, a kršćanin koji vjeruje u Božju riječ ne bi trebao biti njihovim dijelom.

[5] John Calvin: Djela apostolska (Grand Rapids: Eerdmans, 1965.), 1:85. Calvin nadalje komentira Rimokatoličku crkvu: “Iz ovoga je lako vidjeti koliko je neozbiljno hvastanje papista kad punim ustima samouvjereno izvikuju ime Crkve, dok su pritom sramotno izokrenuli učenje apostola. Jer ako malo bolje istražimo što oni zapravo govore, nećemo pronaći niti jedan zdrav dio tog učenja; uglavnom se toliko razlikuje od apostolskoga učenja koliko tama od svjetla. Zakon bogoštovlja, kojega valja isključivo tražiti u Riječi, kod papista je spojen s ljudskim praznovjernim izmišljotinama. Nadu spasenja prebacili su na zasluge za djela, a ta nada treba počivati jedino na Kristu. Zazivanje Boga potpuno je onečišćeno profanim buncanjem. Ono što se među njima može čuti je ili iskrivljeno ili preokrenuto apostolsko učenje.”

[6] E. E. Bruce: The Book of the Acts, The New International Commentary on the New Testament (Grand Rapids: Eerdmans, 1988.), str. 73.

[7] Peter Davids: The First Epistle of Peter, The New International Commentary on the New Testament (Grand Rapids: Eerdmans, 1990.), str. 70.

[8] Kritiku korištenja psihologije u kršćanskom savjetovanju potražite u knjizi Johna MacArthura: Our Sufficiency in Christ (WacoTex.:Word, 1991.), a za podatke o biblijskom modelu savjetovanja pročitajte: Introduction to Biblical Counseling, autora MacArthura, Macka i drugih. (Waco,Tex.: Word, 1994.).

[9] Kako se crkveni disciplinski postupak jasno zapovijeda u Pismu, a ipak se tako rijetko prakticira, on služi za iznimno dobru provjeru kvalitete bilo koje crkve (vidi 2 Kor 2,9). Upitate li crkveno vodstvo jednostavno prakticiraju li crkveni disciplinski postupak, često ćete vrlo brzo doznati je li ta zajednica vrijedna daljnjega razmatranja.

[10] Znamo da zapravo nema prave usporedbe s komunizmom jer su kršćani zadržavali određeno vlasništvo (Dj 4,37; 5,4; 12,12) i jer izraz “dijelilo se svakomu koliko je trebao” otkriva da je dijeljenje među njim bilo selektivno (vidi također Dj 4,34-35). Kao što je Calvin zapisao: “Tako možemo zaključiti da su vlastita dobra donosili i tretirali ih kao zajedničko vlasništvo samo s ciljem zadovoljavanja neposrednih potreba” (Calvin: Djela Apostolska, str. 88). Ernst Haenchen lijepo sažima smisao odlomka: “Gdje god se ukaže potreba za novcem za siromašne, neki zemljoposjednik prodaje jedan dio zemlje ili dragocjenosti, a zarađeno se daje potrebitima” (Djela apostolska [Philadelphia: Westminster Press, 1965.), str. 192.

[11] Usp. Ponovljeni zakon 15,4.; Psalam 12,5; 14,6; 40,17; Izaija 25,4; Marko 14,7; Ivan 13,29; Rimljanima 15,26; Jakov 1,27; 2,15‑17; 1. Ivanova 3,17.

[12] MacArthur: Shepherdology, str. 91-92.

[13] Jay Adams: Handbook of Church Discipline (Grand Rapids: Zondervan, 1986.), str. 103.

[14] John Polhill: Acts, the New American Commentary, svezak 26. (Nashville: Broadman Press), str. 122.

Odgovori