Blog

Bild_2024-03-16_005140080

Cilj možemo definirati kao točku koju namjeravamo dostići ili kao krajnji ishod postupka ili namjere. Jedna stara izreka kaže otprilike ovako: “Čovjek koji cilja u prazno, pogodit će u prazno.” Svima nama trebaju ciljevi.

Život možete zamisliti kao pravac koji kreće od vašega rođenja, a strelica na njegovom drugome kraju pokazuje na nepoznati trenutak vaše smrti. Nitko od nas ne zna koliko mu vremena preostaje u životu, ali isključivo zbog ove rasprave recimo da ste proživjeli dvadesetak godina i da vam ih preostaje još otprilike četrdesetak.

Ovo je pitanje koje se postavlja: Kada stignete do kraja tih preostalih četrdesetak godina i možete očekivati samo smrt, a za vama ostaju samo uspomene, što biste morali vidjeti gledajući na svoj život kako biste bili u stanju zaključiti: “Moj je život bio uspješan”?

Moje je mišljenje da niste spremni proživjeti tih preostalih četrdesetak godina ako niste spremni odgovoriti na to pitanje. Do toga trenutka vaš je život bez cilja. Potrudite se jasno i konkretno odgovoriti na to pitanje jer što ste precizniji, to su vam bolje šanse da ćete postići cilj.

Gospodin Isus znao je pozitivno odgovoriti. Rekao je: “Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti” (Ivan 17,4). Gospodin Isus dvaput je u svojoj službi rekao da je stvar dovršena ili svršena. Jednom je to rekao na križu, što se očigledno odnosilo na otkupljenje. Ali ranije, kada je molio u Getsemanskome vrtu, rekavši da je svršeno, mislio je na svoju službu. U sedamnaestome poglavlju Evanđelja po Ivanu više od četrdeset puta govori o svojim učenicima. Oni su bili njegova služba. Učestalo spominje tih dvanaest ljudi koji su tri godine bili uz njega. A u tome kontekstu on kaže i da je dovršio djelo koje mu je Otac dao dovršiti. U suštini je Gospodin Isus gledao Boga Oca u lice, govoreći: “Bože, sve što ti je bilo na srcu vezano za moj život, to sam i uradio.”

Kada jednog dana umrete, hoćete li moći pogledati svemoćnoga Boga u lice i kazati: “Oče, sve što ti je bilo na srcu za moj život, to sam i uradio. Dovršio sam posao koji si mi zadao”? Ako iskreno niste u stanju pozitivno odgovoriti, tada vam svakako savjetujem da bez obzira na cijenu dovedete život u red kako biste to mogli ostvariti.

Drugi čovjek koji se mogao pozvati na takav uspjeh bio je apostol Pavao. “Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak” (2. Timoteju 4,7-8). Malo prije toga Pavao je rekao: “Jer ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska” (redak 6). Kada dođe trenutak vašega odlaska, hoćete li i vi, kao Pavao, moći kazati: “Istrčao sam utrku; uradio sam što si tražio od mene”?

Kad sam bio na fakultetu tražio sam svrhu, smisao, stvarnost u svojemu životu. U meni je postojala ogromna praznina. Nisam je mogao identificirati i nisam znao o čemu se točno radi, ali znao sam da praznina postoji. Tada sam upoznao Boba, koji mi je rekao da se praznina može ispuniti osobom Isusa Krista. Svemogući Bog bio je voljan ući u moj život i nastaniti se tu. To je za mene bila potpuno nova ideja.

Slušajući Boba kako mi objašnjava Pismo, pomislio sam: Henrichsene, bio bi potpuno lud kad bi odbio ovu ponudu! Bog, Stvoritelj neba i zemlje, onaj koji je postavio zvijezde na nebu i napravio sve što postoji – želi ući u tvoj život i nastaniti se tu!

Tako sam te večeri pao na koljena u Bobovoj sobi za dnevni boravak, počeo moliti i primio Krista. Samo sam djelomično shvaćao što točno radim, ali kada sam ustao, bio sam druga osoba i otad više nisam bio onaj stari.

Praznina je ispunjena.

Počeo sam postavljati pitanja. Što je uistinu važno u životu? Čemu bih trebao posvetiti život? Istovremeno sam intenzivno pretraživao Bibliju u potrazi za odgovorima.

Tada sam naišao na Drugu Petrovu poslanicu 3,10: “Kao tat će doći Dan Gospodnji u koji će nebesa trijeskom uminuti, počela se, užarena, raspasti, a zemlja i djela na njoj razotkriti.” Posljednja mi je tvrdnja zapela za oko: užarena počela će se raspasti.

Studirao sam inženjerstvo. Razlog zbog kojega sam se odlučio za to zanimanje bio je to što sam prethodno radio kao građevinski radnik u planinama Sierra Nevada. Bio je to naporan posao, a ja prvi nisam volio teške fizičke poslove. Tu i tamo bih vidio kako inženjeri prolaze, a činilo se kao da njima posao nije baš toliko težak. Imali su pomična mjerila, a ja sam mislio: Ovi ovdje imaju pravi posao! Odlučio sam da ću postati inženjer kako bih mogao šetati unaokolo s pomičnim mjerilom u ruci i govoriti drugima što da rade.

Moj cilj – da budem inženjer i radim na izgradnji mostova, brana i cesta – trajao je sve dok nisam naišao na tekst u Drugoj Petrovoj poslanici 3,10. Kako me samo iznenadilo kada sam shvatio da će Bog uništiti sve ono što sam planirao izgraditi! Morate znati da me to obeshrabrilo. Naravno da nisam više htio izgraditi most kojega će Bog potom srušiti. Ne vrijedi truda. Zašto vrijeme i energiju utrošiti u nešto za što je Bog već unaprijed rekao da će spaliti?

Nastavljajući s proučavanjem još sam se i više dao obeshrabriti. Pročitao sam: “Pa i jest dobitak velik pobožnost, zadovoljna onim što ima! Ta ništa nismo donijeli na svijet te iz njega ništa ni iznijeti ne možemo! Imamo li dakle hranu i odjeću, zadovoljimo se time” (1. Timoteju 6,6-8). Ova mi je slika izronila u umu: Dolazim na svijet praznih ruku; gradim mostove i brane; Bog ide za mnom i ruši ih, a kada odem s ovoga svijeta, odlazim praznih ruku. Kakav depresivan prizor!

Stoga sam molio: “Bože, ne želim svoj život tek tako potratiti. Čemu sedamdeset godina ulagati u nešto i potom otkriti da ćeš ti to uništiti i ostaviti me praznih ruku?”

Mora postojati neka svrha, neko značenje, neki pravac u životu. Mora postojati nešto što Bog ne planira spaliti. Nastavio sam potragu kroz Bibliju. Njegovom milošću pronašao sam dvije trajne stvari kojima se vrijedi posvetiti.

Pronašao sam retke u Evanđelju po Ivanu 5,28-29, gdje kaže: “Ne čudite se tome jer dolazi čas kad će svi koji su u grobovima, čuti njegov glas. I izići će: koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude.” Tko će ustati od mrtvih kod uskrsnuća na kraju vremena? Oni koji su radili dobro i oni koji su radili zlo. Svi će živjeti zauvijek.

Razgovarao sam s ljudima koji ne vjeruju u uskrsnuće. Ne žele uskrsnuti. Ja na to kažem: “Žalim, prijatelju, uskrsnut ćeš sviđalo li se to tebi ili ne.”

Čuo sam neke ljude da govore: “Možda sam loš pa će me Bog jednostavno uništiti, i to će biti to.” Ali i dobri i zli će uskrsnuti. Bilo da se opredijele za dobro ili za zlo, ljudi žive vječno.

Druga vječna stvar spominje se u Izaiji 40,8: “Sahne trava, vene cvijet, ali riječ Boga našeg ostaje dovijeka.” Bog kaže: “Trava i cvijeće će nestati, ali moja Riječ neće.” Postoje i druge vječne stvari: Bog, anđeli, vrline kao što je ljubav – ali ja sam htio nešto trajno što bih mogao zadržati i za što bih zauzvrat mogao dati život. Određujući životne ciljeve mogao sam se posvetiti ljudima i Riječi Božjoj i znati da Bog neće ići za mnom i uništavati ih. Već je rekao da su vječni. A Isus je rekao: “Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati” (Ivan 6,27).

To ne znači da ne valja biti učitelj, kućanica, poslovođa ili pak inženjer. Prihvaćanje takvoga poziva može biti Božja savršena volja za vaš život. Ali ne daj Bože da svoj život date u zamjenu za te poslove!

Apostol Pavao zarađivao je za život izrađujući šatore. Da ste od njega mogli kupiti šator, uvjeren sam da biste dobili dobar proizvod. Pavao je i sâm rekao: “Što god radite, zdušno činite, kao Gospodinu, a ne ljudima” (Kološanima 3,23). Ali obratite pažnju na to da Pavlov životni cilj nije bio postati najveći proizvođač šatora u čitavom Rimskom carstvu. Umjesto toga, posvetio je život ljudima.

Drugi redak koji me uistinu motivira je: “Tad Jahvu njegov narod zapade, Jakov bi njegova baština” (Ponovljeni zakon 32,9). Svi mi poznajemo ljude koji samo čekaju da netko umre kako bi naslijedili njihova dobra. Svemogući Bog može odabrati baštinu – bilo što. Ako to nešto ne postoji, on samo mora izgovoriti riječ i stvar nastaje. “Jahvinom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova” (Psalam 33,6). I što to on dakle odabire? Ljude! Svoj narod! Nevjerojatno!

Od svega što jest i što bi moglo biti, svemogući Bog je za svoju baštinu odabrao narod. Imajući to na umu, promotrimo Izaiju 43,4: “Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim. Stog i dajem ljude za tebe i narode za život tvoj.” Iako se ovdje govori o Izraelu, a Bog govori o davanju drugih za dobro Izraela, isto se načelo može primijeniti i na nas. Naime, i naš se život može dati radi neke osobe koja je odabrana posuda Božja (Izrael). Pridobivajući tako ljude, na kraju dobivamo onu istu baštinu koju Bog odabire i za sebe. Kao što je Isus rekao: “Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!” (Matej 4,19).

Neki su ljudi život dali u zamjenu za novac, vlasništvo ili gomile drugih stvari. Ipak, Bog kaže da će sve to na kraju sagorjeti. Ali nam daje nevjerojatno obećanje da njegova baština može biti i naša. Poput ribara možemo loviti ljude. Ovakvoga se obećanja vrijedi držati do kraja života. Dajte život u zamjenu za ljude.

A što to znači dati život u zamjenu za ljude? Pavao piše: “Tako, puni ljubavi prema vama, htjedosmo vam predati ne samo evanđelje Božje nego i naše duše jer ste nam omiljeli” (1. Solunjanima 2,8). To znači uključiti se u život drugih ljudi. Kada je Pavao išao u Solun, tada nije samo iznosio poruku, već je davao od vlastitoga života jer su mu ti ljudi bili dragi i dragocjeni.

Davati život u zamjenu za ljude znači uključivati se u najdublje životne probleme. To nije isto što i uključiti se u kakvu komisiju ili neki program. Koliko god i to bilo dobro, time se ne može zamijeniti osobno uključivanje u živote drugih ljudi. Ljudi se mogu površno angažirati u poučavanju, u radu neke komisije ili programa, a da pritom u taj angažman ne unesu nimalo srca. Takav angažman ništa ne košta. Ali kada ste u duhovnome smislu porodili neku osobu, tada njezin život ne možete shvaćati olako. Imate odgovornost, sve vas to košta, a upravo bi zbog toga neki ljudi daleko radije sjedili u kakvoj komisiji, negoli se uključili u nečiji život.

Mladić je odrastao u obitelji s nekoliko druge djece. Živjeli su na selu jer su njihovi roditelji smatrali da će djeca na selu bolje naučiti rješavati obaveze. To podrazumijeva naporan rad i od roditelja i od djece, kao i život bez nekih takozvanih udobnosti. Obitelj je imala bliske prijatelje koji nisu imali djecu i koji su živjeli u obližnjemu velikome gradu. Svake bi godine ovi prijatelji poveli svu djecu na izlet. Od ranoga jutra do večeri trudili bi se da djeca provedu što zanimljiviji dan: u zoološkom vrtu, u lunaparku, po restoranima.

Vozeći se vlakom natrag kući nakon takvog zanimljivog dana, dječak je uspoređivao svoju obitelj s obitelji prijatelja svojih roditelja. Njegova je obitelj živjela skromno, radilo se mnogo, odgajala su se djeca, a odmor je bio vrlo ograničen. Ovi drugi su uživali u lijepom stanu, novim automobilima, restoranima, kazalištu, izletima za vikend, kao i dugačkim dopustima. Odlučio je da će kada odraste ići stopama prijatelja svojih roditelja. Ali kada se jednog dana oženio, sagledao je stvari iz drugoga kuta. Shvatio je da razlika između braka u udobnosti i zahtjevnoga braka leži u djeci – u reproduciranju.

Na isti način razlika između udobnoga kršćanstva i zahtjevnoga kršćanstva leži u duhovnome reproduciranju. Uključivanje u život drugih ljudi ima svoju cijenu. Zbog toga nikada ne dolazi do jurnjave kada Bog milostivo poziva da život damo u zamjenu za druge ljude kao što je to on uradio.

Drugo fantastično biblijsko obećanje nalazimo u Izaiji 58,10-12: “Dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini i tama će tvoja kao podne postati, Jahve će te vodit’ bez prestanka, sitit će te u sušnim krajevima. On će krijepit’ kosti tvoje i bit ćeš kao vrt zaljeven, kao studenac kojem voda nikad ne presuši. I ti ćeš gradit’ na starim razvalinama, dići ćeš temelje budućih koljena. Zvat će te popravljačem pukotina i obnoviteljem cesta do naselja.”

Ovo je čitav niz obećanja koja Bog daje, ali popraćena su s određenim uvjetom. Ako… Ako “dadeš kruha gladnome, nasitiš potlačenog…” Živimo u vremenima kada postoji mnoštvo gladnih, kao i mnogo potlačenih duša. Prilika za djelovanje je mnogo – sjajnih šansi da se uključite u život drugih ljudi. Vidim da prilika ima bezbroj svakoga puta kada čovjek pred Bogom kaže: “To će biti moj cilj. Dat ću svoj život ljudima; svoju ću dušu podijeliti s potlačenima i zadovoljit ću gladne.”

Kada se pročuje da se zanimate za ljude, dolazit će vam i sami na vrata. Telefon će vam zvoniti bez prestanka. Vaša kuća možda postane nalik na glavni željeznički kolodvor. Može se dogoditi da vas okruže ljudi koji su izgladnjeli i u duhovnoj potrebi. Ne morate biti nadareni da biste se uključili u živote drugih. Samo ih saslušajte, i to je sve. Ne morate biti vješt savjetodavac. Zapanjit će vas koliko ljudi će htjeti razgovarati s vama, a zapanjit će vas i stvari koje će vam govoriti. To su izgladnjele i izmučene duše koje traže određene odgovore.

Kada se tako uključite u život drugih ljudi, postajete Božjim suradnikom u “drugome stvaranju”. Situacija je ovakva: Bog je stvorio nebo i zemlju. Stvorio je sve što postoji. Potom je na scenu stupio grijeh, a Bog je rekao: “Morat ću ga uništiti i ponovo stvarati. Ali to drugo stvaranje bit će nemjerljivo bolje od onoga prvoga. Bit će tako čudesno da ću omogućiti svojemu narodu da radi sa mnom na tome stvaranju.”

Kada svoj život date u živote drugih ljudi, kada s njima podijelite beskrajna bogatstva evanđelja Isusa Krista i uključite se u njihove brige, postajete Božjim suradnikom u stvaranju koje je daleko veće od onoga prvoga.

A ipak ljudi svakodnevno propuštaju ovu priliku. Čovjek koji je želio pomoći određenim drugim ljudima u proučavanju Biblije zamolio me da mu pomognem da započne proučavanje. Zbog zauzetosti zainteresiranih, odlučili smo se svakoga tjedna sastajati u 5 sati ujutro u kući mojega prijatelja.

Večer prije prvoga sastanka svratio sam do njegove kuće i donio materijale za proučavanje Biblije, kako bih vidio napreduju li planovi za poučavanje. Čim sam ušao u njegov dom, odmah sam osjetio da nešto nije u redu; u zraku je bila skoro opipljiva napetost. Njegova supruga bila je tu, a uskoro je i otvoreno izjavila da ne želi da joj u kuću dolaze oni ljudi, sjede na njenim naslonjačima, prolijevaju kavu i prosipaju mrvice peciva po tepihu. Osim toga, smatrala je da je 5 sati ujutro smiješan termin za sastajanje i zašto bi se uopće ostatak obitelji morao buditi tako rano samo zato što ti ljudi žele proučavati Bibliju? Glas joj je zadrhtao, a suze su joj potekle niz lice dok se tresla – tako ju je duboko diralo ovo pitanje.

Dok sam je slušao, molio sam se u sebi: “Bože, izbavi me od prokletstva da ikada pomislim kako je moj namještaj važniji od ljudi.”

Zar ljudski život nije beskrajno važniji od namještaja i tepiha, za koje je Bog ionako već obećao da će jednom uništiti? Zbog toga što je uključivanje u živote drugih ljudi tako zahtjevno, malo osoba to shvaća ozbiljno. Ono košta i vremena. Telefon će vam zvoniti usred noći, kada neka duša u nevolji bude tražila odgovore koji joj trebaju. Koštat će vas i života jer vaš život ne pripada vama.

“A ti tražiš za se čudesa! Ne traži toga! Jer, gle, svalit ću zlo na sve živo – riječ je Jahvina. A tebi ću kao plijen pokloniti život tvoj na svim mjestima kamo dođeš” (Jeremija 45,5). Tražite li i vi za sebe velike stvari? “Nemoj”, kaže Bog, “jer svalit ću zlo na sve živo.”

Isus je rekao: “Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti” (Luka 9,24). Ostavljam vam na razmišljanje činjenicu da nema većeg životnoga cilja od davanja sebe za druge.

Odgovori