Blog

Bild_2024-02-28_122531089

Kada je Isus Krist svojevoljno dao život na križu prije nekih 2000 godina, nije umro za neku ideju ili stvar. Umro je za ljude. Tijekom svoje službe na zemlji on “odredi dvanaestoricu da budu s njim, da ga prate i da ih šalje da propovijedaju” (Marko 3,14). Malo prije smrti na Golgoti Isus je molio za svoje ljude (vidi Ivan 17). Više od četrdeset puta tijekom te molitve spomenuo je svojih dvanaest učenika.

Tijekom svoje kratke službe na zemlji, Isusu je svijet bio na srcu, ali taj je svijet on gledao i kroz oči svojih ljudi. Prije Uzašašća tim je ljudima predao takozvano Veliko poslanje. Kao što bilježi Matej 28,19, Isus im je naložio da pronesu evanđelje svijetom, stvarajući pritom učenike.

Isus je imao viziju za cijeli svijet. Očekivao je da i njegovi ljudi imaju takvu viziju. Očekivao je da svijet gledaju kroz buduće učenike koje su imali stvoriti, baš kao što je i on gledao svijet kroz Dvanaestoricu koju je okupio. Njegovu viziju osvajanja svijeta umnažanjem učenika ne nalazimo u nekom sporednom biblijskom odlomku, nego je to tema kojom odiše čitavo mnoštvo stranica.

Očigledno je to isto bilo i na srcu apostola Pavla kada je ostavio “oporuku” svojemu sinu po vjeri, Timoteju. Analizirajmo kratko odlomak iz 2. Timoteju 2,2: “…I što si od mene po mnogim svjedocima čuo, to predaj vjernim ljudima koji će biti podobni i druge poučiti.”

Drugo lice jednine u ovoj poruci ukazuje na važnost pojedinca. Prema biblijskome zapisu iz Ivan 1,42, Isus je rekao Petru: “Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa! – što znači Petar – Stijena.” Kada je Isus gledao Petra, nije ga vidio onakvim kakav je bio u tom trenutku, nego onakvim kakav je jednog dana trebao biti. U čovjekovom životu postoji ogroman potencijal.

Govor u prvom licu, obraćajući se drugom licu jednine označava važnost osobnoga odnosa, međusobnog povjerenja i pouzdanja koje se gradi tijekom godina zajedničkoga rada. Kada je Pavao iz zatvora pisao crkvi u Filipima, rekao je da će im poslati Timoteja, vlastitoga sina u vjeri, zbog nemogućnosti da ih osobno posjeti. U suštini im je rekao: “Kada vam Timotej dođe, neka to bude kao da sam ja osobno s vama.”

Mnogo godina prije toga Pavao je u tom mladiću iz Male Azije vidio potencijal i odlučio mu posvetiti dio svojega života.

Riječ predati ukazuje na prenošenje nečega s jednoga čovjeka na drugoga. Govori o polaganju svetoga povjerenja. Pavao govori Timoteju: “Moj si učenik. To je odnos između nas dvojice. A sada to isto u svojstvu stvaratelja učenika predaj drugim učenicima.” Kada ulažemo u živote drugih ljudi ne prenosimo na njih samo ono što znamo, nego i ono što jesmo. Svatko od nas postaje onakvim kakvi su ljudi s kojima se družimo. Kada bismo nekako mogli sresti Pavla i Timoteja, uvjeren sam da bi nam izgledali vrlo slični u mnogim stvarima.

Kasnije mu je Pavao pisao: “A ti si pošao za mnom u poučavanju, u ponašanju, u naumu, u vjeri, u strpljivosti, u ljubavi, u postojanosti; u progonstvima, u patnjama koje su me zadesile…” (2. Timoteju 3,10-11). To nam pruža dobar pregled svega što je Pavao prenio Timoteju i što je pak ovaj imao prenijeti drugim vjernicima.

Vjernim ljudima – stvaranje učenika uspijeva ili propada zbog ove dvije obične riječi. Salomon, mudri kralj drevnog Izraela, rekao je: “Mnogi se naziva dobrim čovjekom, ali tko će naći vjerna čovjeka?” (Izreke 20,6) Vjernih je ljudi uvijek bilo malo. Bog ih još uvijek traži. “Jer Jahve svojim očima gleda po svoj zemlji da bi se ohrabrili oni kojima je srce iskreno prema njemu.” (2. Ljetopisa 16,9).

I druge poučiti – ovdje se proces poučavanja počinje zahuktavati. Sada smo na četvrtoj generaciji. Počeli smo s Pavlom, potom Timotejem, potom vjernim ljudima, i sada napokon govorimo i o ostalima. Poučavanje drugih ne može se izvesti isključivo u učionicama. Ono uključuje i davanje života – onu istu dubinsku razmjenu kakva se dogodila i između Pavla i Timoteja.

To je proces umnažanja. Dok vjerni ljudi poučavaju i druge, Timotej je u procesu nalaženja novih vjernih ljudi koji će biti u stanju poučiti i druge. Usvajanje ove vizije umnažanja učenika jedini je način na koji se Kristovo poslanje uopće može izvršiti. Druge službe i pristupi taj proces mogu uvećati ili ubrzati, ali ga nikada ne mogu zamijeniti.

Dawson Trotman, osnivač organizacije The Navigators, znao je reći: “Aktivnost nije nikakva zamjena za produktivnost. Produktivnost nije nikakva zamjena za reproduciranje tj. umnažanje.” Kakvom god službom se mi bavili, ona bi morala biti reproduktivna.

Već smo naglasili da su vjerni ljudi ključ ove službe stvaranja učenika. A koje su kvalifikacije vjerne osobe? Kakve pobožne kvalitete moraju krasiti život takvoga čovjeka? Razmotrimo neke temeljne crte osobnosti koja bi se mogla kvalificirati kao “vjeran čovjek”.

  1. Za svoj životni cilj usvojio je one iste ciljeve koje Bog postavlja u Pismu.

Isus je rekao: “Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati” (Matej 6,33). Rijetko je kada Gospodin Isus nalagao ljudima da nešto traže, ali ovdje nam kaže da tražimo dvije stvari, koje moraju postati dvostrukim ciljem svakoga vjernika: njegovo kraljevstvo i njegovu pravednost.

Obratite pažnju na činjenicu da Isus ne kaže da trebamo tražiti novac, supružnika ili niz drugih stvari koje nam tako lako mogu zaokupiti pažnju. Umjesto toga kaže nam da će, ukoliko tražimo njegovo kraljevstvo i njegovu pravednost, on preuzeti odgovornost za ispunjavanje svake naše životne potrebe.

Jedan moj prijatelj je odvjetnik u prestižnoj pravnoj firmi. Godinama je imao najviša primanja među kolegama, ali oni ga nisu htjeli postaviti za rukovodećeg partnera. Razlog je tomu bio to što su svi ti ljudi svoje živote, vrijeme i energiju poklanjali firmi. Ali zato što je moj prijatelj kršćanin, nije smatrao da pravna služba ima glavno mjesto na popisu njegovih prioriteta. Uvijek je bio izvrstan odvjetnik i sjajno je obavljao zadani posao – o čemu svjedoče i financijski pokazatelji. Ali njegov istinski cilj bio je onaj iz Matej 6,33. Posao odvjetnika bio mu je uvijek samo sredstvo, a ne cilj. Vjerujem da mu je upravo stoga Bog podario toliki uspjeh u poslu.

Što god da je vaše zanimanje, to vam nikada ne smije biti životni cilj jer vaš je poslovni poziv, ma kako plemenit možda bio, u krajnjoj liniji samo privremena aktivnost. Pismo nas poučava da svoj život moramo posvetiti vječnim, a ne prolaznim ciljevima. Vjeran čovjek je onaj koji za svoj život uvijek bira vječne ciljeve.

  1. Voljan je platiti bilo koju cijenu kako bi se volja Božja ispunila u njegovome životu.

Ovo je ključno pitanje. Nakon upućivanja Timoteja da preda drugim ljudima one iste vrijednosti koje je ovaj naučio od njega, Pavao nastavlja: “S njima se zlopati kao dobar vojnik Krista Isusa. Tko vojuje, ne zapleće se u svagdanje poslove kako bi se vojskovođi svidio.” (2. Timoteju 2,3-4). Nakon što se predao ostvarivanju Božjih ciljeva, vjeran čovjek ustrajno odolijeva zamamnim zamkama svjetovnih iskušenja.

Dopustite mi da vas upitam: Postoji li nešto što se ispriječilo između vas i Boga? Postoje li tu neki sitni, srcu dragi grijesi kojih se niste voljni odreći i ispovjediti ih? Postoje li neka područja koja još niste stavili pod njegovu kontrolu? A što je s financijama? Nije pitanje koliko novca imate na bankovnom računu, pitanje je tko uistinu ima moć podizanja sredstava s tog istog računa. Pripadaju li sva vaša financijska sredstva Isusu Kristu? Znate li što točno znači davati u požrtvovnosti? Time mislim na davanje onoga za što iz ljudske perspektive znate da si ne možete priuštiti.

A što je sa “stvarima”? Igraju li dobra koja posjedujete neumjerenu ulogu u vašemu životu? Pavao kaže: “… često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko” (Filipljanima 3,18-19). Biblija govori da su ljudi koji “misle na zemaljsko” zapravo neprijatelji križa Kristova.

Sve ono što držite za sebe – obitelj, zdravlje, snove, težnje i ciljeve – sve to morate držati u otvorenoj ruci. Ako želite ispuniti Božju volju u svojemu životu, bez obzira na cijenu, cjelokupni zbroj svega što vas sačinjava mora pripadati Isusu Kristu. On mora imati slobodu da s vama radi ono što hoće i da od vas uzima što god želi. Ne morate sa strahom otvarati naručje pred Bogom jer on vas ljubi savršenom ljubavlju i na srcu mu je samo ono što je najbolje za vas. Ali već smo kazali da je vjerna osoba čovjek koji je voljan platiti bilo koju cijenu kako bi se volja Božja ispunila u njegovom životu.

  1. Ljubi Riječ Božju.

Prorok Jeremija je rekao: “Kad mi dođoše riječi tvoje, ja sam ih gutao: riječi tvoje ushitiše i obradovaše srce moje. Jer sam se tvojim zvao imenom, o Jahve, Bože nad Vojskama” (Jeremija 15,16). Imate li nezasitnu glad za Riječju Božjom? Jeste li je željni kao što ste željni hrane? Jeste li podložni autoritetu te Riječi? Ili pak birate što ćete povjerovati i čemu ćete se pokoriti?

Znam već godinama jednog stolara koji Bibliju proučava otprilike deset sati tjedno. Ovaj čovjek nikada nije pohađao fakultet niti biblijsku školu. Nije učen čovjek, ali za njega Biblija ima prioritet. Mislim da je sveti Jeronim nekoć rekao da je Pismo dovoljno plitko da i mala beba može prići i napiti se bez straha od utapanja, i dovoljno duboko da teolozi u njemu mogu plivati a da pritom nikada ne dodirnu dno.

Jednom sam bio u kirurškoj ordinaciji. Kirurg je tijekom svojega školovanja morao proučiti na desetke knjiga. Da se osobno moram prepustiti njegovome radu ili pak prepustiti nekoga od moje obitelji, svakako bih želio da je kirurg dobro informiran! Dok sam razmišljao o tomu palo mi je na pamet da mi kao Kristovi učenici moramo zapravo savladati sadržaj samo jedne knjige – Biblije. A ipak, kada razgovaram s ljudima o provođenju vremena u proučavanju Biblije svakoga tjedna i učenju nekoliko redaka napamet, gledaju me kao da pred njih postavljam nekakve čudovišne zahtjeve.

A koliko količinu biblijskoga teksta vi apsorbirate? Imate li program redovitog čitanja Biblije? Je li vaša želja za Pismom tolika da ju je nemoguće zadovoljiti?

  1. Ima srce sluge.

Isus je svojedobno podsjetio učenike da nekršćani uživaju kada ih se služi i kada imaju vlast nad drugima. Nasuprot tomu rekao je: “Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga. Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge” (Matej 20,26-28).

Moto Britanske kraljevske akademije je “Služiti da bismo vodili”. To je ona ista istina koju je Isus nastojao izložiti svojim učenicima kada ime je prao noge (vidi Ivan 13). Ako je on, kao njihov Gospodin, njima prao noge, onda i oni moraju biti spremni raditi to isto i za druge.

Čovjek ponekad upošljava druge ljude da mu pomognu ostvariti viziju koju ima. Onaj koji stvara učenike pak nastoji vlastiti život upotrijebiti kako bi pomogao drugoj osobi da ostvari svoju viziju.

  1. Ne uzda se u tijelo.

Pismo često naglašava ovo načelo. Pavao je rekao: “Ali u sebi prihvatismo i smrtnu osudu da se ne bismo uzdali u same sebe, nego u Boga koji uskrisuje mrtve” (2. Korinćanima 1,9). A rekao je i: “Doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu” (Rimljanima 7,18).

Svjetovnost i pouzdavanje u tijelo veoma su usko povezani, jer svjetovnost se može definirati kao “življenje na način kao da nema potrebe za Bogom”. Na primjer, otići na posao a da se prije toga ne provede neko vrijeme s Gospodinom – meni osobno to ukazuje na izuzetno pouzdavanje u samoga sebe. To je isto što i kazati: “Danas svojim životom mogu upravljati bez potpunog oslanjanja na Boga.”

Jedan od načina da odredite koliko točno pouzdanja imate u tijelo je i provjeravanje koliko ste puta vi tema vlastitih razgovora. Koliko često govorite o vlastitim kvalitetama i postignućima?

  1. Nema neovisan duh.

Danas se mnogo govori o načelu “živi svoj život”. Danas živimo u društvu koje loše tolerira autoritet, a općeniti je stav: “Ne dopusti nikomu da ti govori što ćeš raditi.”

Ipak, izvršavanje Božjega posla je timski rad koji se odvija u skladnoj suradnji braće i sestara – istomišljenika u vjeri. U životu učenika nema mjesta za osamljeničke stavove koji govore otprilike ovo: “Ako se stvar ne napravi na moj način, onda neću ništa ni raditi.”

Jednom mi je jedan mladić rekao: “Slušat ću što mi Bog govori, ali neću učiti od drugih ljudi.” Takav stav ukazuje na samozavaravanje. Ljudi su često Božji instrumenti komunikacije drugim ljudima. Bog traži vjerne ljude koji su voljni potisnuti vlastite ideje radi timskoga rada.

  1. Voli druge ljude.

Apostol Ivan je rekao: “U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše” (1. Ivanova 4,10). Pobožan čovjek je nalik Bogu. Biti nalik Bogu znači ljubiti ljude jer Bog ljude ljubi.

Sjećam se popularnog crtića u kojemu Charlie Brown kaže: “Baš mi se sviđa ovaj svijet. Mislim da je svijet super. Ali ljude ne podnosim.” Da, upravo su ljudi razlog zbog kojega je Isus ušao u ljudsku povijest. Došao je otkupiti ljude. To je glavna tema evanđelja. Učenik je osoba koja se uključuje u živote drugih ljudi. Vjeran čovjek ima ljubavi za druge ljude.

  1. Ne dopušta sebi gorčinu.

Pisac Poslanice Hebrejima upozorava nas da pazimo “…da se tko ne sustegne od milosti Božje, da kakav gorki korijen ne proklija pa ne unese zabunu i ne zarazi mnoge” (Hebrejima 12,15). Kontekst ovoga odlomka je davanje i primanje ukora. Mnogo je ljudi ogorčeno jer im je netko ukazao na neku pogrešku u životu. Takvi zauzimaju stav razmišljanja: “Pa dobro, što ovaj misli, tko je on kad mi ovako govori o mojim grijesima?! Zašto prvo ne ukloni brvno iz vlastitoga oka pa neka mi onda dođe vaditi sitni trun iz mojega oka?”

Sjećam se da sam kao mladi kršćanin slušao propovijed o ovome odlomku, a na rubu Biblije sam zapisao: “Gorčina nastaje kao ishod stvarnog ili umišljenog lošeg ponašanja prema osobi, a zapravo nije važno radi li se o prvome ili drugome.” Netko vam može uistinu nešto skriviti ili možete samo misliti da vam je netko nešto skrivio. U oba slučaja, ako niste pažljivi, stvar može uroditi gorčinom.

Jedan mudri stari svetac jednom je rekao: “Nikada neću dopustiti drugome da mi uništi život tako što će me natjerati da ga zamrzim.”

Korijen gorčine može izrasti i iz natjecateljskog duha, loše komunikacije između vas i drugih kršćana ili pak iz osjećaja da ste prevareni. Vjerujem da više kršćana postaje nedjelotvorno u kršćanskome životu zbog gorčine negoli zbog bilo kojega drugog grijeha. Vjerni kršćani dobro čuvaju svoje srce na ovome kritičnom području.

  1. Naučio je u svoj život uvoditi disciplinu.

Jedan od meni poznatih biblijskih odlomaka s najsnažnijom motivacijom napisao je apostol Pavao. “Ne znate li: trkači u trkalištu svi doduše trče, ali jedan prima nagradu? Tako trčite da dobijete. Svaki natjecatelj sve moguće izdržava; oni da dobiju raspadljiv vijenac, mi neraspadljiv. Ja dakle tako trčim – ne kao besciljno, tako udaram šakom – ne kao da mlatim vjetar, nego krotim svoje tijelo i zarobljavam da sam ne budem isključen pošto sam drugima propovijedao” (1. Korinćanima 9,24-27).

Jednom sam sjeo i počeo razmišljati o tomu što bi bila najgora stvar koja bi mi se kao kršćaninu mogla dogoditi. Zaključak do kojega sam došao bio je da bi najgore bilo kada bi me nakon smrti Bog pozvao sa strane i rekao mi: “Henrichsene, daj da ti pokažem kakav ti je život mogao biti da si samo uradio ono što sam ti rekao da uradiš, da si mi samo bio vjeran i da si samo unio disciplinu u vlastiti život i dao mu važnost kako sam ja to htio da uradiš.”

Jeste li se i vi naučili disciplini? Jeste li naučili kako reći ne iskušenju? Možda imate neku naviku koju ne uspijevate pobijediti. Znate da bi Duh Božji htio izvojevati pobjedu, ali vi niste uradili ništa po tom pitanju, nego “racionalno” postavljate stvari: “Da Bog želi da odustanem od ove navike, onda bi mi dao snagu da je pobijedim.” Iako je ovo donekle istina, to je ipak izbjegavanje glavne teme jer Bog vam je zapravo dao snagu. Ona vam je dostupna kroz Duha Svetoga. Sve što trebate uraditi je prihvatiti tu snagu – a takvo prihvaćanje zahtijeva disciplinu. Nikada nemojte kriviti Boga za vlastite neuspjehe u postizanju onoga za što znate da je ispravno.

Možda ste večer ostavili za proučavanje Biblije, ali doznajete da vam je baš večeras na programu omiljena televizijska emisija. Onda se postavljate “racionalno” govoreći da ćete proučavanje Biblije odraditi neki drugi put. Ne samo da proučavanje Biblije nije obavljeno, nego večeras ostajete budni do toliko kasno da ste ujutro nesposobni ustati dovoljno rano kako biste proveli vrijeme s Gospodinom prije odlaska na posao.

Jedan ili dva izolirana slučaja kompromitiranja nemaju posebno veliku težinu. Problem je u tomu što kada jednom napravite iznimku, stvar je lakše ponoviti još jednom i potom još jednom, itd. Sijete ideju, a žanjete djelo. Sijete djelo i žanjete naviku. Sijete naviku i žanjete vječnost.

Očigledno je da osoba ne postaje “vjernim čovjekom” odlascima u crkvu nedjeljom. Vjeran čovjek je onaj koji primjenjuje Pisma na svako područje života. Život učeništva je život discipline – a te dvije riječi u nekim jezicima imaju i isti etimološki korijen. Učenik je disciplinirana osoba. Takav život nije lak, ali Bog nikada nije ni obećao da će biti lako. Činjenica da je takav život težak vidi se i iz tako malog broja vjernih ljudi danas.

Zlatna medalja odlazi sportašu koji se svojski trudio, koji je naučio kako se disciplinirati, koji je naučio reći ne bezbrojnim sadržajima koji se javljaju u životu i koji odvlače pažnju i u sebi je odlučio truditi se sve dok ne postigne cilj. Takve ljude Bog koristi.

Odgovori