Blog

Bild_2024-03-16_003341804

U većini sportova postoji tzv. galerija slavnih. U gradu Oklahoma Cityu čovjek može prošetati kroz kaubojsku galeriju slavnih. Zdesna je Will Rogers, a dalje u nizu su Buffalo Bill i mnogi drugi. To su ljudi koji su stvarali Zapad, junaci onoga što je postalo američki načina života. Jedanaesto poglavlje Poslanice Hebrejima Božja je galerija slavnih – junaka vjere. Krećući se hodnicima te galerije, susrećete junake i junakinje davno prošlih vremena – ljude različitih poziva, ali s jednom zajedničkom crtom: svi su vjerovali Bogu!

Jednostavna definicija vjere jest “vjerovanje u Božja obećanja i ponašanje sukladno tomu”. Radi se o poslušnost Božjim obećanjima. Vjera nikada nije pasivna, već je uvijek aktivna. Obratite pažnju na glagole u ovome poglavlju. Abel prinese (redak 4), Noa predano sagradi (redak 7), Abraham posluša (redak 8).

Ali vjera bez Božjeg uplitanja nije zapravo vjera, nego drskost. Bog je ljudima koji se spominju u Poslanici Hebrejima 11 dao poprilično fantastična obećanja, a oni su postupali u skladu s njima. Bez Božjih bi obećanja njihovo ponašanje bilo neutemeljeno.

Zamislimo da vi i ja zajedno letimo u malom zrakoplovu na visini od 3000 metara. Ja vas zapitam: “Može li me Bog uhvatiti ako iskočim iz zrakoplova?”

Uz blago oklijevanje mi odgovarate: “Pa, nisam siguran.”

Smatrajući da time izražavate manjak vjere, ja vam uzvraćam: “Ja pak vjerujem da može”, i potom iskačem iz zrakoplova. Tijekom pada, na vlastiti užas shvaćam da, iako je moja tvrdnja da me Bog može uhvatiti bila istinita, on ipak nikada nije obećao da će to i uraditi. Pogibam ne zbog manjka vjere, nego zbog nepostojanja obećanja. Bio sam drzak. Vjera mora imati svoj temelj.

Prije negoli osoba pristane djelovati sukladno Božjemu obećanju, dvije stvari moraju se ostvariti. Čovjek mora imati uvjerenje i perspektivu. Ove osobine lako se uočavaju u Mojsijevom životu, a opisane su u Hebrejima 11.

Redak 23: “Vjerom su Mojsija netom rođena tri mjeseca krili njegovi roditelji jer vidješe da je djetešce lijepo i nisu se bojali kraljeve naredbe.” Obratite pažnju na to da vjera vezana za Mojsijev život počinje još s njegovim roditeljima. Mojsije je bio mala beba. Nije mogao djelovati sukladno Božjim obećanjima. Vjera njegovih roditelja spasila je stvar.

Redak 24: “Vjerom Mojsije, već odrastao, odbi zvati se sinom kćeri faraonove.” Prethodno se radilo o vjeri Mojsijevih roditelja, a sada je to vjera samoga Mojsija. Kako je došlo do toga? U kojem je trenutku to postala njegova vjera? Kada je postao “već odrastao”.

Pretpostavljam da je Mojsije tijekom odrastanja poletno imitirao suštinu pobožne vjere zbog svega što je čuo od svoje majke. (Sjetit ćete se da je faraonova kći, nakon što je našla Mojsija, dijete predala njegovoj majci da ga doji.) Dražesno je čuti malo dijete kada kaže: “Isus živi u mojemu srcu”, čak iako to može biti samo obično izražavanje vjere njegovih roditelja. Ali u životu svakoga od nas dođe trenutak kada više ne vrijedi zasnivati uvjerenja na vjeri drugih ljudi. Mojsije je u retku 24 već vjerovao u onog istog Boga u kojega su vjerovali njegovi roditelji u retku 23, ali to je bila njegova vjera, rezultat osobnoga iskustva s Bogom.

Pogledajte retke 24 – 27. Odbio je da ga nazivaju sinom faraonove kćeri. Odlučio je podnositi patnje zajedno s Božjim narodom, umjesto da uživa u trenutnim zadovoljstvima grijeha. Ostavio je Egipat za sobom. Ti su se postupci zasnivali na Mojsijevim osobnim uvjerenjima.

Kada krenemo s obukom, ono što se radi u početnim fazama uvelike određuje osoba koja nam pomaže. Ono što malo dijete govori i vjeruje uvelike ovisi o onomu što čuje od roditelja. Simpatično je slušati dječje molitve. Zbog toga što ne razumije pravo značenje riječi, dijete ih pomiješa i poput papige ponavlja fraze koje čuje od drugih ljudi.

Tako je i s novim kršćaninom. Često se moli prije blagovanja ili odlazi u crkvu manje iz osobnih uvjerenja, a više zbog toga što su drugi rekli da tako valja raditi. To nije nužno loše. Došavši Kristu zbog utjecaja druge osobe, prirodno je da se osoba i nadalje priklanja sugestijama drugih.

Ipak, prije ili kasnije dođe trenutak kada ti razlozi više nisu opravdani. Čovjek mora steći vlastita uvjerenja. Važno je znati što i kako uraditi, što se uvelike naglašava i u ovoj knjizi. Ali prije negoli znamo što i kako uraditi, moramo biti osobno uvjereni da Bog to želi od nas.

Joe Marine prolazi kroz obuku u vojarni Parris Island u Južnoj Karolini ili pak u vojarni Lejeune u Sjevernoj Karolini. Nakon osam tjedana obuke, zapovjednik provodi opću inspekciju. Kad bismo pratili zapovjednika, u kojem ćemo stanju zateći Joeov krevet? Savršeno uredan, s plahtom tako dobro zategnutom da novčić može odskočiti s nje. A ormar? Besprijekoran, sa svime na svojem pravome mjestu. A kupaonica? Tako čista da vam se čini da nikada nije ni korištena.

Nakon četiri godine Joe Marine je na drugoj godini fakulteta University of Carolina. Posjetimo ga u njegovoj sobi. U kakvom stanju nalazimo njegov krevet? Kao da nikada nije bio uredan. A njegov ormar? Kao da je onamo pala bomba. A kupaonica? Tako neuredna da vas podsjeća na javni zahod neke propale benzinske crpke usred ničega.

U čemu je razlika? Ne radi se o tomu da Joe ne zna što bi trebao raditi, ni kako to postići. Joeov problem je da nema uvjerenje kako bi to nastavio raditi i nakon što je izašao iz vojske.

Mnogim kršćanima nedostaje i uvjerenje i metoda discipliniranja drugih ljudi. Ali kada bismo morali birati između uvjerenja i metode, uvjerenje bi ipak bilo daleko važnije. (Kažem “kada bismo morali” jer vjerujem da takva dilema nije potrebna. Ovdje to spominjem samo s ciljem naglašavanja važnosti uvjerenja.)

Pronađite osobu koja ima uvjerenje, ali joj nedostaje znanje kako poučavati druge, i vidjet ćete da će ipak s vremenom otkriti i metodu. Date li nekomu sve metodologije ovoga svijeta, ako istoj osobi nedostaje uvjerenje, s vremenom će prestati poučavati druge, bez obzira na pažnju koju ste posvetili savladavanju metoda. Osoba koja raspolaže metodama, ali joj nedostaje uvjerenje, nalik je na buket ubranoga cvijeća – nudi impresivan utisak, ali neće dugo trajati!

Ali vratimo se tekstu o Mojsiju iz Poslanice Hebrejima 11:

Redak 26: “Većim je bogatstvom od blaga egipatskih smatrao muku Kristovu jer je gledao na plaću.” J. B. Phillips tumači posljednji dio ovoga retka kao: “…jer je gledao na krajnju, a ne na neposrednu plaću.” To je prava perspektiva – sposobnost da sagledamo kraj još na početku. Ovo nazivamo bifokalnim gledanjem – sposobnost da vidimo što je neposredno ispred nas u svjetlu dugoročnog sagledavanja.

Osoba koja stvari sagledava u perspektivi donosi neposredne odluke uzimajući u obzir vječnost. Dva stupa koji drže obuku su uvjerenje i perspektiva.

Perspektiva je gledanje na stvari kakve jesu. Povezana je s čovjekovom životnom filozofijom, onim što mu je važno, njegovim sustavom vrijednosti, stvarima koje ga motiviraju. Isus je rekao:

 

“Promotrite gavrane! Ne siju niti žanju, nemaju spremišta ni žitnice, pa ipak ih Bog hrani. Koliko li ste vi vredniji od ptica! A tko od vas zabrinutošću može svojemu stasu dodati lakat? Ako dakle ni ono najmanje ne možete, što ste onda za ostalo zabrinuti? Promotrite ljiljane, kako niti predu niti tkaju, a kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu koja je danas u polju, a sutra se u peć baca Bog tako odijeva, koliko li će više vas, malovjerni! Zato i vi: ne tražite što ćete jesti, što piti. Ne uznemirujte se! Ta sve to traže pogani ovoga svijeta. Otac vaš zna da vam je sve to potrebno. Nego, tražite kraljevstvo njegovo, a to će vam se nadodati! Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo. Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti” (Luka 12,24-34).

 

Ovo je savršeni primjer perspektive: sagledavanje stvari kakve jesu, od početka do kraja. Tu nas Isus potiče da sadašnje odluke donesemo u svjetlu krajnjih rezultata.

Trenutak kada osoba svojevoljno griješi jest trenutak kada njegova ili njezina perspektiva izađe iz žarišta. Čovjek se zavarava da može griješiti i ostati nekažnjen. Čovjek ulazi u banku i krade 100 000 dolara. Da je sebe tada mogao vidjeti kako provodi 25 godina u zatvorskoj sobi od šest četvornih metara, zar mislite da bi to uradio? Ne! Pljačka banku jer nije u stanju sagledati posljedice onoga što radi. Nedostaje mu perspektiva. Tako je i svaki put kada sagriješimo.

Uvjerenje i perspektiva oznake su Mojsijevoga života. To su dva najvažnija čimbenika procesa obuke. To su najvažniji sastojci “umijeća stvaranja učenika”. Ako kandidatu nedostaje bilo uvjerenje, bilo perspektiva, tada to nije obučeni učenik.

A kako se razvijaju uvjerenje i perspektiva? Kako iz izgraditi u vlastitom životu, a kako u životu druge osobe? Psalmist kaže: “Ako Jahve kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Jahve grad ne čuva, uzalud stražar bdi” (Psalam 127,1). Obuka počinje i završava s Bogom. Ako on ne radi zajedno s nama prema svojoj volji, uzalud se mučimo. Bog daje perspektivu i uvjerenje.

Ipak, rekavši ovo, postoje i neke smjernice koje nam mogu pomoći u izvršavanju dužnosti. Spomenut ću samo četiri kako biste razmislili i primijenili ih. To nipošto nije iscrpan popis. Možda ga poželite obogatiti i dodati vlastite smjernice.

 

  1. Orijentirajte se više na načela, negoli na metode.

U ovoj, kao i u ostale tri smjernice, izraz “više… negoli” ne koristi se u smislu “jedno umjesto drugoga”. Ne želim preporučiti načelo umjesto metode, u smislu da načelo isključuje metodu jer nam treba jedno i drugo. Ali u izgradnji uvjerenja i perspektive važnije će nam biti načelo od metode. Stvar je samo u naglasku.

U svojoj usporedbi o sijaču (Luka 8), Isus govori zašto se sjeme sije, što se i kada događa. Ali on nam ne govori kako sijati sjeme. Način se prepušta nama. Isus tu daje načela, a ne metode.

Veliko poslanje još je jedan primjer istoga. Zapovijed je otići u svijet i propovijedati evanđelje svakomu stvorenju. Isus je rekao da treba početi od Jeruzalema, Samarije i Judeje te nakon toga prijeći na ostatak svijeta. Njegov život i služba primjer su kako to valja raditi. Marko 3,14 kaže: “I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati.” Iz Isusovoga primjera vidimo da je najbolji način obavljanja ovoga posla odabrati nekolicinu ljudi i posvetiti im vrijeme, zapravo život.

Međutim, konkretne metode i detalji vezano za provođenje plana u djelo prepušteni su učenicima. Djela apostolska nude metodologiju nastojanja da se izvrši Kristovo Veliko poslanje. Većina onoga što su radili bilo je zapravo primjenjivanje onih načela koja su naučili od Isusa. U Djelima 6 čitamo da su udovice zanemarene. Metoda koju su učenici upotrijebili bila je odabir đakona. Đakonska služba nije spadala u upute koje je dao Isus tijekom svoje zemaljske službe. Bila je to metoda koju su oni sami odabrali kako bi zadovoljili postojeću potrebu.

I mi kršćani imamo svoju metodologiju. Možda imamo službu i nedjeljnu školu ujutro i potom još jednu službu navečer. Svaka denominacija ima svoj vlastiti način provođenja plana: svoj raspored slavljenja, svoje metode krštenja, poučavanja nauka i program nedjeljne škole. Sve u svemu, to može biti ispravno i dobro. Nema ničeg lošeg u metodologiji.

Ali ako pak svoju metodologiju provodimo zbog tradicije (“to se oduvijek ovako radilo”) umjesto zato što smo pomno razmislili o načelima, ostat ćemo zatvoreni za nove i bolje način provedbe. Promjena tada postaje prijetnja. Ali ako su biblijska načela u samim temeljima naših aktivnosti, tada ćemo rado ispitati nove i bolje načine izvođenja tih istih aktivnosti.

Ilustraciju ovoga izvući ću iz svijeta kuhinje. Moja supruga ima određeni način pranja posuđa. U vodu za pranje prvo idu čaše, potom žlice, vilice i noževi, a nakon njih tanjuri i zdjele, i tek na kraju lonci i tave. To je njezina metoda pranja posuđa. Ali ja nisam imao potrebno uvjerenje da se posuđe pere tim redoslijedom. Jednoga sam dana počeo s tavama, a ona me ispravila. Tijekom razgovor o tomu zašto bi trebalo početi s čašama, rekla mi je da je cilj pranja posuđa njihovo steriliziranje. Kada bismo htjeli samo s posuđa skinuti zalijepljenu hranu, mogli bismo ga jednostavno dati psima na lizanje. Peremo ih radi steriliziranja – to je načelo. Iz toga slijedi da je najbolje prvo prati one predmete koji imaju izravan dodir s ustima, a posljednje one predmete koji se tijekom pripremanja hrane mogu i sami sterilizirati.

Rezultat te rasprave bio je da otad nadalje uvijek perem prvo čaše, potom pribor za jelo, itd. I to više ne radim samo zato što me moja supruga promatra. Kad sam shvatio načelo, stvorio sam i vlastito uvjerenje. Uvjerenje se ne stvara prakticiranjem metode, nego razumijevanjem načela.

Budući učenik jasno vidi stvari (perspektiva) i razvija uvjerenje tako što preispituje razloge onoga što se radi. Ipak, “zašto” je često iritantno pitanje na koje je ponekad teško odgovoriti. Tijekom poučavanja potrudite se odoljeti iskušenju da samo prijeđete preko postavljenog pitanja “zašto.” Zadrite duboko pod površinu. Postavljajte pitanja kao što su: “Je li ovo najbolji način vođenja tihog vremena?” “Što sve uključuju moguće alternative?” Takvo preispitivanje pomaže u stvaranju perspektive i uvjerenja.

 

  1. Orijentirajte se više na zadovoljavanje potreba drugih osoba, negoli na razvijanje i definiranje tehnika.

Isus i njegovi učenici silaze niz hramske stube. Pred njima je slijepac. Njegova potreba je očigledna. Da sam ja bio ondje s Isusom, vjerojatno bih izvukao kršćanski traktat i počeo svjedočiti, a potom bih vjerojatno shvatio da čovjek uopće nije u stanju pratiti ono što mu govorim. Ne vidi!

Isusov pristup bio je drugačiji. Čučnuvši pokraj njega, pljunuo je na zemlju, napravio malu količinu blata i utrljao je slijepcu u oči. “Idi, operi se u kupalištu Siloamu”, zapovjedio mu je. “Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući” (Ivan 9,7).

Obratite pažnju da je čovjek kasnije pronašao spasenje, ali Isus je počeo prvo sa zadovoljavanjem njegove potrebe.

Mnogi kršćani na obuku gledaju kao na sjedenje u učionici i učenje kako savladati određene tehnike. Uče kako poučavati u nedjeljnoj školi, kako pomoći oko financija drugom članu zajednice ili čak kako dijeliti traktate i potom iznijeti evanđelje. U posljednjem slučaju najčešće se događa da osoba kojoj “svjedočite” ne reagira pozitivno pa se potom obeshrabrite i vratite se na dodatnu obuku ili pak potpuno odustanete. Osoba ne reagira jer vaša prezentacija nije vezana za ono što on ili ona osjećaju kao svoju potrebu. Nema potrebno uvjerenje da bi se razgovor trebao nastaviti, a vi zbog nedostatka očekivane reakcije ne vidite daljnji smisao tako beskorisne aktivnosti.

Dok sam radio sa studentima u saveznoj državi Michigan, Gospodin je dao obilate plodove. Kršćanski studenti koji su živjeli u studentskom domu s nekršćanskim prijateljima dobro su se s njima povezali. Zajedno su odlazili na nastavu, obroke, utakmice i drugdje.

Stvorene su poveznice koje su se pretvorile u prirodne mostove za svjedočenje evanđelja. U redovitim razmacima organizirali bismo zabavu s pizzom ili prijateljsku večeru u našoj kući, a tu sam imao privilegiju vidjeti kako određeni broj ljudi dolazi Kristu.

Kada su čuli za takve uspjehe među studentima, ljudi iz jedne crkve u saveznoj državi Ohio pozvali su nas da dođemo k njima i uključimo se u program evangelizacije. Odlučili su pozvati prijatelje na “neutralan teren” i podijeliti nekoliko svjedočanstava prije negoli im krenu ukratko predstavljati evanđelje. U dogovoreno vrijeme stigli su mnogi iz zajednice, ali osim njih nije došao nitko od nekršćana. Svi su pozvali po nekoga, ali nitko se nije odazvao.

Sjeli smo i počeli razmatrati što se zapravo dogodilo, a uskoro je postalo jasno da iako mnogi članovi zajednice imaju poznanstva među nekršćanima, nitko uistinu nije imao prijatelje nekršćane. Stoga su “poznanici” oklijevali prihvatiti poziv.

Kako dakle postati prijatelj osobe koja ne vjeruje u Boga i kako razabrati koje su njene potrebe? Dopustite mi da vam dam nekoliko prijedloga:

Pažljivo slušajte osobu. Živimo u vremenu kada svi žele govoriti, ali nitko ne želi slušati. Kada ljudi shvate da ste ih voljni saslušati, nevjerojatno je koliko će pričati. U okružju u kojemu se osjećaju prihvaćenima često će otkriti vlastite potrebe i priznati što ih muči.

Jeste li ikada razgovarali s nekim tko se potom počeo žaliti? Dok vi govorite, osoba negoduje. Pažljivo slušajte drugu osobu i nemojte se i vi žaliti.

Podijelite s ljudima vlastite potrebe, slabosti i iskustva. Ne dopustite da se vaš prijatelj osjeća usamljenim u svojim problemima. Biblija kaže: “Nije vas zahvatila druga kušnja osim ljudske” (1. Korinćanima 10,13). Priznajte da je tako i u vašemu životu. Podijelite li s drugima vlastite nedostatke, stvorit ćete okružje prihvaćenosti u kojemu će i drugi osjetiti slobodu da govore o svojima.

U gradu Amarillo u saveznoj državi Texas, jedna grupa ljudi sastaje se jednom tjedno u nečijoj kući radi molitve i druženja. Čitali bi neki odlomak iz Biblije i razgovarali o njemu u svjetlu vlastitih potreba. Kršćani i nekršćani sastaju se kao prijatelji i izmjenjuju iskustva i probleme. Kršćani ne žele odavati dojam podjele na “nas” i “njih”. Umjesto toga govori se o “našim” problemima, “našim” mukama i “našim” grijesima. Potom zajednički mole vezano za ono o čemu su razgovarali. Ishod je toga da ljudi stalno dolaze i upoznaju Krista kao Spasitelja.

Provodite vrijeme zajedno. Pozovite prijatelje na večeru. Pridružite im se na njihovim proslavama. Otiđite zajedno u ribolov. Dok se izgrađuje prijateljstvo, prepreke se ruše. Istinsko prijateljstvo znači istinsko međusobno prihvaćanje. Ako čovjeka prihvatim onakvim kakav jest, tada će među nama zavladati sloboda koja će omogućiti međusobno izlaganje potreba i briga.

Kada se potrebe izlože bit će vam vrlo prirodno govoriti o tomu kako Krist živi u vašemu životu. Spomenute su samo tri mogućnosti, a možda vam je već na pamet pala i gomila drugih ideja.

Zadovoljavanjem potrebe i učitelj i učenik stječu uvjerenje i perspektivu. Dok sa svojim nekršćanskim prijateljima budete razgovarali o suštini kršćanskoga života, iznenadit ćete se kako će vam određene teme doći u samo žarište razgovora, a nauk koji je nekoć bio samo suhoparna teologija postat će duboko utemeljeno uvjerenje.

 

  1. Usredotočite se više na razvijanje procesa razmišljanja, negoli na razvijanje vještina.

Isusa Krista daleko više zanima ono što jesmo od onoga što radimo. “Vaše je biti, a Božje je djelovati”, jednostavan je, ali mudar savjet.

Spasitelj želi reprogramirati naše računalo, izmijeniti čitav naš način razmišljanja.

Koja je bila njegova glavna zamjerka farizejima? Da nisu znali provoditi evangelizaciju? Sâm je Isus rekao da su bili u stanju prijeći preko mora kako bi obratili jednu jedinu osobu. Da nisu poznavali Riječ Božju? Redovito su je proučavali. Davali su desetinu od svakoga primitka i redovito su postili. Po cjelokupnoj vanjštini bili su to dobri ljudi.

Redak u Izrekama 23,7 kaže: “…jer on je onakav kako u sebi misli.” U tomu je Isus farizejima nalazio zamjerku. Odnosila se na njihovu životnu filozofiju, njihov način razmišljanja. Njihov problem bio je očigledan iz njihovoga stava, njihovoga sustava vrijednosti, njihovog čitavog pogleda na život.

Djelomični popis ideja koje ukazuju na unutarnju promjenu sastoji se i od: nepostojanja potrebe da sami određujete vlastitu sudbinu jer vjerujete u potpunu Božju kontrolu u svojemu životu, služenja drugima, podlaganja autoritetu drugih i brige za tuđu dobrobit umjesto svoje. Možda poželite izraditi vlastiti popis ideja za koje vjerujete da su od suštinske važnosti za Kristovoga učenika.

Često do takvih promjena u procesu razmišljanja dolazi polako i jedva primjetno. Postaju očigledne tek kada steknemo referentnu točku usporedbe. Jedan moj prijatelj, koji je prošao kršćansku obuku, rekao je da je tek kada se vratio kući nakon nekoliko mjeseci i počeo sretati stare prijatelje spoznao do kako velikih promjena je došlo u njegovome životu.

Mnogi ljudi o obuci razmišljaju kao o preuzimanju ideja ili vještina, do čega dolazi u učionici kroz međuodnos učenika i učitelja. Ali ono o čemu mi ovdje govorimo odnosi se na preuzimanje karaktera – izmjene u čovjekovom sustavu vrijednosti.

  • Svijet kaže: “Zgrabi sve što možeš, zadrži sve što zgrabiš, a ostalo može i propasti.”
  • Bog kaže: “Daj bez razmišljanja o povratu.”
  • Svijet kaže: “Traži i isprobavaj dok ne nađeš pravoga partnera.”
  • Bog kaže: “Vjeruj meni i naći ću ti supružnika u pravo vrijeme.”
  • Svijet kaže: “Nastavi se penjati ljestvicom uspjeha, čak i ako to znači da moraš gaziti po drugima.”
  • Bog kaže: “Ne bori se za vlastite interese, nego za interese drugih.”

Ovakve promjene u čovjekovom životu Bogu su vrlo važne, daleko važnije od stjecanja vještina poput nekakve metode proučavanja Biblije. Usredotočite se na životnu filozofiju koja je u skladu s Biblijom, a uvjerenje i perspektiva će prirodno doći sami po sebi.

 

  1. Usredotočite se radije na vjeru u Boga, negoli na poučavanje teorija o Bogu.

Prethodno smo u ovome poglavlju spomenuli usporedbu o sijaču (Luka 8). Vratimo se i još jednom i pogledajmo tu priču. Mogli bismo je također nazvati i usporedba o četiri vrste tla ili usporedba o četiri različita načina reagiranja na Božju Riječ.

Prva reakcija na Božju Riječ je nevjera. Redak 12 kaže da “dolazi đavao i odnosi Riječ iz srca njihova da ne bi povjerovali i spasili se.”

Druga reakcija na Riječ je vjerovanje bez uvjerenja. “A na kamenu – to su oni koji kad čuju, s radošću prime Riječ, ali korijena nemaju: ti neko vrijeme vjeruju, a u vrijeme kušnje otpadnu” (redak 13). Takvi ljudi u umu se slože s porukom Riječi, ali kada nastupi vrijeme iskušenja i žrtvovanja, tada “napuštaju brod”. Nedostaje im uvjerenje da je kršćanstvo vrijedno cijene koju valja platiti.

Treću reakciju vidimo u četrnaestome retku. “A što pade u trnje – to su oni koji poslušaju, ali poneseni brigama, bogatstvom i nasladama života, uguše se i ne dorode roda.” Takva je vjera bez perspektive. Nakon što prime Riječ, takvi ljudi brkaju prioritete. Ono što je nekoć u životu bilo važno sada otpada sa strane, a oni svoj život trate na beznačajne stvari. Osrednjost je nusproizvod manjka perspektive.

Petnaesti nam redak daje konačnu reakciju na Riječ Božju. “Ono pak u dobroj zemlji – to su oni koji u plemenitu i dobru srcu slušaju Riječ, zadrže je i donose rod u ustrajnosti.” Takvi ljudi Boga uzimaju za Riječ i ponašaju se sukladno tomu. Četvrti je prikaz zapravo jedina pravilna reakcija na Božju Riječ – a to je plodonosna vjera.

Dakle, tema usporedbe je: nevjera, vjera bez uvjerenja, vjera bez perspektive i plodonosna vjera.

Nakon ove kratke lekcije o vjeri, Isus se dotiče situacija iz stvarnoga života pružajući učenicima priliku da vide što to uistinu znači hodati u vjeri. Ostatak odlomka iz Evanđelja po Luki 8 može se podijeliti na slijedeći način:

  • REDAK 22-25 – Prelazak preko olujnoga mora
  • REDAK 26-39 – Iscjeljenje opsjednutoga
  • REDAK 40-56 – Podizanje Jairove kćeri iz mrtvih
  • REDAK 43-48 – Iscjeljenje žene koja je bolovala od krvarenja

U svim ovim životnim situacijama Isus je nastojao pokazati važnost vjere. Obrazac u svakom od ovih događaja u suštini je jednak:

  1. Pokazuje se potreba.
  2. Isus intervenira i obećava zadovoljiti potrebu.
  3. Čim je došlo do obećanja, dolazi i do problema.
  4. Isus reagira potičući osobu da mu vjeruje: “Samo vjeruj”/”Gdje vam je vjera?”

Jairova kći je bolesna. Isus obećava zadovoljiti nastalu potrebu. Kćer umire. Isus govori: “Ne boj se! Samo vjeruj i ona će se spasiti!” (redak 50). Isusa nije zanimalo da ljudi savladaju raznolike teorije o Božjim atributima. Htio je da ljudi nauče vjerovati Bogu.

Što mislite, tko je znao najviše o Bogu? Starozavjetni Abraham ili suvremeni teolog? Dopustite mi da pretpostavim da je odgovor vjerojatno “suvremeni teolog”. Abraham vam ne bi mogao govoriti o dvama Kristovim dolascima niti bi vam mogao objasniti razlike između različitih shvaćanja Tisućgodišnjeg kraljevstva, Kristovu dvojnu narav, djevičansko rođenje, kao ni mnoštvo drugih teoloških tema.

Ali Abraham je poznavao Boga! Pripada mu jedinstveno mjesto u Pismu kao čovjeku kojim je Bog bio zadovoljan. Samo se u Novome zavjetu on spominje 74 puta. “Tako Abraham povjerova Bogu i uračuna mu se u pravednost” (Galaćanima 3,6). Bog je ovim čovjekom bio toliko zadovoljan da se u Poslanici Hebrejima 11,16 kaže da se Bog ne stidi zvati njegovim Bogom.

Jedno je kada vas Bog poznaje, a posve drugo kada i vi poznajete Boga. Bog Stvoritelj neba i zemlje kaže: “Ja sam Bog Abrahamov.” Fantastično! Stvorenje je upoznalo Stvoritelja. “Ako želiš spoznati kakav sam”, kaže Bog, “samo pogledaj Abrahama.” Možete li upoznati živoga Boga? Može li Bog reći: “Ako želiš doznati kakav sam, samo pogledaj osobu koja čita ovu knjigu”?

Već smo rekli da kod obučavanja učenika valja:

  1. Obratiti veću pažnju na načela, negoli na metode
  2. Obratiti veću pažnju na zadovoljavanje potreba ljudi, negoli na razvijanje i poučavanje tehnika
  3. Obratiti veću pažnju na proces razmišljanja, negoli na vještine
  4. Obratiti veću pažnju na vjeru u Bog, negoli na poučavanje teorija o Bogu

Dosad ste možda veći zamijetili da su ova četiri prijedloga zapravo samo četiri lica jedne te iste istine, poput stranica jednog te istog dijamanta. Dragulj kojega promatramo jest uvjerenje i perspektiva.

Netko je jednom rekao da devedeset posto kršćanskoga života otpada na preživljavanje. To je možda istina, a možda i nije. Ali ako je vaš cilj u kršćanskome životu preživljavanje, tada nećete uspjeti. Bit ćete poput boksača koji ulazi u ring, a zna se samo braniti. Nema šanse za pobjedu. Treba mu i dobar napad.

Za kršćanina je napad samo druga riječ za plan ili cilj. Agresivan napad u hodu s Bogom podrazumijeva i uvjerenje i perspektivu, a njih je teško dobiti. Obuka je teška. Ali zapamtite, obuka znači rast, a rast znači istezanje. Rast nikada nije bio niti će biti ugodno iskustvo. Zbog toga male bebe plaču. Dijete koje uči hodati često pada i povrijedi se. A vi mu kažete: “Ustani i pokušaj ponovo.”

Kaže li tada dijete: “Neću, već sam nekoliko puta pokušao i ne pali. Ostat ću ovdje ležati do kraja života”? Ne, jer zna da mora ustati i opet pokušati. Moj je sin toliko puta pao da smo ga nazvali “Lice s ožiljkom”.

Odrastanje je tako bolan proces da hvatamo bilo kakvu priliku samo da ga zaustavimo. Ali postoji i određeni pritisak zbog kojega mlada osoba nastavlja rasti. Sâm tjelesni rast je jedna vrsta pritiska. Moja mi je kćer jednom rekla: “Tata, odrasla sam koliko sam htjela. Sviđaju mi se moja dob i stas; ovdje ću se zaustaviti.” Problem je u tomu što nije mogla stati rasti samo zato što to hoće. Biološki je bila pod pritiskom da raste. I državni nas zakoni također potiču na rastemo. Dijete može poželjeti odustati od školovanja u petom razredu. Ali zakon mu to ne dopušta. A tu je i pritisak društva koje od osobe očekuje da bude u stanju brinuti se za sebe – od osobe se očekuje da izuči neki zanat ili profesiju.

Kada osoba dođe u srednje dvadesete godine, ovaj pritisak polako popušta. Vjerojatno smo dotad završili tjelesni rast. Obrazovanje je za nama i naučili smo kako zarađivati za kruh. Iskušenje da prestanemo rasti je tako snažno da su maturiranje ili diplomiranje nazvali “novim početkom”. Sve samo da nas potaknu da nastavimo rasti. Ali naša želja da izbjegnemo bolovima rasta najčešće je prevelika prepreka. Ostatak života provodimo crpeći iz prošlih iskustava. Počevši dobro, padamo potom u prosječnost.

Perspektiva i uvjerenje (sposobnost da se još s početka sagleda kraj i duboko ukorijenjeno vjerovanje o onomu što je na Božjem srcu) jedine su meni poznate stvari koje će zaustaviti ovu prirodnu težnju.

John W. Gardner u svojoj knjizi Excellence kaže: “Padamo u zabludu mišljenja da sreća nužno uključuje opuštenost, zabavu i mir – da se radi o stanju u kojemu su sve čovjekove želje ispunjene. Za većinu ljudi sreća se ne nalazi u takvom stanju vegetiranja, nego u nastojanju da se postigne neki smisleni cilj. Predana osoba nije postigla sve ciljeve. Život takvog čovjeka je beskrajno nastojanje da se postignu ciljevi, od kojih su neki i nedostižni. Možda se nikad ne stigne okružiti komforom. Možda često bude napet, zabrinut ili umoran. Na raspolaganju ima vrlo malo onakve razonode kakvu opisuju bajkoviti prikazi sreće. Ali pronašao je sreću s više smislenosti. Činjenica je da sreća, u smislu potpunog zadovoljenja, nije stanje kojem čovjek može težiti. Ona je za krave, možda i za ptice, ali nije za nas” (Izvornik: Harper&Row).

Kameni temeljci za Kristovo učeništvo su uvjerenje i perspektiva. U njima je razlika između trkača koji je stigao do cilja i onoga koji je samo trčao donekle. Mojsiju nije bilo lako, pa neće biti ni vama. Mojsije je proveo prvih četrdeset godina života u faraonovoj palači. Narednih četrdeset godina proveo je u pustinjskoj zabiti, s pijeskom među prstima, čuvajući tuđe ovce. Posljednjih četrdeset godina proveo je lutajući pustinjom, pateći zajedno sa svojom generacijom. Nakon tako sjajnog početka, kakav naizgled jadan kraj. Sigurno je sve u njemu htjelo odustati od svega. Ali nije se predavao. Držao se do kraja i stigao do cilja. Kao ishod toga, cijeli svijet zna za Mojsija. Svaki Arapin, Židov i kršćanin zna za njega. Svaka obrazovana osoba na svijetu zna za velikoga zakonodavca.

Mojsijev život naizgled proveden u frustraciji i neuspjehu, zapravo je bio pravi uspjeh. Zašto je tako dobro završio? Upravo zbog toga što je imao uvjerenje i perspektivu.

Odgovori