Blog

Bild_2024-03-16_004342117

Netom prije smrti na Golgoti, Gospodin Isus izrazio je pred Ocem ono što mu je bilo na srcu. U toj molitvi, zabilježenoj u Evanđelju po Ivanu 17, vidimo da je njegova najveća briga bila da kršćani žive u jedinstvu.

Davanje darova Duha Svetoga crkvi osmišljeno je kako bi osiguralo ispunjenje molitve Gospodina Isusa Krista za jedinstvo. On je to tako uredio da bi svaki kršćanin imao neke darove, ali nijedan od njih baš sve darove. Tim se osigurava važnost svakoga vjernika jer su njegovi darovi važni za dopunjavanje ostatka tijela. Također se time osigurava i ovisnost svakoga vjernika o drugima. Obzirom da čovjek nema sve darove, treba braću i sestre u Kristu. To je Božja formula jedinstva. Ipak, ovaj plan jedinstva ugrožen je izvjesnim problemima koji su se uvukli u život crkve.

Jedan od tih problema nalazi se u pozadini mnogih novih kršćana. Mnogi ljudi danas dolaze iz okružja u kojemu vlada egzistencijalizam, koji poučava da se smisao i stvarnost mogu dosegnuti isključivo kroz “iskustvo”. Droge, seks i bilo što čime će se dosegnuti smisao života, to je najblaže rečeno “bolesna šala”. Ovakva želja za “doživljavanjem iskustva” prodrla je u kršćanstvo. Često se izražava kod ljudi koji traže izrazito spektakularne darove Duha Svetoga.

Drugi problem s kojim se crkva suočava je učestalo traženje darova u duhu takmičenja i uspoređivanja. Postajem ponosan jer imam darove koje ti nemaš ili pak postajem zavidan jer ti imaš darove koje ja nemam. Ono što je izvorno zamišljeno kao sredstvo ujedinjavanja braće i sestara, sada postaje nešto što nas razdvaja. Razlog ovakvog nejedinstva je nedostatak istinske kršćanske ljubavi, a to je upravo ono o čemu apostol Pavao govori u veličanstvenom poglavlju o ljubavi u 1. Korinćanima 13, upravo između dvaju poglavlja o duhovnim darovima.

Još jedan problem s kojim se danas suočavamo vezano za darove je izražen osjećaj nedostatnosti koji muči mnoge kršćane jer jednostavno nisu sigurni kojim darovima raspolažu. Znaju da bi trebali imati neke darove – barem su tako naučili iz Biblije. Ali ako ih zapitate koji su njihovi darovi, neće vam znati odgovoriti.

Dok obučavamo mlade kršćane kako bi postali učenicima, jedan od glavnih ciljeva trebao bi biti da im pomognemo otkriti i razviti vlastite darove, jer svaki vjernik ima darove za koje ga Bog drži odgovornim i koje treba razvijati za dobrobit tijela. Stvarajući učenike ne nastojimo stvoriti učinkovite tehničare koji će se biti u stanju reproducirati sukladno propisanoj metodologiji. Umjesto toga nastojimo razviti ljude koji će biti pravi učenici i koji će marljivo upotrebljavati svoje specifične darove i sposobnosti.

 

Namjena i važnost vaših darova

Kako bismo istražili ovu temu, razmotrimo ukratko Pavlovu analizu darova u dvanaestom poglavlju 1. Korinćanima.

U recima 1 – 11 vidimo raspodjelu i raznolikost darova. Često se postavlja pitanje je li popis darova u Pismu ilustrativan ili konačan. Jesu li to samo primjeri sa šireg popisa darova? Ili pak kada navedete sve zasebne darove koji se spominju u Bibliji, imate ukupan zbroj svih darova koje Bog daje? Dokazi koji bi potvrdili bilo koje mišljenje nisu definitivni, ali osobno vjerujem da su popisi darova, poput ovoga u recima 8 – 10, zapravo ilustrativni.

Ovo je važno kada čovjeku pomažete da otkrije svoje darove jer morate znati hoćete li ograničiti svoju potragu samo na darove spomenute u Bibliji ili ćete na problematiku gledati s nešto šireg motrišta. Kada pomažem ljudima na ovome području, krećem od postavke da su bilo kakvi talenti i sposobnosti kojima osoba raspolaže zapravo Božji darovi te da postaju “duhovnim darovima” kada ih kontrolira i potiče Duh Sveti. Osim onih koji se spominju u Novome zavjetu, možemo tražiti sposobnosti i na području glazbe, pisanja i umjetnosti općenito. Kada ste učeniku pomogli da odredi koji su njegovi darovi, tada možemo kreativno promisliti kako se njegovi darovi mogu upotrijebiti za cilj stvaranja novih učenika.

Sve što Bog ima za mene omogućeno je križem Isusa Krista, a kao vjernik imam odgovornost da primijenim sve ono što mi je on time omogućio. Pomaganje učeniku da otkrije, razvije i koristi svoje darove zapravo je pomaganje čovjeku da ispuni odgovornost korištenja onoga što mu se daje putem Kristovoga križa.

U recima 12 – 31 prikazuje se ovisnost članova tijela o tijelu i tijela o članovima. Kao što smo već rekli, kada Duh daje posebne darove svakome vjerniku, to znači da svaki od njih ima jedinstveno mjesto u tijelu i da potpuno ovisi o drugim vjernicima.

Ovaj odlomak prikazuje ludost uspoređivanja. Jednako je ludo ako se uspoređujem s bratom, kao i ako se moja ruka uspoređuje s nogom. Ako shvatim svoju ulogu u tijelu, kao i ulogu moje braće i sestara, tada ću se radovati njihovome uspjehu jer znam da to doprinosi tijelu kao cjelini.

Tijekom posjeta glavnom gradu Meksika pokazali su mi prekrasan mozaik na zidu jedne sveučilišne zgrade. Veličanstvena je slika sastavljena od kamenčića različitih boja i veličina raspoređenih u određeni obrazac. Kada bi se bilo koji od tih kamenčića odstranio, slika ne bi bila potpuna. Uklanjanje vaših darova iz tijela čini Kristov rad nepotpunim.

Razmotrimo primjer nogometnog golmana. Sam po sebi ne može donijeti pobjedu na utakmici, ali njegovo blokiranje pristupa lopte vratnicama je od ključne važnosti za krajnji rezultat. Oboa u simfonijskome orkestru nije solo instrument, ali kada se svira u harmoniji s drugim instrumentima, zvuči prekrasno.

U recima 11 i 18 doznajemo da Bog odlučuje koju će ulogu svaki od nas imati unutar tijela. Osjećaj nedostatnosti i manje vrijednosti koji muči mnoge kršćane često nastaje zbog pogrešnoga uspoređivanja sebe s ostalima. Na primjer, ako me je Kristu doveo i potom obučavao jedan pastor, vjerojatno bih mogao početi uspoređivati svoje i njegove govorničke sposobnosti i potom se osjećati posve nedostatnim ukoliko ne uspijem kopirati njegov dar. Ako me je pak Kristu doveo i obučavao neki talentirani glazbenik, mogao bih biti u iskušenju da svoje sposobnosti na tom području uspoređujem s njegovima. I opet, ukoliko ne bih bio u stanju izvoditi ono isto što izvodi on, mogao bih iskusiti osjećaj manje vrijednosti.

Lako je uvidjeti važnost pomaganja čovjeku da otkrije svoje jedinstvene darove i što prije shvati njihovu jedinstvenu važnost. Ti darovi, koji god oni bili, daju mu vrijednost kao pojedincu. Ipak, valja zapamtiti da nema dara koji se daje samo za osobnu uporabu i izgradnju. Sama priroda bilo kojega dara je takva da se on može upotrijebiti za izgradnju tijela Kristovoga. Važnost dara se mjeri omjerom u kojemu se njime doprinosi dobrobiti ostatka kršćanske obitelji.

Reci 25 i 26 poučavaju nas da tijelo ovisi o svakom članu kako bi pravilno djelovalo. U Poslanici Kološanima 1,24 Pavao kaže nešto vrlo neobično: “Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu.” Po mojemu shvaćanju ovih Pavlovih riječi, on kaže da na jedan određeni način Krist još uvijek podnosi muku. Tjelesno je više ne podnosi jer je na križu “svršeno”, nego on kao naša Glava tijela i dalje pati, kao što se to nagovještava i u 1. Korinćanima 12,25-26. Kada se glava nalazi u opasnosti da zadobije udarac, ruka tada odmah reagira pokretom kojim je nastoji obraniti od udarca, žrtvujući tako samu sebe.

U bilo kojemu trenutku kada član tijela podnosi patnju radi Krista Isusa, to se odražava na svakoga člana tijela. Na primjer, kada je Jim Elliot sa svoja četiri suradnika mučenički ubijen u Ekvadoru, cijela je crkva patila. Praznina koja je ostala nakon njihove smrti naša je odgovornost. I ponovo, primijenimo Pavlov prikaz iz 1. Korinćanima 12, kada je neki ud, recimo noga, amputiran od tijela, tijelo se može prilagoditi, ali nije u stanju djelovati kao što je to moglo ranije. Stoga kažemo da je tijelo hendikepirano.

Ako se nečiji darovi ne koriste za dobrobit tijela, ta se osoba neće osjećati dijelom zajednice i uskoro će izgubiti osjećaj vlastite vrijednosti. To bi mogao biti razlog zašto su organizacije kao što su Lions Club, Optimist Club i Masoni tako uspješne jer pružaju članovima osjećaj pripadnosti i osobne važnosti.

 

Otkrivanje vlastitih darova

Svaki vjernik treba znati koji su njegovi darovi, a također ih treba i koristiti za dobrobit crkve. Crkva je zapravo hendikepirana ukoliko se darovi bilo kojega člana pravilno ne koriste. Kako dakle možemo pomoći ljudima da otkriju i razviju svoje darove? Navest ćemo nekoliko smjernica:

 

  1. Ako se radi o učeniku, neka se uključi u rad s ljudima.

Prva poslanica Korinćanima kaže nam da je svrha duhovnih darova izgrađivanje tijela. Darovi nikada nisu samo za nas osobno. Ako osoba ne zna kojim darom raspolaže, možda je to stoga što se ne daje dovoljno drugim ljudima. Čovjek otkriva vlastite darove kada nesebično daje drugima. Stoga, osobu kojoj pomažete potaknite da se uključi u živote drugih ljudi. Kroz služenje drugima, na svjetlo će izaći i darovi koje ima.

 

  1. Pomozite osobi da upotrijebi svaki dar za kojega pretpostavljate da ga možda ima.

Uzmimo za primjer poučavanje. Ako vaš učenik misli da možda ima dar poučavanja, ali nije baš siguran, potaknite ga da iskoristi svaku priliku za poučavanje koja mu se ukaže. Tijekom poučavanja postat će mu jasno ima li taj dar ili ne.

 

  1. Općenito govoreći, čovjekov dar krije se na području u kojemu su također i njegovi interesi i na kojemu najlakše može djelovati u vjeri.

Dopustite mi da vam primjerom iz vlastitoga života prikažem ovo načelo. Nemam dar iscjeljenja. Kada srećem bolesne ljude vrlo mi je teško djelovati u vjeri da će dobiti iscjeljenje. S druge strane, propovijedam. Iako sam uvijek nervozan kada izlazim pred publiku, ipak uspijevam skupiti dovoljno vjere da to uradim.

 

  1. Neka koristi potencijalni dar pred ljudima koji to mogu iskreno procijeniti.

Ako vaš učenik smatra da ima dar poučavanja, neka to procijene i neki drugi nadareni učitelji. Ako pak misli da ima dar govorništva, neka ga procijene drugi govornici.

Ovdje valja upozoriti na izvjesnu stvar. Ako čovjek nema određeni dar, to ga ne razrješava odgovornosti na onim područjima u kojima Bog zapovijeda poslušnost. Uzmimo evangelizaciju kao primjer. Možda ni vi ni ja nemamo dar evangeliziranja, ali Bog nam ipak zapovijeda da budemo njegovi svjedoci. Njegova zapovijed ne poništava se jednostavnom činjenicom da nismo posebno nadareni na tom konkretnom području. Možda nisam daroviti evangelizator, ali još uvijek imam dužnost svjedočiti.

 

Darovi i Božji poziv

Bog od čovjeka nikada ne traži da uradi nešto što nije u stanju uraditi. Ponekad možda od čovjeka zatraži nešto za što ovaj misli da ne može uraditi. Bog je od Mojsija tražio da ga zastupa pred faraonom i egipatskim narodom. Osjećajući se nedorastao zadatku, Mojsije je odgovorio Bogu doslovno: “Bože, obratio si se pogrešnom čovjeku.” Ali Bog ga je uvjerio da se obraća pravome čovjeku te da će mu dati sve potrebne darove kako bi ispunio zadatak.

Darovi i poziv uvijek idu ruku pod ruku. Većina crkava ima nekakav oblik formalnoga zaređenja pastora, obično nakon savjetovanja s crkvenim vijećem. Crkveno vijeće ispituje kandidata kako bi se provjerilo ima li darove i obuku koji su potrebni za rad u službi.

Čovjek crkvi kaže: “Bog me pozvao da budem pastor.”

A crkva odgovara: “Moramo te ispitati da vidimo imaš li potrebne darove i poziv.”

Zaređenje je, dakle, priznanje da Božji darovi i poziv idu zajedno.

Izuzetno je važno da još u ranoj fazi obučavanja učenika osoba počne tražiti vlastite darove i razvijati ih. Čovjekov životni poziv treba biti u skladu s njegovim darovima, koji god oni bili. Velik broj kršćana nije siguran vezano za životni poziv jednostavno zato što ne znaju kojim darovima raspolažu. Život učeništva je ispunjen jer je učenik uključen u ono što u životu pruža najviše zadovoljstva i uzbuđenja, naime, u pomaganje ljudima da preobraze svoj život na sliku i priliku Isusa Krista.

Ipak, kako bi iskusio ovo ispunjenje, učenikov život mora biti u skladu s onim kakvim ga je Bog stvorio. Njegov rad treba biti u skladu s njegovim darovima. Što god povrh toga uključivao proces obuke učenika, pronalaženje i razvijanje darova mora biti dio toga procesa.

Odgovori