Blog

Bild_2024-02-29_161431711

Prije nekoliko mjeseci bio sam na ručku s jednim poslovnim čovjekom. Tijekom jela zapitao sam ga što mu najviše okupira misli. Odgovorio mi je da upravo procjenjuje omjer uloženih i dobivenih sredstava u svojoj firmi. Ideja je jednostavna. Želi li ostati na tržištu, mora se potruditi da njegova cijena proizvodnje nije veća od cijene po kojoj će prodati proizvod.

Čak i ja sam u stanju razumjeti važnost omjera uloženih i dobivenih sredstava. Ako me proizvodnja nečega košta 5 dolara, a potom taj isti proizvod prodam po 4,50 dolara, moj će posao vrlo brzo propasti. Dok sam razmišljao o ovome načelu, palo mi je na pamet koliko tek dobrobit kršćanskoga života nadilazi uložena sredstva. Zapravo, učeništvo je osmislio Bog, a naša mu je dobrobit pritom bila na srcu. Ono nije osmišljeno kako bi pomoglo Bogu, nego nama.

Bogu ne treba naša pomoć – nama treba njegova. Učeništvo je Bog osmislio kako bi nam pružio potrebnu pomoć.

Jednoga se proljeća izvjesna obitelj vozila u Volkswagenu kroz saveznu državu Georgiju. Već je bilo kasno uvečer i kišilo je tako jako da su jedva mogli vidjeti cestu na 30 metara ispred sebe. Dok su se polako probijali svojim putem, opazili su muškarca i ženu kako hodaju uz cestu po toj kiši. Zaustavili su se i zapitali ih mogu li im kako pomoći. Vidjeli su da žena u naručju nosi malo dijete.

Rekla im je da su dosad živjeli u gradiću udaljenom nekoliko kilometara odatle. Međutim, električna oluja izazvala je kratki spoj na instalacijama, što je pak izazvalo požar u kojemu je njihova kuća posve spaljena. Jedva su spasili goli život i sada su se zaputili do susjednoga gradića gdje su se nadali smjestiti kod njezine sestre i obitelji dok se ne snađu. Sažalivši se nad jadnom obitelji, ali shvaćajući da za njih nije bilo dovoljno mjesta u Volkswagenu, čovjek je posegnuo u novčanik, izvukao 20 dolara i dao ih ženi. Potom su se odvezli dalje kroz noć.

Nakon nekoliko kilometara niz cestu zaustavio je automobil i upitao obitelj: “Koliko novca uopće imamo kod sebe?” Sakupivši sve što su imali kod sebe, našlo se tu gotovo 100 dolara. Odvezli su se natrag i naišli na ono dvoje koji su još uvijek hodali. Upitao ih je: “Je li onaj novac koji sam vam dao još uvijek kod vas?”

Žena je iznenađeno odgovorila: “Da, tu je.”

“Onda mi ga vratite.”

Tjeskobno je posegnula u džep, izvukla novčanicu od 20 dolara i vratila mu je. On ju je pridodao novcu koji je imao kod sebe i sve zajedno opet dao ženi, rekavši: “Evo, moja obitelj vam želi ovo dati.”

Kad sam prvi put čuo ovu priču, pomislio sam: Kako lijep i točan prikaz načina na koji Bog radi i s nama. Naš nam Gospodin daje toliko prekrasnih darova i potom nam kaže: “Želim da mi sve to vratiš – baš sve.” To radi kako bi te darove mogao spojiti sa svojim neograničenim bogatstvom i sve nam to opet dati na dar.

Učeništvo je naša velika šansa da posegnemo za Božjim neograničenim bogatstvom. To nam je prilika da život posvetimo višem značaju, umjesto osrednjosti. Učeništvom Bogu ne činimo nikakvu uslugu. On nama čini uslugu. Za učenika je od ključne važnosti da shvati ovu važnu ideju.

Ipak, Isus nas također upozorava da dobro odvažemo cijenu koju plaćamo jer učeništvo će nas koštati. Koštat će nas života. Ali rezultat je beskrajno veći od plaćene cijene, toliko veći da bi bilo suludo odbiti takvu ponudu.

Razmotrimo četrnaesto poglavlje Evanđelja po Luki i obratimo pažnju na neka načela učeništva koja Isus iznosi naglašavajući važnost ove važne koncepcije.

Prvi redak: “Jedne subote dođe on u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. A oni ga vrebahu.” Gdje god da je Isus išao, oči ljudi bile su uprte u njega. Za sebe je tvrdio da je drugačiji. Govorio je da je Stvoritelj novog načina života. Rekao je: “Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju” (Ivan 10,10). I zbog te tvrdnje da je jedinstven, narod je promatrao svaki njegov pokret kako bi se uvjerio govori li istinu ili ne.

Ono isto što je po tom pitanju vrijedilo za Spasitelja, vrijedi i za sve pobožne ljude. Kršćanin, ili “onaj koji je Kristov”, poslanik je Isusa Krista. Kao njegovi učenici, mi tvrdimo da znamo što je stvarnost; upravo stoga nas svijet pomno promatra.

Naš je Gospodin uvijek živio po načelima, a nikada prema okolnostima. A kako živimo mi, njegovi učenici? Sukladno okolnostima ili pak sukladno načelima?

Imate stari automobil, dijelovi su već istrošeni i vozilo vam već počinje zadavati muke. Došlo je vrijeme da ga se riješite i uzmete novo. Stoga odlazite do poznatog prodavača automobila kod kojega želite zamijeniti staro za novo. On vas gleda u oči i pita: “Je li s vašim starim automobilom sve u redu?” Pruža vam se prilika da živite prema načelu ili pak prema okolnostima. Govorite li mu istinu ili mu lažete? UČENIK JE ČOVJEK KOJI U SVAKOME PODRUČJU SVOJEGA ŽIVOTA PREMA BIBLIJSKOME UČENJU ODREĐUJE ŠTO JE PRAVO, A ŠTO KRIVO I SUKLADNO TOMU SE DOSLJEDNO PONAŠA, umjesto da dopusti da okolnosti oblikuju njegovo ponašanje.

Drugi redak: “Kad evo: pred njim neki čovjek koji je imao vodenu bolest.” Isus je uvijek bio u kontaktu s potrebitima. Uvijek su bili “pred njim”. U Gospodnjoj se službi rijetko, ako ne i nikada, događalo da osoba dođe s potrebom koja potom ne bi bila ispunjena. Isus je naizgled odbio molbu Sirofeničanke, ali čak je i tada na kraju ispunio njezinu potrebu.

Tu nam se pokazuje drugo veliko načelo učeništva. UČENIK JE OSOBA KOJA JE U STALNOME DODIRU S POTREBITIM LJUDIMA. Pomažete li kao Isusov učenik ljudima da zadovolje svoje potrebe?

Osmi do deseti redak: “Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ‘Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: ‘Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima.”

Isus se nalazi u domu jednoga od vodećih farizeja. Vrijeme je za jelo, a ljudi se počinju gurati kako bi se domogli najboljih mjesta za stolom. Promatrajući to, on koristi situaciju kako bi ljude poučio načelu.

Kada pristupate k stolu, ne zauzimajte počasno mjesto, jer kada domaćin uđe s počasnim gostom, morat će vas zamoliti da ustanete i premjestite se. Počasni gost će se naći u neugodnoj situaciji jer vas je morao deložirati; svim drugim uzvanicima bit će neugodno je su morali prisustvovati toj sceni, a vi ćete se stidjeti jer ste baš vi morali ustupiti mjesto za stolom.

Umjesto toga, kaže Isus, kada pristupate k stolu, pronađite najneuglednije mjesto i tamo sjednite. Potom, kada domaćin uđe i primijeti da vi, kao počasni gost, sjedite na najneuglednijem mjestu, pozvat će vas da se preselite na počasno sjedište. A dok vas bude pozivao u sebi će misliti: Kako je ovaj čovjek samo ponizan. A dok se budete premještali s neuglednog na počasno mjesto, pred svima ćete biti počašćeni. Kako je to samo ugodno! Isus nam daje upute, a ako ih slijedite osjećat ćete se dobro, umjesto da se osjećate loše.

Važna pouka za učenika dolazi iz ova tri retka: govori nam da BOŽJE ZAPOVIJEDI NIKADA NISU HIROVITE ILI BESMISLENE, NEGO DA SU OSMIŠLJENE ZA NAŠE DOBRO. Bog na nebu ne razmišlja ovako: Hm, kako li bih danas mogao zagorčati život svojim stvorenjima? Umjesto toga, on razmišlja ovako: Koje li bih nove upute mogao dati svojoj djeci kako bih ih naučio da život žive u punini? Božji zakoni i zapovijedi napravljeni su da nam pomognu, a ne da nas koče. Njihova je svrha da nas učine sretnima i ispunjenima. Napisane su kako bismo se zbog njih držali podalje od nevolja. Ako je učenik u stanju naučiti ovu lekciju, mnogi životni problemi bit će riješeni.

Jedanaesti redak: “…jer svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.”

Baš kao i u sportu, i Bog dovodi do preokreta koji se vidi u jednostavnoj istini: naše želje i urođene težnje nisu same po sebi loša stvar, nego ih je stvorio Bog. One postaju lošima kad ih nastojimo ispuniti na način protivan biblijskome učenju.

Na primjer, nema ništa pogrešnog u tomu kada netko želi biti uzvišen, biti prvi, kada netko želi živjeti, biti slobodan ili biti vođa – ili u bilo kojoj drugoj sličnoj težnji ili želji. Ono što Isus govori jest da se one moraju zadovoljiti na njegova način. Ključ postavljanja na prvo mjesto je držanje posljednjega mjesta. Ključ življenja je umiranje. Ključ slobode je robovanje Kristu. Ključ dobivanja je davanje. Ključ vođenja drugih je služenje drugima. Ključ dolaska na počasni položaj je ponizno življenje.

Svatko želi živjeti, ali nitko ne želi umirati.

Svatko želi biti slobodan, ali nitko ne želi biti robom. Svatko želi nešto dobiti, ali nitko ne želi davati. Upravo tu ulazimo u konflikt s Bogom.

On je stvorio svijet, on je stvorio nas, on je stvorio život, postavio je pravila po kojima trebamo živjeti život. Stoga često želimo rezultat kojega Bog obećava, ali ne želimo platiti cijenu. U svojim lukavim malim umovima mislimo: Pa sigurno mora postojati neki način da se dobije, a da se pritom ništa ne dade od sebe, neki način da se bude prvi, a da pritom ipak ne budemo posljednji, da se živi bez pravog umiranja. I tako se upuštamo u izbjegavanje Božjih pravila za igru života. Ali Biblija nas poučava da, kada zaobilazimo pravila, tada izazivamo kratki spoj u sustavu. NEMA NAČINA DA NETKO DOBIJE BEZ DAVANJA, NITI DA ŽIVI BEZ UMIRANJA. Učenik je čovjek koji je naučio ovu veliku istinu i život živi sukladno njoj.

 

Petnaesti do dvadeset četvrti redak:

Kad je to čuo jedan od sustolnika, reče mu: “Blago onome koji bude blagovao u kraljevstvu Božjem!” A on mu reče: “Čovjek neki priredi veliku večeru i pozva mnoge. I posla slugu u vrijeme večere da rekne uzvanicima: ‘Dođite! Već je pripravljeno!’ A oni se odreda počeli ispričavati. Prvi mu reče: ‘Njivu sam kupio i valja mi poći pogledati je. Molim te, ispričaj me.’ Drugi reče: ‘Kupio sam pet jarmova volova pa idem okušati ih. Molim te, ispričaj me.’ Treći reče: ‘Oženio sam se i zato ne mogu doći.’ Sluga se vrati i javi to domaćinu. Tada domaćin, gnjevan, reče sluzi: ‘Iziđi brzo na trgove gradske i ulice pa dovedi ovamo prosjake, sakate, slijepe i hrome.’ I sluga reče: ‘Gospodaru, učinjeno je što si naredio i još ima mjesta.’ Reče gospodar sluzi: ‘Iziđi na putove i među ograde i prisili neka uđu da mi se napuni kuća.’ A kažem vam: nijedan od onih pozvanih neće okusiti moje večere.”

 

Dok Isus blaguje za stolom s glavnim farizejom i njegovim uzvanicima, u naletu entuzijazma jedan od prisutnih mu kaže: “Blago onome koji bude blagovao u kraljevstvu Božjem!” Isus potom izlaže usporedbu o velikoj večeri. Usporedba se očigledno odnosi na Kraljevstvo nebesko i na veliku gozbu s Bogom Ocem i s Gospodinom Isusom Kristom. Zašto bi bilo tko odbio poziv da blaguje za Božjim stolom?

To je moguće jedino ukoliko čovjek ne zna tko ga zapravo poziva. Kao što Pavao kaže: “…nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao (mudrost Božju). Jer da su je upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli” (1. Korinćanima 2:8). Rimljani i židovski vjerski vođe razapeli su Isusa Krista jer nisu shvatili tko on zapravo jest. Ljudi i danas odbijaju Boga jer ne shvaćaju tko ih poziva k sebi.

Usporedba o velikoj gozbi otkriva da briga oko nebitnih stvari onemogućava realistično sagledavanje prioriteta.

Kada bi naš Gospodin tu istu usporedbu izlagao danas, možda bi govorio o gradnji kuće iz snova umjesto o kupovini komada zemlje. Umjesto volovske zaprege govorio bi o poslovnom ulaganju ili tržištu dionica. Njegov primjer o braku ipak bi ostao isti jer se brak kao takav nije mijenjao kroz stoljeća.

Postati kršćaninom je besplatno. Vjernika to ne košta baš ništa. “Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao” (Efežanima 2,8-9). Ali učeništvo podrazumijeva i određenu cijenu. Cijena je uključivanje u “Božje stvari” umjesto bavljenja svojima. Kako je samo lako kršćaninu zanijeti se vlastitim snovima, ambicijama i poslovima i time promašiti savršeni Božji plan za njegov život.

Božji Duh vrlo rijetko viče na čovjeka. Njegov glas najčešće nam stiže kao unutarnji poticaj (dok vjernici čitaju Bibliju). UČENIK JE OSOBA KOJA JE USKLAĐENA S GLASOM BOŽJEGA DUHA.

Dvadeset peti redak: “S njim je zajedno putovalo silno mnoštvo.” Uvijek je bilo popularno u svoj govor ubaciti i poneku dobru riječ za Isusa. Političar sebi osigurava dodatne glasove ako je u stanju u svoj govor ubaciti i pokoji navod iz Biblije. Gandhi, iako zakleti hinduist, otvoreno se divio Isus Kristu. Da, silna su mnoštva oduvijek pratila Isusa, ali obratite pažnju tko je zapravo čuo Kristove riječi. “Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju” (Luka 15,1). Silno je mnoštvo išlo za njime, a carinici i grešnici su ga slušali.

Oduvijek je tako bilo i vjerojatno će tako uvijek i biti. Kršćanstvo je vjera spasenja. Osmišljeno je za očajnike. Ono je za ljude koji žude za nečim višim od onoga što su sami u stanju postići u životu. Takve zanima što Isus uistinu ima za reći. To su oni koji ga “slušaju” i koji ne samo da ga čuju, nego i ono što on kaže provode u djelo. JEDAN OD TEMELJNIH PREDUVJETA ISTINSKOGA UČENIŠTVA JE OČAJNIČKI DUH KOJI GORI DUBOKO U ČOVJEKOVOJ DUŠI.

 

Dvadeset šesti do trideset treći redak:

Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik! Tko od vas, nakani graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: “Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!” Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti da li s deset tisuća može presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir. Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.

 

Sada počinjemo priču o cijeni koju valja platiti. Ona počinje sa spremnošću da se u korist Isusa Krista odreknemo povezanosti s bilo čime drugim.

U Knjizi Brojeva 14 opisuje se izraelski narod pred ulaskom u Obećanu zemlju dok se dvanaestorica izviđača vraćaju s “lošim vijestima”. Cijena ulaska u Obećanu zemlju je previsoka jer tamo žive divovi, sinovi Anakovi (vidi Brojevi 13,32-33). U trenutku straha narod se odlučuje vratiti natrag, s izlikom da će im divovi poubijati žene i djecu.

Bog nikada nije obećao da neće biti divova. Obećao je jednostavno da će se osobno pobrinuti da narod sigurno stigne u Obećanu zemlju. Ali Židovi su se u panici sakrili iza žena i djece. Jedan od prvih znakova nevjere je bezrazložna tjeskoba zbog obitelji.

Ako želim biti učenik Isusa Krista, tada moram slijediti njega i izvršavati njegove upute, čak i kada se čini da će me to koštati majke, oca, žene ili muža i djece.

Kako bi precizno definirao stvarnost plaćanje ove cijene, Isus se koristi dvama slikovitim prikazima: gradnjom kule i pripremom za bitku.

Dvadeset osmi redak opisuje čovjeka koji se upušta u gradnju kule, ali je ne dovršava. Jeste li ikada nešto započeli i potom to niste dovršili? Jeste li ikada dali obećanje koje niste ispunili? Jeste li se ikada zakleli i potom ostavili zakletvu neispunjenom? Ako je tako, Salomon vam daje mudar savjet:

 

Ne nagli ustima svojim i ne žuri se s riječima pred Bogom, jer je Bog na nebu, a ti si na zemlji; zato štedi svoje riječi… Kad zavjetuješ štogod Bogu, odmah to izvrši, jer njemu nisu mili bezumnici. Zato ispuni svaki svoj zavjet. Bolje je ne zavjetovati, nego zavjetovati a ne izvršiti zavjeta (Propovjednik 5,1.3-4).

 

Kada sam živio u Fort Worthu morao sam poslovno često putovati u Dallas. Dok sam se vozio autoputom najčešće sam prolazio pokraj jedne velike građevine koja je izgledala kao nedovršena stambena zgrada. Gola je konstrukcija bila na svom mjestu, ali iz nekog razloga zgrada nikada nije dovršena. Mjesecima sam prolazio uz tu konstrukciju, ali na njoj se nije dao vidjeti nikakav napredak u radu. Kasnije sam doznao da ju je neki čovjek počeo graditi, ali se preračunao po pitanju troškova. Potrošio je čitav ulog prije negoli je bio u stanju ostvariti ikakvu dobit od stanova u zgradi. Građevina je tako stajala kao spomenik njegovoj lošoj procjeni.

ISUS JE PRIMJEROM OVAKVE SITUACIJE NAGLASIO VAŽNOST POMNE PROCJENE CIJENE UČENIŠTVA PRIJE NEGOLI SE UPUSTIMO U NJ. Nemojte s nečim započinjati ako to niste voljni i dovršiti.

Obratite pažnju na to da Isus kaže: “…ne mogne dovršiti.” Graditelj iz Dallasa nije mogao dovršiti svoju zgradu. Što se pak tiče učenika, sposobnost se odnosi na njegovu volju. Sposobnost bivanja učenikom pripada nam kroz sve ono što nam Isus Krist daje (1. Petrova 1,3); jedini čimbenik kojega moramo uvrstiti u jednadžbu jest naša volja.

Gospodin Isus dao je i drugi prikaz procjene cijene: kralj koji odlazi u boj. Kada se s neprijateljem imamo susresti u bici, moramo imati odgovor na dva pitanja. Prvo: mogu li ga pobijediti s obzirom na ono čime raspolažem? Drugo: želim li platiti cijenu pobjede nad njime? Ako je odgovor na jedno od ova pitanja negativan, pametnije je poslati izaslanika i tražiti mir.

Gospodin Isus je rekao: “…na toj stijeni sagradit ću crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati” (Matej 16,18). Vrata služe za obranu, a ne za napad. Jeste li ikada čuli za osobu koja u borbu protiv neprijatelja nosi par vrata skinutih sa šarki? Vrata služe za odbijanje neprijatelja i zadržavanje istoga izvan kuće. Učenik je pozvan na borbu protiv okupljenih sotonskih sila, na razbijanje vrata pakla i oslobađanje robova u Isusovo ime. Isus obećava da nas vrata pakla neće nadvladati kada se borimo na ovaj način. Ali borba podrazumijeva i cijenu koju valja platiti.

“Ako nisi voljan platiti cijenu”, kaže Gospodin, “tada pošalji izaslanika i moli za mir.” Kao kršćanin, možete otići k Sotoni i kazati mu: “Sotono, već sam kršćanin i na putu sam u nebo, ali želim se dogovoriti s tobom. Ako ti mene ostaviš na miru, i ja ću tebe ostaviti na miru. Neću biti istinski Isusov učenik. Neću ugrožavati tvoju vladavinu nad ljudskim životima, niti ću nasrtati na tvoje kraljevstvo. Zauzvrat me ne smiješ gnjaviti. Ostavi me da živim u miru i ugodnosti.”

A Sotona će vam reći: “Prijatelju, dogovorili smo se.”

Ali, zapamtite, Sotona je lažljivac i otac svih laži. Nemate nikakvu garanciju da vas neće prevariti. Cijena koju ćete platiti zato što niste učenik beskrajno je veća od cijene koju biste platiti da ste učenik.

Trideset četvrti i trideset peti redak: “Dobra je sol. Ali ako i sol obljutavi, čime će se ona začiniti? Nije prikladna ni za zemlju ni za gnojište. Van se baca. Tko ima uši da čuje, neka čuje.”

Isus svoju priču o učeništvu zaključuje ovom neobičnom usporedbom o bljutavoj soli. Dugo vremena nisam bio u stanju razumjeti na koji je način ona povezana s učeništvom. Onda mi je jednog dana palo na pamet da je ova usporedba zapravo prikaz vjernika koji odbija postati učenikom. Božji je plan da svaki vjernik bude i učenik. Ali kada se čovjek odrekne svojih obaveza i obećanja, postaje nizašto. Ne možete ga spasiti jer je već spašen. Ne možete ga upotrijebiti jer nije na raspolaganju. Postaje kao bljutava sol. Ljudi takvu sol bacaju.

Tjednima takvoga gledate kako ide u crkvu i postaje primjerom kakav ne treba biti. Sve što možete kazati svojemu “Timoteju” je: “Vidi onoga čovjeka, to je vjernik koji je odbio platiti cijenu učeništva. Odlučivši tako sveo se na život u osrednjosti. Riječima Isusa Krista, postao je bljutava sol. Što god da radiš u životu, nemoj nikada postati kao ovaj.”

Kada je Cortez pristao uz Vera Cruz 1519. godine da bi započeo svoje dramatično osvajanje Meksika s tek nekih 700 ljudi, namjerno je zapalio svoju flotu od jedanaest brodova. Njegovu su ljudi na obali promatrali kako njihova jedina mogućnost za bijeg tone na dno Meksičkog zaljeva. Bez ikakvih sredstava za povlačenje mogli su se kretati samo u jednom smjeru: naprijed u meksičku unutrašnjost, ususret bilo čemu što ih je tamo moglo čekati.

PLAĆAJUĆI CIJENU KRISTOVOG UČENIŠTVA, I VI MORATE SVOJEVOLJNO UNIŠTITI SVE MOGUĆNOSTI POVRATKA NA STARO. Još danas u srcu odlučite da ste voljni platiti bilo koju cijenu kako biste postali njegovim sljedbenikom. Ili to, ili pak šaljite izaslanika da moli za mir.

Odgovori