Blog

Bild_2024-05-22_171859900

“… teži li tko za nadgledništvom, časnu službu želi.” (1 Timoteju 3:1)

“A ti tražiš za se čudesa! Ne traži toga!” (Jeremija 45:5)

Većina Kršćana izražava određenu rezervu prema težnji k vođenju. Nisu sigurni je li u redu da netko želi biti vođom. Na kraju krajeva, zar nije bolje da položaj nađe osobu, negoli da osoba traži položaj? Zar ambicija nije odvela u propast mnoge inače velike crkvene vođe, ljude koji su popustili pred “posljednjom slabosti plemenitoga uma”? Shakespeare izražava duboku istinu kada njegov lik Wolsey poručuje velikome engleskome generalu da bježi od prevelike ambicije, jer su pod tim grijehom i anđeli pali, pa kako bi se onda čovjek, stvoren na sliku i priliku Stvoritelja mogao nadati dobru od nje?

Nema sumnje da Kršćani trebaju odolijevati određenoj vrsti ambicije i očistiti život od nje. Ali moramo također prepoznati i drugu vrstu ambicije kao plemenitu, vrijednu i časnu. Dva biblijska retka na početku ovoga poglavlja daju nam upozorenje – i ohrabrenje – jer definiraju razliku. Kada ambicija u sebi nosi goruću želju da budemo učinkoviti u službi Bogu – da što bolje ostvarimo Božji potencijal u svojemu životu – tada možemo oba navedena retka držati na umu i zadržati ih u zdravoj ravnoteži.
Dio te napete ravnoteže je i razlika između Pavlove i naše situacije. Mogli bismo njegovu izjavu (1 Timoteju 3:1) shvatiti u okviru prestiža i poštovanja koje danas primaju kršćanski vođe. Ali to je daleko od Pavlove ideje. U njegovo se vrijeme biskup suočavao s velikim opasnostima i teškim odgovornostima. Nagrade za vođenje crkve bile su dodatne poteškoće, prijezir, odbacivanje, pa čak i smrt. Vođa je bio prvi na kojemu se slamalo progonstvo, prvi koji je imao patiti.
U takvome svjetlu Pavlovo ohrabrivanje ne izgleda kao potencijal za ljude željne statusa u crkvi. “Lažnjaci” bi se vrlo malo zanimali za tako težak zadatak. U opasnim okolnostima koje su vladale u prvome stoljeću, čak je i najhrabrijim Kršćanima trebalo ohrabrenje i dodatni poticaj kako bi se odlučili latiti vođenja crkve. Stoga Pavao vodstvo naziva “časnom službom.”
Ne smijemo zaboraviti da Kršćani u nekim dijelovima svijeta moraju živjeti u istoj takvoj situaciji. Crkveni vođe u Kini najviše su propatili od ruke Komunista. Vođa grupe Little Flock u Nepalu proveo je niz godina u zatvoru nakon što su članovi crkve već bili oslobođeni. U mnogim nesigurnim područjima danas duhovno vodstvo nije posao za one koji traže čast, položaj i vrhunske radne uvjete. Uvijek važi pravilo da u bilo kojemu obliku duhovne bitke vođe nezaobilazno bivaju na nišanu jer su po samoj svojoj ulozi lake mete.
Pavao nas potiče da razmotrimo posao vođenja crkve, najvažniji posao na svijetu. Kada ga se obavlja s pravim motivima, ovaj posao donosi vječnu plaću. U Pavlovo vrijeme su samo duboka ljubav za Krista i iskrena briga za crkvu mogli nekoga motivirati da postane vođom. Ali u mnogim današnjim kulturama u kojima kršćansko vodstvo sobom nosi prestiž i privilegije, ljudi teže tome poslu iz nevrijednih i egocentričnih razloga. Sveta ambicija uvijek je bila okružena svojim iskrivljenim pojavnim oblicima.
Tako vidimo da drevni prorok Jeremija svojemu sluzi Baruhu daje veoma mudar i jednostavan savjet: “A ti tražiš za se čudesa! Ne traži toga!” Jeremija nije svaku ambiciju osudio kao grijeh, ali ukazuje na sebične motive koji ambiciju čine pogrešnom – tražiti “za sebe čudesa.” Želja za izvrsnošću nije grijeh. Motivacija određuje karakter ambicije. Naš Gospodin nikada nije poučavao protiv težnje za plemenitim uspjehom, ali je svakako raskrinkao i osudio svaku nedostojnu motivaciju.
Svi su Kršćani pozvani na razvijanje talenata koje im je dao Bog, kako bi u životu napravili najviše što mogu i kako bi do punine upotrebljavali Bogom dane darove i sposobnosti. Ali Isus je poučavao da je egocentrična ambicija pogrešna. Obraćajući se mladim službenicima koji su se imali zarediti, veliki misionarski vođa Biskup Stephen Neill je rekao: “Sklon sam misliti da je ambicija u svakom uobičajenom smislu skoro uvijek grešna kod običnih ljudi. Uvjeren sam da je kod Kršćana uvijek grešna, te da je kod zaređenih službenika potpuno neoprostiva.”
Ambicija koja je usmjerena na Božju slavu i dobrobit crkve moćna je sila u službi dobra.
Riječ ambicija dolazi iz latinskoga jezika, a odnosila se na “trud oko promaknuća.” Ta fraza uključuje cijeli niz elemenata: društveno priznavanje i odobravanje, popularnost, prihvaćenost kod vršnjaka ili kolega, autoritet nad drugima. Ambiciozni ljudi u ovome smislu uživaju u moći koju sobom nosi novac, prestiž i autoritet. Isus nije imao vremena za takve ambicije potaknute egom. Istinski duhovni vođa nikada se neće “truditi oko promaknuća.”
Svoji ambicioznim učenicima Isus je najavio novi standard: “Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga” (Marko 10:42-44). Ovu zapanjujuću tvrdnju razmotrit ćemo detaljnije u kasnijem poglavlju. Ovdje ćemo pak, na samome početku ovoga proučavanja duhovnoga vodstva, samo naglasiti Isusov glavni princip: Istinska veličina i istinsko vodstvo nalaze se u davanju sebe drugima kroz službu, a ne u tjeranju ili navođenju drugih da služe vama. Istinska služba nikada nije bez cijene. Često uz nju ide gorki kalež iskušenja i bolno krštenje patnjom. Jer pobožno vodstvo pažljivo odmjerava Isusovo pitanje: “Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se križem kojim se ja krstim?” (Marko 10:38). Istinski duhovni vođa usredotočen je na službu koju može dati Bogu i drugim ljudima, a ne na dodatne i sitne časti visoke službe, ili pak na svetu titulu. Cilj nam mora biti uložiti više u život negoli od njega uzimamo.
“Jedna od vrhunskih ironija povijesti je potpuno zanemarivanje čina ili titule u krajnjem sudu kojega ljudi donose jedni o drugima,” rekao je Samuel Brengle, veliki propovjednik Armije Spasa. Krajnja procjena čovjeka pokazuje da povijest nimalo ne mari za čin ili tituli koju je neki čovjek imao, ili službu koju je vršio, nego samo za kvalitetu njegovih djela i karakter njegova srca i uma.”2
“Neka već jednom bude jasno da je čovjekova ambicija uklopiti se u Božji plan, te da on na vidiku stalno ima zvijezdu sjevernjaču koja ga vodi preko bilo kakva mora, kako god ono nepregledno izgledalo,” napisao je S. G. Gordon u jednoj od svojih dobro poznatih knjiga o molitvi. “On ima kompas koji točno pokazuje smjer čak i u najgušćoj magli i najstrašnijoj oluji, i to bez obzira na magnetske stijene.”
Veliki vođa grof Nikolaus von Zinzendorf 1700-1760) bio je na iskušenju pred titulama i bogatstvom; zapravo je najpoznatiji po naslovu časti kojega smo upravo naveli. Ali njegov stav prema ambiciji sažet je u jednoj jednostavnoj tvrdnji: “Imam jednu strast, a to je On, On i samo On.” Zinzendorf je odustao od samoostvarivanja i postao osnivačem i vođom Moravske crkve. Njegovi su sljedbenici učili od svojega vođe i preplavili svijet njegovom strašću. Prije negoli je misionarski rad postao popularan ili dobro organiziran, pripadnici Moravske crkve osnivali su crkve u dalekim zemljama koje su imale i do triput više članova negoli crkve u njihovoj matičnoj zemlji – što je veoma neobičan uspjeh. Zapravo je jedan od svaka devedeset i dva Moravca otišao od kuće i služio kao misionar.

Zato što mi, djeca Adamova, želimo biti veliki
On je Sebe malenim učinio.
Zato što nam je teško pasti na koljena,
On je Sebe ponizio.
Zato što bismo rado vladali,
On je služiti došao.

ZA RAZMIŠLJANJE:
A. Kako biste svojim riječima opisali razliku između egocentrične i pobožne ambicije u vlastitome životu?
B. Tko je za vas osobno bio najutjecajniji primjer pobožnoga vodstva?
C. Koja su područja časne/svete ambicije u vašemu životu?

Odgovori