021 782 530

Petrova 10, 21000 Split

Petak, 01 Travanj 2016 12:41

Watchman Nee - "Sjedni, hodaj, stoj" (II)

Napisao
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

Watchman Nee 2

2. HODAJ

Nastojali smo pojasniti kako kršćansko iskustvo ne počinje hodanjem nego sjedenjem. Svakog puta kada preokrenemo božanski red, rezultat je poguban. Gospodin Isus učinio je sve za nas, a mi se sada trebamo s povjerenjem odmarati u Njemu. On sjedi na prijestolju, a nas Svojom snagom prenosi dalje. Nije moguće dovoljno istaknuti važnost činjenice kako svako istinsko iskustvo počinje odmaranjem.

Ali ono tamo ne završava. Iako kršćanski život počinje sjedenjem, za sjedenjem uvijek slijedi hodanje. Jednom kada smo pravilno i istinski posjednuti i kada smo pronašli svoju snagu sjedeći, tada zapravo počinjemo hodati. Sjedenje prikazuje naš položaj s Kristom u nebesima. Hodanje je provedbeno djelovanje s toga nebeskog položaja, i to ovdje na zemlji. Kao nebeski narod, moramo na sebi nositi nebeski pečat u svome zemaljskom hodu, a to stvara nove poteškoće. Sad se pitamo, što nam dakle Poslanica Efežanima kaže vezano za hodanje? Vidjet ćemo kako nas ova Poslanica potiče na dvije stvari. Pogledajmo sada prvu od njih.

 

"Zato vas ja, zatvorenik u Gospodu, molim da postupate dostojno vašeg poziva, kojim ste pozvani, sa svakom poniznosti i blagosti..." (4:1,2).

"Ovo dakle kažem...da ne hodite više kao što hode ostali narodi, u ispraznosti svojih misli... (nego) da se obnovite u duhu svog uma" (4:17,23).

"Živite u ljubavi, kao što je Krist ljubio nas i predao sebe za nas" (5:2)

"Živite kao djeca svjetla... istražujući što je Gospodinu ugodno" (5:8,10).

Osam puta se u Poslanici Efežanima podastire zamisao hodanja. Odnosi se doslovno na "šetanje", a Pavao zamisao slikovito koristi u smislu "nošenja, usklađivanja ponašanja". Izravno nam donosi zamisao kršćanskog ponašanja, a drugi dio Poslanice uvelike se bavi tom temom. Ali, vidjeli smo ranije kako je Tijelo Kristovo kao zajedništvo kršćanskih vjernika, druga velika tema Poslanice Efežanima. Ovdje, u četvrtom poglavlju, u svjetlu toga zajedništva vidimo zamisao svetog hodanja. Pavao nas, obzirom na naš nebeski poziv, nastavlja poticati na preispitivanje čitavoga područja naših odnosa, kako u kući, tako i u javnosti, te se obraća susjedima, supružnicima, roditeljima i djeci, rukovoditeljima i uposlenicima, i to na veoma životan način.

Neka odmah bude jasno kako Tijelo Kristovo nije nešto daleko i nestvarno, što bi se trebalo izraziti samo u nebeskim pojmovima. Ono je vrlo prisutno i vrlo provedbeno i istinski prokušava naše ponašanje prema drugima. Iako je istina da smo nebeski narod, nema smisla govoriti samo o dalekom nebu. Ako tu nebesku kakvoću ne uvedemo u naše domove i urede, trgovine i kuhinje, i ako je ne ostvarujemo i tamo, ona će ostati bez pravoga smisla. Predložio bih, dragi prijatelji, da oni od vas koji su roditelji i oni koji su djeca, istraže Novi zavjet i uvide kakvi bi roditelji trebali biti i kava bi djeca trebala biti. Mogli bismo se iznenaditi, jer bojim se kako mnogi od nas koji kažu da sjede na nebesima u Kristu, pokazuju vrlo sumnjiv način života (hod) kod kuće. Supruzi i supruge također; postoji popriličan broj stihova i za njih. Pročitajte Efežanima 5, a onda otiđite do 1 Korinćanima 7. Bilo bi dobro za svakoga supružnika da pomno pročita ovo posljednje poglavlje kako bi otkrili što sve zahtijeva istinski brak - duhovni brak pred Bogom, a ne samo u teoriji. Bolje vam je ne iznositi teoriju o nečemu što je tako provedbeno.

Pogledajte kako su na području kršćanskih odnosa izravne Božje zapovijedi u ulomku što stoji pred nama. "Postupajte...sa svakom poniznosti i blagosti s dugim strpljenjem, podnoseći jedan drugoga." "...Odbacite laž i govorite istinu sa svojim bližnjim." "Gnjevite se i ne griješite." "Tko je krao više da ne krade." "Svaka gorčina...neka se ukloni od vas." "Budite dobri...opraštajući jedni drugima." "Budite podložni." "Ne razdražujte." "Slušajte." "Činite jednako...suzdržavajući se od prijetnji." Što bi moglo biti životnije od ovog popisa zapovjedi?

Dopustite mi podsjetiti vas kako i sam Gospodin Isus Krist počinje Svoje učenje upravo ovom tematikom. Obratite pozornost na izbor riječi u sljedećem ulomku Njegove propovijedi na Gori: "Čuli ste da je rečeno: oko za oko, i zub za zub. A ja vam kažem: Ne opirite se zlu, nego ako te tko udari po desnom licu, okreni mu i drugo; i onome koji hoće ići na sud s tobom i uzeti tvoju košulju, podaj mu također i ogrtač. I tko te hoće prisiliti da ideš jednu milju, idi s njim dvije. Daj onome koji traži od tebe i ne odbij onoga koji hoće posuditi od tebe. Čuli ste da je rečeno: ljubi bližnjega svojega, a mrzi svog neprijatelja. A ja vam kažem: ljubite svoje neprijatelje, blagosiljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze i molite se za one koji vam krivo čine i progone vas, da budete sinovi svog Oca koji je na nebesima; jer njegovo sunce izlazi zlima i dobrima, i kiša pada na pravedne i nepravedne. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva vam je nagrada? Ne čine li isto i carinici? I ako pozdravljate samo svoju braću, što osobito činite? Ne čine li isto i narodi? Zato budite savršeni, kao što je savršen vaš nebeski Otac" (Matej 5:38-48).

Kazat ćete, "ali ja to ne mogu. To su neizvedivi zahtjevi." Možda i vi, kao i moj prijatelj strojar, osjećate da vam je nanesena nepravda - možda užasna nepravda - i ne možete se natjerati oprostititi. Bili ste pravedni, a postupci vašeg neprijatelja bili su posve nepravedni. Ljubiti neprijatelja možda bi bilo savršeno, ali to nije moguće.

OČEVO SAVRŠENSTVO

Otkad je Adam okusio plod sa stabla spoznaje, čovjek se bavi razlučivanjem dobra i zla. Prirodni je čovjek izradio vlastita mjerila dobra i zla, pravde i nepravde, i trudi se živjeti prema njima. Naravno, mi kršćani smo drukčiji. Ali, na koji smo način drukčiji? Otkad smo se obratili, u nama se počeo razvijati novi osjećaj pravednosti, a ishod je toga da smo i mi, posve opravdano, zaokupljeni pitanjem o dobru i zlu. No, jesmo li shvatili kako je za nas početna točka sasvim drukčija? Krist je za nas Stablo Života. Ne počinjemo s razmatranjem etičkoga dobra i zla. Ne počinjemo od onoga drugog stabla. Počinjemo od Njega, a cjelokupno pitanje za nas odnosi se na Život.

Ništa nije tako ozbiljno naudilo našemu kršćanskom svjedočanstvu kao naše nastojanje da budemo pravedni i naše zahtijevanje da i drugi budu pravedni. Pretjerano smo upućeni na ispitivanje što je pravedno, a što nije. Sami sebe preispitujemo, jesu li se drugi prema nama ponašali pravedno ili nisu? I time mislimo opravdati vlastite postupke. Ali to nije naše mjerilo. Za nas se čitavo pitanje odnosi na nošenje križa. Pitate me, "Je li pravedno da me netko udari po obrazu?" Odgovaram, "Naravno da nije! Ali pitam se je li vaša jedina težnja ispasti pravedni?" Kao kršćani, mi ne možemo imati životna načela temeljena na "pravednome i nepravednome", nego naprotiv, na križu. Načelo križa naše je načelo ponašanja. Slava Bogu što On čini da Njegovo sunce izlazi nad dobrima i nad zlima. Uz Njega, sve ovisi o Njegovoj milosti, a ne o pravednosti i nepravednosti. To bi trebalo biti i naše načelo: "Oprostiti jedan drugome, kao što je Bog oprostio nama u Kristu" (4:32). "Pravedno i nepravedno" je načelo pogana i carinika. Mojim životom mora vladati načelo križa i Očeve savršenosti: "Zato budite savršeni, kao što je savršen vaš nebeski Otac."

Jedan je brat u Južnoj Kini imao rižino polje posred brda. Za vrijeme suše koristio je vodenicu kojom je vodu izvlačio iz rijeke do svojega polja. Njegov je susjed imao dva polja niže njegovog i jedne je noći napravio procjep u pregradi i tako mu oduzeo svu vodu. Kada je ovaj brat popravio pregradu i za svoje potrebe izvukao još vode, njegov je susjed ponovio istu stvar, i sve se to ponovilo još tri ili četiri puta. Zbog toga se posavjetovao s braćom. "Pokušao sam biti strpljiv i suzdržati se od osvete", rekao im je, "ali je li to pravedno?" Nakon što su se zajedno molili, jedna od njih mu je odgovorio, "nastojimo li jedino raditi ono što je pravedno, tada smo zasigurno veoma jadni kršćani. Naše je činiti i više od onoga što je pravedno." To je ostavilo snažan dojam na ovog brata. Sljedećeg je dana izvukao vodu za dva niža polja, a poslijepodne vodu za vlastito polje. Njegov je susjed bio tako iznenađen ovim činom da se počeo raspitivati o tome, i vremenom je i sam postao kršćaninom.

Dakle, braćo, ne zadržavajte se samo na pravednosti. Nemojte misliti kako ste učinili pravednu stvar ako ste išli s nekim i drugu milju. Druga je milja tek uvod u treću i u četvrtu. Načelo se odnosi na bivanje nalik Kristu. Nemamo zašto istupati, nemamo što tražiti ili zahtijevati. Moramo samo davati. Kada je Gospodin Isus umro na Križu, nije to učinio kako bi obranio naša "prava". Milost Ga je odvela tamo. Sada, kao Njegova djeca, nastojimo drugima uvijek davati ono što im pripada, i više od toga.

Moramo se uvijek podsjećati da prečesto nismo pravedni. Griješimo, a uvijek je dobro učiti iz svojih greški. Trebamo biti spremni sve priznati te ići i dalje od onoga što je nužno. Gospodin to želi. Zašto? "Da budete sinovi svog Oca, koji je na nebesima" (Matej 5:45). Radi se o provedbenome sinovskom odnosu. Propovijed na Gori poučava nas kako djeca dobivaju sinovsku odgovornost u onoj mjeri u kojoj pokazuju duhovno srodstvo i stavove svojega Oca. Pozvani smo biti "savršeni" u ljubavi i time pokazivati Njegovu milost. Pavao stoga također piše: "Ugledajte se dakle u Boga, kao ljubljena djeca, i živite u ljubavi, kao što je Krist ljubio nas i predao sebe za nas" (5:1,2).

Suočeni smo s izazovom. Matej 5, pred nas postavlja mjerilo što nam se može učiniti previsoko, a Pavao u ovom dijelu Poslanice Efežanima preporuča istu stvar. Poteškoća je u tome što sami u svojoj prirodi jednostavno ne nalazimo snagu za življenje prema tome mjerilu - hodati "kao što se pristoji svetima" (5:3). Gdje, dakle, leži odgovor na naš problem s visokim Božjim zahtjevima?

Tajna je, Pavlovim riječima, u "sili koja djeluje u nama" (3:20). U usporednom retku (u Kološanima 1:29), on kaže: "trudim se u tom cilju i borim po njegovoj sili, koja moćno djeluje u meni."

Vratimo se ponovo u drugi dio Poslanice Efežanima. U čemu je tajna snaga kršćanskoga života? Odakle mu njegova moć? Dat ću vam odgovor na to: kršćaninova snaga je u njegovom odmoru u Kristu. Njegova sila dolazi od položaja što mu je Bog dao. Svi oni koji sjede, mogu i hodati, jer u božanskoj zamisli jedna stvar spontano prati drugu. Zauvijek sjedimo s Kristom kako bismo bez prestanka mogli hoditi pred ljudima. Napustimo li na trenutak svoje mjesto odmora u Njemu, odmah posrćemo, a naše svjedočanstvo pred svijetom je poljuljano. Ali, ostanemo li u Kristu, taj naš položaj nam daje silu djelovati na zemlji dostojno Njega. Treba li vam slikovito prikazati ovakvo napredovanje, kao prvo, nemojte sebi predočavati natjecatelja u utrci, nego čovjeka u automobilu, ili još bolje, invalida u kolicima na motorni pogon. Kako se on ponaša? On ide, ali i sjedi. I nastavlja se kretati zato što nastavlja sjediti. Njegovo napredovanje je ishod položaja u kojem se nalazi. To je, naravno, daleko od savršene slike kršćanskog života, ali može nam poslužiti podsjetiti se koliko suštinski naše ponašanje i djelovanje ovise o našemu unutrašnjem odmaranju u Kristu.

Ovime se objašnjavaju i Pavlove riječi. Prvo je naučio sjediti. Došao je na mjesto odmora u Bogu. Kao rezultat toga, njegovo kretanje nije se temeljilo na njegovima vlastitim naporima, nego na silnome Božjem unutrašnjemu djelovanju. Tu leži tajna njegove snage. Pavao je sebe vidio kao posjednutog u Kristu, i stoga je njegovo kretanje pred ljudima poprimilo narav Krista koji je u njemu boravio. Nikakvo čudo da je molio za Efežane: "...i Krist da prebiva vjerom u vašim srcima" (3:17).

Kako radi moj ručni sat? Kreće li se prvo sam, ili ga prvo treba pokrenuti? Naravno, kreće se jer ga je prvo pokrenula sila izvan njega samoga. Tek će tada obaviti posao za koji je napravljen. A, postoji posao za koji smo i mi stvoreni. "...Jer smo njegovo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja je Bog unaprijed pripremio da u njima hodimo" (2:10). "...Dovršujte svoje spasenje sa strahom i drhtanjem," piše Pavao Filipljanima, "jer je Bog taj koji djeluje u vama da hoćete i činite što je njemu ugodno." Bog je taj koji djeluje, pa djelujte sukladno tome i vi! U tome je tajna. Ali, sve dok ne budemo voljni da Bog djeluje u nama, besmisleno je da i sami djelujemo. Često se trudimo biti krotki i blagi, a da pritom ne znamo što to znači dopustiti Bogu neka Svojim djelovanjem stvori u nama Kristovu krotkost i blagost. Trudimo se pokazivati ljubav, a kad shvatimo kako nemamo ljubavi, onda tražimo od Gospodina neka nam ju dade, i potom se iznenadimo kada nam je naizgled ne daje.

Ponovit ću jedan raniji slikoviti prikaz. Možda postoji neki brat koji vas stavlja na iskušenje i s kojim stalno imate poteškoća. Kad god ga sretnete, on kaže ili učini nešto kako bi u vama pobudio odbojnost. To vas muči. Kažete: "Kršćanin sam i trebao bih ga ljubiti! Želim ga ljubiti, zapravo odlučio sam čvrsto ljubiti ga!" Potom se veoma žarko molite: "Gospodine, uvećaj moju ljubav prema njemu. Bože, daj mi ljubavi!" Tada, čvrsto se nadzirući i skupljajući svu svoju snagu, odlazite mu pokazati onu pravu ljubav za koju ste se molili. Ali uzalud, čim dođete u njegovu prisutnost, nešto se događa i sve vaše dobre namjere svedene su na ništicu. Njegov odaziv na vaše ponašanje uopće nije ohrabrujući, i naprotiv, odmah zatim budi se vaša stara odbojnost i još je jednom pristojnost najviše što možete učiniti. Zašto je to tako? Nije li bilo pogrešno od Boga tražiti neka vam dade ljubav? Ne, ali bilo je pogrešno tražiti samo tu ljubav kao takvu, kao nekakvo sredstvo, budući Bog kroz vas želi iskazati samu ljubav Svojega Sina.

Bog nam je dao Krista. Sada više izvan Krista nemamo što primiti. Sveti Duh je poslan kako bi u nama stvorio ono što je Kristovo, a ne bilo što drugo što nije Njegovo ili što je izvan njega. Ojačani smo "u sili po njegovu Duhu u unutarnjem čovjeku", kako bismo "mogli poznati ljubav Kristovu" (3:16,19). To što izvana pokazujemo, ono je što je Bog prvo stavio u nas.

Prisjetite se još jednom velikih riječi iz Prve poslanice Korinćanima 1:30. Ne samo da nas je Bog postavio "u Kristu", nego je po Njemu Krist Isus "postao za nas mudrost od Boga i pravda i svetost i otkupljenje." Ovo je jedna od najvećih tvrdnji u Pismu. On je "postao za nas...". Vjerujemo li u to, možemo sve što nam treba ubaciti u te riječi i znati kako je Bog od toga napravio nešto dobro, jer kroz Duha Svetog u nama, sam je Gospodin Isus postao za nas štogod nam nedostaje. Navikli smo na svetost gledati kao na vrlinu, na poniznost kao na milost, na ljubav kao na dar što treba tražiti od Boga. Ali, Krist Božji je sam sve ono što će nam ikada trebati.

Kad sam bio u potrebi, često sam razmišljao o Kristu kao o zasebnoj osobi i nisam Ga uspijevao prepoznati na provedbeni način u stvarima za koje sam ozbiljno smatrao kako mi nedostaju. Čitave dvije godine lutao sam u takvoj tami i pokušavao skupiti vrline za koje sam bio uvjeren da čine kršćanski život, ali ti me napori nisu nikuda doveli. A onda mi je jednoga dana - bilo je to godine 1933. - svjetlo zasjalo s neba i vidio sam Krista za kojega je Bog odredio biti za mene punina svega. Kakva razlika! Kakva ispraznost "svih stvari"! Kada ih se držimo izvan svog odnosa s Kristom, one su mrtve. Kada jednom ovo shvatimo, bit će to početak novoga života za nas. Naša će se svetost od toga trenutka pisati velikim početnim slovom S, a naša ljubav velikim početnim slovom Lj. On sam otkriva nam se kao odgovor na sve Božje prohtjeve.

Vratimo se onome bratu s kojim imamo poteškoća, ali ovog puta, prije nego odete k njemu, ovako se obratite Bogu: "Gospodine, jasno mi je napokon da ga ja ovakav uopće ne mogu ljubiti, ali sada znam da je u meni život, život tvojega Sina i da je ljubav zakon toga života. Ne mogu ga ne-voljeti." Nema potrebe naprezati se. Odmarajte se u Njemu. Računajte na Njegov život. Odlučite se tada otići do onog brata i razgovarati s njim - i eto nevjerojatnog događaja! Posve nesvjesno (naglasio bih riječ "nesvjesno", jer svijest dolazi tek kasnije), nalazite sebe kako najljubaznije s njim pričate, posve nesvjesno ga ljubite, posve nesvjesno bivate prava braća. Razgovarate slobodno i u istinskome zajedništvu, a na povratku začuđeno sebi kažete: "Pa nisam se ni najmanje trudio niti nervirao, a ipak nisam osjetio odbojnost! Na neki je neopisiv način Gospodin bio sa mnom i Njegova je ljubav pobijedila."

Djelovanje Njegove ljubavi u nama, u pravom je smislu riječi spontano, što znači da se ostvaruje bez našega napora. Najvažnije je pravilo kako ne treba "nastojati" nego "vjerovati," ne treba se oslanjati na našu snagu, nego na Njegovu. Jer, rijeka života otkriva tko mi uistinu jesmo "u Kristu". S izvora života izlazi pitka voda.

Mnogi od nas zatečeni su kako se "ponašaju" kao kršćani. Život mnogih kršćana danas velikim je dijelom pretvaranje. Žive "duhovnim" životom, govore "duhovnim" jezikom, usvajaju "duhovne" stavove, ali sve to rade sami. Sam napor uključen u ta nastojanja trebao bi im pokazati kako nešto nije u redu. S mukom se suzdržavaju od nečega, paze ne reći ovo, ne jesti ono, a kako im je samo sve to teško! To je kao kada mi Kinezi pokušavamo govoriti nekim drugim jezikom koji nije naš materinji. Koliko god se trudili, ne uspijeva nam to činiti spontano, moramo se prisiljavati. Ali kada govorimo vlastitim jezikom, ništa nam nije lakše. Čak i kada potpuno zaboravimo što radimo, još uvijek govorimo. Govor samo teče. To nam je savršeno normalno, a sama spontanost toga čina otkriva svakome tko smo i što smo.

Naš je život Kristov život, stvoren u nama prebivanjem samoga Duha Svetoga, a zakon toga života je spontan. Onoga trenutka kad sagledamo tu činjenicu, naše ćemo napore privesti kraju i odbaciti svoje pretvaranje. Ništa nije tako bolno u kršćanskom životu kao pretvaranje, ništa nije tako blagoslovljeno kao kada prestanemo sa svojim vanjskim naporima i kada naše djelovanje postane prirodno - kada naše riječi, molitve i sam naš život postanu spontani i neusiljeni izraz života koji nosimo u sebi. Jesmo li otkrili kako je dobar Gospodin? Onda je i u nama jednako dobar! Je li Njegova sila velika? Onda i u nama nije ništa manja! Slava Bogu, Njegov je život uvijek silan, a u životima onih koji se usude vjerovati Riječi Božjoj, život će se božanski iskazati silom ništa manjom od one iskazane u drevnim vremenima.

Što naš Gospodin želi reći kada kaže: "Ako vaša pravda ne bude odličnija nego što je književnika i farizeja, nećete ući u carstvo nebesko"? (Matej 5:20). Već smo vidjeli kako On nadalje ističe suprotnost između zahtjeva Mojsijevog Zakona i Svojih vlastitih ogromnih zahtjeva, a to radi stalnim ponavljanjem riječi: "Čuli ste da je bilo rečeno... a ja vam kažem..." Ali, budući su već mnogo stoljeća ljudi neuspješno pokušavali ispuniti te zahtjeve, kako Gospodin može i nadalje povisivati Svoja mjerila? Mogao je to samo zato što je vjerovao u vlastiti život. On se ne boji samom Sebi postaviti najveće zahtjeve. Možemo pronaći veliku utjehu čitajući o zakonima Kraljevstva kako ih Matej navodi u poglavljima 5-7, jer oni pokazuju kakvo krajnje pouzdanje Gospodin ima u Svoj vlastiti život dostupan Njegovoj djeci. Ova tri poglavlja određuju božanski život. Veličina Njegovih zahtjeva što nam upućuje, samo pokazuje koliko je Njegovo pouzdanje u date nam izvore savršeno dovoljno za ispunjavanje tih zahtjeva. Bog ne zapovijeda ono što ne misli izvesti, ali mi se moramo “baciti” na Njega kako bismo to izveli.

Jesmo li suočeni s nekim teškim stanjem? Radi se o problemu pravednosti i nepravednosti, dobra i zla? Ne trebamo tragati za mudrošću. Ne moramo ići do stabla spoznaje. Imamo Krista, a On je postao za nas mudrost od Boga. Duhovni zakon života u Kristu Isusu bez prestanka nam predočava Njegova mjerila dobra i zla, a zajedno s njima i duhovne stavove s kojima se trebamo suočiti u teškoj prilici.

Sve će se više stvari pojavljivati kako bi povrijedile naš kršćanski osjećaj pravednosti i iskušale naše buduće odazive. Moramo naučiti načela križa, ne mjereći se više prema starome, nego prema novome čovjeku "stvorenom po Bogu u pravdi i svetosti istine" (4:22-24). "Gospodine, nemam nikakva prava koja bih mogao braniti. Sve što imam dobio sam kroz Tvoju milost, i sve je u Tebi!" Čuo sam za jednu staru japansku kršćanku koju je uznemirio lopov provalivši joj u kuću. U svojoj jednostavnoj, ali provedbenoj vjeri u Gospodina, čovjeku je spremila jelo, a potom mu ponudila ključeve od kuće. Bio je posramljen njenim djelom i Bog mu je govorio. Zahvaljujući njenom svjedočanstvu, taj je čovjek danas naš brat u Kristu.

Previše kršćana vlada svim doktrinama, ali žive u suprotnosti s njima. Znaju sve o prva tri poglavlja Poslanice Efežanima, ali ne sprovode u život četvrto, peto i šesto poglavlje. Bolje je ne vladati doktrinom nego živjeti suprotno njoj. Je li Bog nešto zapovjedio? Onda se bacite natrag na njega kako biste dobili sredstva kojima ćete to izvršiti. Neka bi nas Gospodin naučio da se cjelokupno načelo kršćanskoga života sastoji u tome da radimo i više od onoga što je pravedno kako bismo Njemu udovoljili.

ISKUPLJENJE VREMENA

Ali, postoji još nešto potrebito dodati već spomenutom, vezano za naš kršćanski hod. Riječ "hod" ima, kao što je očigledno, i još neko značenje. Kao prvo, ona sugerira ponašanje, ali sadrži i zamisao nekakvoga napredovanja. "Hodati" znači napredovati, slijediti, a mi ćemo ukratko razmotriti to pitanje napredovanja prema našem cilju.

"Gledajte dakle da živite pažljivo, ne kao nemudri, nego kao mudri, iskupljujući dragocjeno vrijeme, jer su dani zli. Ne budite dakle nerazumni, već poznajte što je volja Božja" (5:15-17).

U navedenim stihovima primijetit ćete vezu između zamisli o vremenu i razlike između mudrosti i ludosti. "Živite... kao mudri, iskupljujući vrijeme... Ne budite dakle nerazumni." Ovo je važno. Želim vas sada podsjetiti na druga dva ulomka gdje se ovo na sličan način povezuje:

"Tada će carstvo nebesko biti slično deset djevojaka...Pet od njih bile su mudre, a pet su bile lude. Lude su uzele svoje svjetiljke, ali nisu uzele ulja sa sobom... Ali u ponoći nastala je vika: evo zaručnika! izlazite mu u susret! Tada su ustale sve one djevojke i uredile svoje svjetiljke. A lude su rekle mudrima... gase se naše svjetiljke... Dok su one otišle kupiti, došao je zaručnik, i one koje su bile spremne ušle su s njim na svadbu; i vrata su se zatvorila. Zatim su došle i ostale djevojke..." (vidi Matej 25:1-13).

"I vidio sam, gle, Janje je stajalo na gori Sion i s njim sto i četrdeset i četiri tisuće, koji su imali na svojim čelima napisano njegovo ime i ime njegova Oca... To su oni... djevičanski čisti; to su oni koji slijede Janje kamogod ide. Ovo su otkupljeni od ljudi kao prvenci Bogu i Janjetu. I u njihovim ustima nije se našla laž, jer su besprijekorni" (vidi Otkrivenje 14:1-5).

Mnogi dijelovi Pisma svjedoče nam kako će Bog dovršiti ono što je započeo. Naš Spasitelj je Spasitelj do samoga kraja. Nijedan kršćanski vjernik neće na kraju biti "polu-spašen", iako bi se to sada u bilo kojeme smislu moglo reći za nas. Bog će usavršiti svakoga čovjeka koji mu vjeruje. U to vjerujemo i to moramo držati na umu kao podlogu za bilo što što mislimo reći. Zajedno s Pavlom, uvjereni smo "da će onaj koji je započeo dobro djelo" u nama, to isto djelo "dovršiti do dana Isusa Krista" (Filipljanima 1:6). Božja je sila neograničena. On "vas može... postaviti besprijekorne pred svoju slavu" (Judina 24, vidi i 2 Timoteju 1:12; Efežanima 3:20).

Kada se pak okrenemo subjektivnom stajalištu - sprovođenju ovoga u život, ovdje na zemlji - susrećemo se s pitanjem vremena. U Otkrivenju 14 vidimo prvijence tj. prvine (stih 4), i vrijeme žetve (stih 15). Koja je razlika između žetve i prvina? Razlika svakako nije u kakvoći, jer je usjev jedan. Razlika leži u vremenu njihove zrelosti. Neki plodovi sazrijevaju prije drugih pa tako postaju "prvinama".

Moj rodni grad u pokrajini Fukien poznat je po svojim narančama. Uvijek kažem (a bez sumnje ne govorim objektivno), kako nigdje na svijetu nema takvih naranči. Pogledate li brežuljke početkom sezone naranči, vidjet ćete zelena stabla, ali pogledate li malo pozornije, vidjet ćete tu i tamo zlatne naranče. Prekrasno je vidjeti zlatne točke razasute po tamnozelenim stablima. Kasnije će sve naranče sazrijeti a stabla se obojiti zlatnom bojom, ali ono što sada vidimo su prvine. Njih se pozorno bere rukom, a upravo one imaju najvišu prodajnu cijenu - često i triput veću od cijene običnih naranči.

Svi će nekako sazrijeti, ali Janje traži prvine. One "mudre" u priči nisu one uspješnije, nego one koje su uradile pravu stvar malo ranije. Ne zaboravite, i ostale su također bile djevice, doduše "lude djevice", ali ne lažne djevice. Zajedno s mudrima išle su dočekati Mladoženju. I one su imale ulja u svojim svjetiljkama, i njihove su svjetiljke gorjele. Ali one nisu računale na njegovo vrijeme pa su ostale bez pričuva ulja kada su se njihove lampe počele gasiti, a one druge nisu imale viška ulja za dati im.

Neke ljude muče Gospodinove riječi ludim djevicama: "Ne poznajem vas." Pitaju se, kako im to može reći ako one predstavljaju Njegovu istinsku djecu, "zaručene... kao čista djevojka pred Kristom"? (2 Kor. 11:2). Ali, moramo shvatiti čitavu poruku ove usporedbe, što sigurno govori kako u budućnosti u Njegovoj službi čekaju određene povlastice koje Njegova djeca mogu propustiti ako se ne pripreme. Usporedba kaže kako je njih pet došlo pred vrata i kako su dozivale: "Gospodaru, gospodaru, otvori nam!" Koja su to vrata? To zasigurno nisu vrata spasenja. Ako ste izgubljeni, nikako ne možete doći do vrata nebeskih i kucati. Dakle, kada Gospodin kaže: "Ne poznajem vas", On te riječi svakako koristi u jednome osobitom smislu kao što to pokazuje i sljedeći prikaz.

U Šangaju je sin jednoga sudskog dužnosnika uhićen zbog nepropisne vožnje. Doveli su ga na sud, a njegov ga je otac dočekao sjedeći na sudačkoj sjedalici. Sudska je procedura uglavnom ista na čitavome svijetu pa je sudac tako mladića pitao: "Kako se zovete? Gdje živite? Čime se bavite?", i tome slično. Zapanjeno se okrenuo prema svom ocu i rekao: "Oče, želiš li reći kako me ne poznaješ?" Tapkajući prstima po svome stolu, njegov je otac strogo odgovorio: "Mladiću, ne poznajem vas. Kako se zovete? Gdje živite?" Naravno, nije time htio reći kako ga uopće ne poznaje. U krugu obitelji i u svome domu, on ga je poznavao, ali na tom mjestu i u tom trenutku nije ga poznavao. Iako je još uvijek bio sin svojega oca, mladić je morao proći kroz sudsku proceduru i platiti svoju kaznu.

Da, svih deset djevica imale su ulje u svojim svjetiljkama. Ono čime su se lude djevice razlikovale bilo je da nisu imale nikakve zalihe. Kao istinski kršćani, one su imale život u Kristu i imale su svjedočanstvo pred ljudima, ali njihovo je svjedočanstvo samovoljno jer žive nepromišljenim životom. Imaju Duha, ali moglo bi se reći kako nisu "ispunjene Duhom". Kada nastupi kriza, one moraju kupovati dodatno ulje. Na kraju je, naravno, svih deset djevica imalo dovoljno ulja, ali razlika je u tome što je mudrih pet imalo dovoljno ulja na vrijeme, dok su lude, iako je na kraju bilo dovoljno ulja, propustile shvatiti njegovu istinsku namjenu. Radi se o pitanju vremena, a upravo to Gospodin na kraju usporedbe govori Svojim učenicima, neka ne budu samo učenici, nego uz to neka i bdiju.

"Ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost, već se ispunjavajte Duhom" (5:18). U Mateju 25, nije riječ o početnome prihvaćanju Isusa Krista, niti o spuštanju Duha Svetog na Njegove sluge kako bi primili duhovne darove. Riječ je o dodatnome ulju u svjetiljci - o svjetlu što se održava tijekom dugoga čekanja, posredstvom stalnoga čudesnog opskrbljivanja Duhom koji prebiva u nama (jer, iako se u priči razlikuje svjetiljka od spremišta za ulje, mi smo u stvarnosti i svjetiljka i spremište za ulje). Koji bi kršćanin mogao živjeti u vječnosti a da nije upoznao ovu unutrašnju puninu? Nijedna djevica zasigurno ne može bez te spoznaje. Gospodin poduzima sve kako bi nas doveo do spoznaje o toj punini. ("Watch therefore, for ye know not the day nor the hour.")

"Budite ispunjeni" (plerousthe) je neobičan izraz ovdje korišten, a vezan je na Duha Svetoga. "Dopustite sebi da se bez prestanka ispunjavate." Ne radi se o krizi, kao u slučaju Pentekosta, nego o stanju u kojemu se moramo nalaziti u svakome trenutku. To ujedno nije nešto vanjsko, nego unutrašnje, to nije pitanje vanjskoga pokaza duhovnih darova, nego osobne prisutnosti i djelovanja Duha Svetog u našem duhu, što je jamstvo da će svjetlost u svjetiljci gorjeti nezatamnjena i to još dugo nakon ponoći, bude li potrebito.

To također nije ni potpuno osobna stvar. Kao što slijedeći stih (5:19) jasno govori, radi se o nečemu što dijelimo s drugim kršćanima kroz zajedničku ovisnost, jer "biti ispunjen Duhom" ne znači, jezikom toga stiha, samo pjevati i stvarati pjesme Gospodinu u svom srcu, nego i govoriti međusobno u psalmima, himnama i duhovnim pjesmama. Nekima od nas solo pjevanje je možda mnogo lakše od usklađenog i harmonijskog pjevanja u kvartetu ili čak u duetu. Ipak, ova poruka o jedinstvu u Duhu leži u samome srcu našega drugog dijela Poslanice Efežanima (vidi 4:3,15,16). Dobili smo puninu Duha kako bismo mogli pjevati novu pjesmu pred prijestoljem (Otkrivenje 14:3).

Ali zadržimo se na našoj glavnoj misli, a s njome u vidu ponovit ću vam kako ludost ili mudrost ovise samo o jednoj stvari - ako ste mudri, ovu budete puninu tražili što prije, a ako ste ludi, odgodit ćete tu potragu za kasnije. Neki su od nas roditelji i imaju djecu. Koliko se samo djeca mogu razlikovati u naravi! Jedno će dijete odmah poslušati, drugo bude mislilo kako odgađajući izvršenje može izbjeći zadatak. Ako je to slučaj i ako ste dovoljno slabi djetetu dopustiti izvući se, onda je dijete koje odgađa zapravo mudro jer mu uspijeva ništa ne raditi. Ali, ako vaša riječ nešto znači, ako se vašoj zapovijedi ne može pobjeći te ju na kraju ipak treba izvršiti, onda je svakako mudrije dijete koje se sa zadatkom suočava bez odlaganja.

Raščistite sebi sami priliku s Božjom voljom. Ako se Božje riječi mogu zanemariti, onda možda niste ludi kada im pokušavate izbjeći, ali ako je Bog nepromjenjiv i ako je Njegova volja nepromjenjiva, onda budite mudri, iskupljujte vrijeme. Nastojte iznad svega ostaloga imati dodatne zalihe ulja u svojim svjetiljkama "da budete ispunjeni do sve punine Božje" (3:19).

Usporedba ne odgovara na sva naša pitanja. Kako oni ludi kupuju ulje? To nam se ne otkriva. Nigdje nam se ne govori što Bog možda dalje poduzima kako bi svu Svoju djecu doveo do zrelosti. To se nas ne tiče. Nas zanimaju prvine. Potiče nas se napredovati, a ne nagađati što bi se moglo dogoditi ako to ne učinimo.

Izbjegavanjem ove teme ne možete pobjeći sazrijevanju, kao ni plaćanju cijene zbog bijega od zrelosti. Međutim, mudrost je povezana s vremenom. Mudri iskupljuju vrijeme. Kao što je moje pero puno i spremno čeka kako bi ga moja ruka upotrijela, tako i mudri, surađujući s Gospodinom, daju Gospodinu ono što želi, oni su oruđe koje Mu je uvijek na raspolaganju.

Pogledajte apostola Pavla. On je izgarao od poleta. Shvatio je kako je Božji plan za nas povezan s "puninom vremena" (1:10). On je jedan od onih koji "su se unaprijed nadali u Krista" odmarajući se u spasenju što se tek imalo u potpunosti pokazati "u dolazećim vjekovima" (1:12; 2:7). Znajući sve ovo, što je Pavao učinio? Hodio je, i ne samo hodio - trčao je. "Ja dakle tako trčim, ne kao da ne znam cilj" (1 Korinćanima 9:26). "Trčim k nagradi nebeskog poziva Božjeg u Kristu Isusu" (Filipljanima 3:14).

Često kada neka duša dobije razumijevanje duhovnih stvari i krene naprijed s Gospodinom, u srcu kažem: "Da je barem ovo shvatio prije pet godina!" Vremena je tako malo, čak i kada stalno napredujemo. Hitno djelovanje je tako nužno. Zapamtite, nije važno što ćemo mi imati od toga, nego je važno što Gospodin od toga ima upravo sada. Gospodin danas treba spremna oruđa. Zašto? "Jer su ovo zla vremena." Stanje u kršćanstvu je očajničko. Kad bismo barem to shvatili!

Gospodin možda mora drastično poraditi na nama. Pavao je sebe bio primoran nazvati nedonoščetom. Prošao je kroz nezamislive krize kako bi došao do točke u kojoj se nalazio - i još je uvijek napredovao. Uvijek postoji problem vremena. Bog bude možda morao nešto učiniti s nama veoma brzo, zgušnjavajući zadano vrijeme u veoma kratko razdoblje, ali to tako mora biti. Neka bi oči našeg srca bile prosvijetljene kako bi znali "koja je nada njegova poziva," te da bismo mogli hodati - ne, trčati - kao oni koji znaju "što je volja Božja" (1:18; 5:17). Gospodin je uvijek ljubio očajničke duše.

DALJE!

Pročitano 1061 puta Poslijednja izmjena dana Petak, 16 Lipanj 2017 10:26
EUROliber  d.o.o.

Logo

Ova e-mail adresa je zaštićena od spam botova. Vaš JavaScript treba biti uključen da bi ju vidjeli.

Napiši komentar

Novo u trgovini

10,00 HRK
9,00 HRK po komadu za kupovinu najmanje 20
8,00 HRK po komadu za kupovinu najmanje 100
6,00 HRK po komadu za kupovinu najmanje 200
Kalendar "ZRAKE SVJETLOSTI" 2018.

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.