Stojte dakle, opasavši svoja bedra istinom i obukavši se u oklop... i obuvši noge... uzmite štit... uzmite isto tako kacigu... i mač... molite se... bdijući" (6:10,11,13-18).
Kršćansko iskustvo počinje sjedenjem, a nastavlja se hodanjem, ali tu ne završava. Svaki kršćanin mora naučiti i stajati. Svatko od nas mora biti spreman za okršaj. Moramo znati kako sjediti s Kristom u nebesima i moramo znati kako ovdje dolje hoditi dostojno Njega, ali također moramo znati kako se oduprijeti neprijatelju. Ovaj problem suočavanja prikazuje nam se u trećemu dijelu Poslanice Efežanima (6:10-20). Pavao to naziva "borbom sa zlim duhovima."
Ali, podsjetimo se još jednom poretka kojim nam Poslanica Efežanima iznosi sve ovo. Poredak je ovakav: "sjediti... hodati... stajati." Nema kršćanina koji se može nadati kako će se moći upustiti u vjekovnu borbu ako se prvo ne nauči odmarati u Kristu i Kristovom djelu, a potom Ga pratiti svojim provedbenim i svetim življenjem ovdje na zemlji. Ako mu nedostaje jedna od ove dvije stvari, za njega će priča o duhovnoj borbi ostati samo priča, on nikada neće upoznati njenu stvarnost. Sotona takvoga zanemaruje jer takvi u borbi nisu važni. Ipak, taj isti kršćanin može postati "jak u Gospodu i u moći njegove snage" kada spozna vrijednost Kristove uzvišenosti i Kristovog obitavanja u njemu (usporedi 6:10 s 1:19 i s 3:16). Tek kada je istinski i dobro naučio ove dvije lekcije, on je u stanju shvatiti treće načelo kršćanskoga života, koji je sažet riječju "stoj".
Bog ima velikoga neprijatelja, pod čijom silom se nalaze bezbrojni demoni i pali anđeli koji nastoje preplaviti svijet svojim zlom i odvojiti Boga od Njegova vlastitog Kraljevstva. To je značenje dvanaestog stiha. To je objašnjenje raznih događaja oko nas. Vidimo samo "tijelo i krv" oko sebe - tj. svjetski sustav neprijateljskih kraljeva i vladara, grješnika i zlih ljudi. Ne, kaže Pavao, naša borba nije protiv njih, "nego protiv poglavarstva i vlasti i gospodara tame ovog vijeka, sa zlim duhovima u nebesima" - ukratko, protiv lukavstva samog vraga. Dva prijestolja su u ratu. Bog proglašava da je zemlja Njegovo područje, a Sotona nastoji prigrabiti Božju vlast. Crkva je pozvana svrgnuti Sotonu s njegova sadašnjeg prijestolja i učiniti Krista Glavom svega. Što mi poduzimamo po tom pitanju?
Želio bih se sada pozabaviti pitanjem naše borbe, prvo u općenitom smislu vezano za naše osobne kršćanske živote, a potom i posebno vezano za posao koji nam je Gospodin povjerio. Sotona na mnoge načine izravno napada Božju djecu. Naravno, ne smijemo vragu pripisivati one nevolje što su izravni ishod našega kršenja božanskih zakona. Dosad smo trebali naučiti kako postupati prema toj vrsti problema. Međutim, postoje fizički napadi na svete, napadi od zloga, na njihova tijela i um, a to moramo ozbiljno uzeti u obzir. Zasigurno nas ima malo koji ne znamo ponešto o neprijateljevom napadu na naš duhovni život. Hoćemo li dopustiti tim napadima proći bez obrane?
Imamo svoje mjesto s Gospodinom u nebesima i učimo kako pred svijetom hodati s Njim. Ali, kako se postaviti u prisutnosti neprijatelja - Njegovog i našeg? Bog kaže "Stoj!" "Obucite sve oružje Božje da biste se mogli oduprijeti lukavstvu đavola." Grčki glagol što označava "odupiranje" u jedanaestom stihu, zapravo znači "držite se na položaju". U toj Božjoj zapovijedi krije se dragocjena istina. To nije zapovijed za osvajanje tuđega područja. Ratovanje, u suvremenome jeziku, podrazumijeva zapovijed "marširanja". Vojske marširaju u druge zemlje kako bi zauzele i podjarmile. Bog nam ne govori neka to radimo. Naš zadatak nije marširati nego stajati. Riječju "stajati" ovdje se podrazumijeva kako je područje za koje se neprijatelj bori u stvarnosti Božje vlasništvo, a time i naše. Ne moramo se boriti kako bismo na tom području stekli uporište.
Skoro sva oružja naše borbe, opisana u Poslanici Efežanima, služe za obranu. Čak se i mač može koristiti za obranu kao i za napad. Razlika između obrane i napadanja je u činjenici kako u prvom slučaju imam područje što nastojim zadržati, dok u drugom slučaju nemam to područje i borim se kako bih ga zadobio. Upravo je to razlika između borbe koju vodi Gospodin Isus i borbe koju vodimo mi. Njegov je napad, naša je, u suštini, obrana. On se zaratio protiv Sotone kako bi izvojevao pobjedu. Putem križa On je tu bitku doveo do samih vrata pakla, kako bi iz njega izveo zarobljene (4:8,9). Danas se borimo protiv Sotone samo kako bismo zadržali i utvrdili pobjedu koju je Krist već izvojevao. Uskrsnućem je Bog proglasio Svojega Sina pobjednikom nad čitavim kraljevstvom tame, a područje koje je Krist osvojio, predao je nama. Ne moramo se boriti kako bismo ga zauzeli. Samo ga moramo očuvati od svih napadača.
Naš se zadatak sastoji u zadržavanju položaja, ne u osvajanju. Ne radi se o napredovanju nego o čuvanju područja, Kristovoga područja. U Osobi Isusa Krista, Bog je već pobijedio. Dao nam je na čuvanje Svoju pobjedu. Unutar Kristovoga područja neprijateljev je poraz već činjenica, a Crkva je tu postavljena kako bi on i dalje ostao poražen. Sotona je u položaju moranja bez prestanka napadati u svojim nastojanjima nas izbaciti s našega područja. Što se nas tiče, ne moramo se truditi kako bismo osvojili područje koje nam već pripada. U Kristu smo pobjednici - ne, "više smo nego pobjednici" (Rimljanima 8:37). U Njemu, dakle, mi stojimo. Tako se danas više ne borimo za pobjedu, borimo se iz položaja pobjednika. Ne borimo se kako bismo pobijedili jer smo u Kristu već pobijedili. Pobjednici su oni koji se odmaraju u pobjedi što im je njihov Bog već dao.
Kada se borite za pobjedu, već ste unaprijed izgubili bitku. Zamislite da Sotona krene u napad na vaš dom ili na vaš posao. Poteškoće se gomilaju, dolazi do nesporazuma, stvara se stanje s kojim se ne možete nositi niti mu izbjeći. Molite se, postite, borite se i odupirete se danima, ali ništa se ne događa. Zašto? Pokušavate se boriti za pobjedu, a tako se ponašajući prepuštate neprijatelju upravo ono područje što je već vaše. Jer, pobjeda je za vas još uvijek nešto daleko, negdje ispred vas, i ne uspijevate stići do nje. Našao sam se i sam u takvoj prilici, a Bog mi je stavio u misli riječ iz Druge poslanice Solunjanima o čovjeku grijeha kojega će Gospodin Isus "ubiti dahom svojih usta". Pomislio sam: "Bit će dovoljan samo jedan dah mojega Gospodina i ovaj je gotov, a ja ovdje pokušavam stvoriti oluju! Zar nije Sotona jednom zauvijek poražen? Onda je i ova pobjeda već izvojevana.”
Samo oni koji znaju sjediti, mogu i stajati. Naša moć stajanja, kao i hodanja, proizlazi iz činjenice kako smo prvo bili posjednuti s Kristom. U svome hodu i svome ratovanju kršćani izvlače snagu iz svoga sjedećeg položaja. Ako čovjek ne sjedi pred Bogom, ne može se nadati kako će stajati pred neprijateljem.
Sotonin prvi cilj nije navesti nas na grijeh, nego nam olakšati griješenje time što će nas ukloniti s područja savršene pobjede na koje nas je Gospodin postavio. Kroz glavu ili srce, kroz um ili osjećaje, on napada naš odmor u Kristu ili naš hod u Duhu. Ali, za svaki njegov napad dobili smo obrambeno oružje, kaciga, oklop, opasač i obuća, dok je iznad svega štit vjere kojim se branimo od njegovih vatrenih strelica. Vjera kaže: Krist je uzvišen. Vjera kaže: Milošću smo spašeni. Vjera kaže: Po Njemu imamo pristup. Vjera kaže: On prebiva u nama po Svom Duhu (vidi 1:20; 2:8; 3:12,17).
Zato što je pobjeda Njegova, ona je i naša. Kad barem ne bismo pokušavali zadobiti pobjedu, nego ju jednostavno očuvati, vidjeli bismo tada neprijateljevu potpunu propast. Ne smijemo moliti Gospodina neka nas osnaži kako bismo pobijedili neprijatelja, pa čak ni tražiti od Njega pobjedu za nas. Umjesto toga, slavimo Ga jer je to već učinio, On je pobjednik. Sve je to pitanje vjere u Njega. Ako vjerujemo Gospodinu, nećemo toliko moliti nego ćemo Ga više slaviti. Što je naša vjera u Njega jednostavnija i jasnija, to ćemo se manje moliti u takvim prilikama, a više ćemo Ga slaviti.
Ponovit ću: u Kristu smo već pobjednici. Nije li tada očigledno kako, kada jednostavno molimo za pobjedu, osim ako ta molitva nije prožeta slavljenjem, mi zazivamo poraz odbacujući svoj temeljni položaj? Pitam vas: jeste li iskusili poraz? Nadate li se kako ćete jednoga dana biti dovoljno snažni za pobjedu? Ako je tako, mogu samo moliti za vas kao i apostol Pavao za svoje čitatelje u Efezu. Molim se neka vam Bog ponovo otvori oči kako biste vidjeli sebe kao posjednute s Onim koji je i Sam stvoren kako bi sjedio u nebesima "iznad svakog poglavarstva i vlasti i sile i gospodstva i iznad svakog imena koje se naziva" (1:20,21). Poteškoće oko vas možda se ne promijene, lav možda nastavlja rikati kao i prije, ali vi se ne morate više nadati kako ćete jednom pobijediti. U Kristu Isusu vi ste već pobjednici na bojnom polju.
U NJEGOVO IME
Ali to nije sve. Šesto poglavlje Poslanice Efežanima ne bavi se samo osobnim vidom naše borbe. Ono također govori i o poslu što nam je Bog povjerio - o Tajni Evanđelja o kojoj je Pavao već tako mnogo govorio (vidi 3:1-13). U tom nas smislu sada naoružava mačem Riječi i Njegovim pratećim oružjem, molitvom.
"Uzmite... mač Duha koji je Riječ Božja; u svako vrijeme molite se u Svetom Duhu i vapite, bdijući u molitvama i ustrajno zastupajte sve svete, i za mene, da bi mi bila dana riječ kad otvorim svoja usta, da bih smiono objavio tajnu evanđelja za koje sam poslanik vezan lancima; da u njemu govorim slobodno, kao što treba govoriti" (6:17-20).
Želim još nešto reći o ovoj borbi i njenom odnosu naspram našega rada za Boga, jer ovdje možemo naići na poteškoće. Istina je, s jedne strane, kako naš Gospodin Isus sjedi "iznad svakog poglavarstva i vlasti", i sve je podloženo "pod njegove noge" (1:21,22). Jasno je kako u svjetlu ove potpune pobjede moramo zahvaljivati "uvijek za sve u ime našeg Gospoda Isusa Krista" (5:20). Ipak, s druge strane, moramo priznati da ne vidimo kako Mu je sve podloženo. Postoje još uvijek, kako Pavao kaže, vojske zlih duhova u zračnim prostorima, mračne i zle sile koje stoje iza svjetskih vladara, i opsjedaju područje što po pravu pripada Bogu. Koliko je ispravno nazivati to obrambenim ratovanjem? Ne želimo se zanositi netočnim pretpostavkama. Kada, dakle, i u kojim uvjetima možemo opravdano prebivati na području što zasad drži neprijatelj i osvajati ga u Ime Gospodina Isusa?
Uzmimo Riječ Božju koja će nam tu pomoći. Što nam ona govori o molitvi i djelovanju "u ime"? Razmotrite prvo sljedeća dva ulomka: "Zaista, kažem vam: štogod svežete na zemlji, bit će svezano na nebu, i štogod razriješite na zemlji, bit će razriješeno na nebu. Još vam kažem: ako se dvojica od vas slože na zemlji za bilo koju stvar za koju će se moliti, bit će im dano... jer gdje su dva ili tri sabrana u moje ime, tamo sam ja..." (Matej 18:18-20). "I u onaj dan nećete me pitati ništa. Zaista, zaista, kažem vam: ako ćete moliti Oca u moje ime za bilo što, On će vam dati. Do sada niste ništa iskali u moje ime; tražite i dobit ćete, da vaša radost bude potpuna... U onaj dan ćete zaiskati u moje ime" (Ivan 16:23,24,26).
Nitko tko ne poznaje Ime Isusovo ne može se spasiti, i nikoga tko ne poznaje autoritet toga Imena, Bog ne može učinkovito upotrijebiti. Apostol Pavao jasno pokazuje kako "ime" o kojemu Isus govori nije ono isto ime pod kojim je bio poznat za svoga života među ljudima. Naravno, to je ime Njegove ljudskosti, ali radi se o Imenu koje je sada ogrnuto slavom i autoritetom što Mu je Bog dao nakon Njegove poslušnosti do smrti (Filipljanima 2:6-10). Ono je rezultat Njegovih muka, Ime Njegove uzvišenosti i slave. Danas se upravo u to Ime, Ime iznad svakoga imena, skupljamo i molimo Boga.
Nije samo Pavao upozoravao na ovu razliku, nego i sam Isus govoreći ono što smo prethodno naveli: "Do sada niste ništa iskali u moje ime... U onaj dan ćete zaiskati u moje ime" (stihovi 24,26). Za učenike će se "onaj dan" uvelike razlikovati od onog "sada" iz 22. stiha. Nešto što sada nemaju, primit će kasnije, a nakon što to prime, nadalje budu i koristili. To nešto je vlast koja ide uz Njegovo Ime.
Naše se oči moraju otvoriti kako bismo vidjeli silnu promjenu što je nastupila nakon uzašašća. Isusovo Ime svakako povezuje identitet Onoga koji je na tronu sa Stolarom iz Nazareta, ali ono ide i dalje od toga. Ono danas predstavlja silu i vlast koju mi je dao Bog, silu i vlast pred kojom će se svako koljeno na nebu i na zemlji nužno prignuti. Čak su i židovski vođe shvatili kako obično ime može sobom nositi ovakvo značenje jer su učenike pitali vezano za iscjeljenje hromoga: "U kojoj sili ili u koje ime ste to učinili?" (Djela 4:7).
Danas nam to Ime govori kako je Bog svu Svoju vlast predao Svome Sinu, tako da i samo to Ime nosi u sebi silu. Nadalje, moramo u Pismu zamijetiti česti izražaj "u ime" - čime se označava svrha u koju su apostoli zapravo koristili to Ime. Ne samo da je to Njegovo Ime, nego ga i mi moramo koristiti. U svome posljednjem govoru, Gospodin je na tri mjesta ponovio riječi "u moje ime" (vidi Ivan 14:13,14; 15:16; 16:23.26). Tu je Svoju vlast stavio u naše ruke kako bismo ju koristili. Ne samo da ona pripada Njemu, nego je i "dana ljudima" (Djela 4:12). Ako nismo svjesni svoga udjela u tom Imenu, na velikom smo gubitku.
Sila Njegova Imena djeluje na tri načina. U našem je propovijedanju djelotvorna u spašavanju ljudi (Djela 4:10-12), kroz otklanjanje njihovih grijeha, a kroz njihovo pročišćenje je djelotvorna u opravdanju i posvećenju Bogu (Luka 24:47; Djela 10:42; 1 Korinćanima 6:11). U našem ratovanju snažno djeluje protiv sotonskih sila, kako bi hi svezala i podložila (Marko 16:17; Luka 10:17-19; Djela 16:18). Također je djelotvorna, kako smo već vidjeli, kod našega obraćanja Bogu, jer dvaput nam se kaže: "Štogod zaištete...", i dvaput: "Ako ćete nešto moliti..." (Ivan 14:13,14; 15:16; 16:23). Suočeni s izazovom ovih riječi, mi s pravom i poštovanjem kažemo: "Gospodine, velika je Tvoja hrabrost!"
Jer, velika je to stvar kada se Bog na taj način predaje Svojim slugama. Pogledajte sada zajedno sa mnom tri događaja u Djelima apostolskim koji će to nadalje zorno prikazati: "A Petar reče... U ime Isusa Krista Nazaranina, ustani i hodi" (Djela 3:6). "(Pavao)... se okrenu i reče duhu: zapovijedam ti u ime Isusa Krista, izađi iz nje! I on iziđe u isti čas" (Djela 16:18). "A neki zaklinjači... poduzeli su prizivati ime Gospoda Isusa Krista nad onima koji su imali nečiste duhove, govoreći: Zaklinjem vas Isusom kojega propovijeda Pavao... A zli duh odgovori i reče im: Isusa znam, i znam Pavla, a tko ste vi?" (Djela 19:13,15).
Razmotrimo prvo Petrov odaziv na hromoga na velikima hramskim vratima. On ne kleči i ne moli i ne traži prvo volju Gospodnju. On istom kaže: "Hodaj". Koristi se Imenom kao da je njegovo vlastito, a ne kao da je nešto udaljeno na nebesima. Isto je i s Pavlom u Filipima. Osjetio je u duhu kako je sotonsko djelovanje prešlo svaku mjeru. Ne kaže nam se kako je potom zastao i molio. Ne, on je istinski hodio pred Gospodinom pa je zbog toga mogao, kao nositelj Imena, krenuti u djelovanje skoro kao da je sila u njemu samome. Pavao zapovijeda, a zloduh bježi "u isti čas".
O čemu se radi? To je primjer nečega što nazivam Božje "predanje" čovjeku. Bog se predao Svojim slugama kako bi mogao djelovati kroz njih dok oni rade "u Njegovo ime." A što oni rade? Jasno je kako ne rade ništa sami od sebe. Koriste Ime. Jednako je tako jasno da nijedno drugo ime, ni njihovo vlastito, ni ime nekoga drugog apostola, neće imati isti učinak. Sve što se događa rezultat je djelovanja Imena Gospodina Isusa u nekoj prilici, a njima je dopušteno koristiti to Ime.
Bog gleda Svojega Sina u slavi, a ne nas ovdje na zemlji. Njegovo Ime i vlast povjereni su nam ovdje zato što nas On vidi posjednute s Njim u nebesima. Jednostavni prikaz razjasnit će cijelu stvar. Jednom mi je moj kolega poslao određenu sumu novca. Pročitao sam njegovo pismo, pripremio ono za što me zamolio i dao novac kuriru. Jesam li ispravno postupio? Naravno. Pismo je na sebi imalo potpis mojega prijatelja, a meni je to bilo dovoljno. Jesam li možda trebao pitati kurira kako se zove, koliko mu je godina, gdje radi i gdje je rođen, a potom ga možda otpustiti jer mi se ne sviđa što mi je o sebi rekao? Nikako, jer je došao u ime mojega prijatelja, a ja sam tom imenu iskazao čast.
BOŽANSKO PREDANJE
Bog je učinio veliku stvar kada se na taj način predao Svojoj Crkvi. Učinivši to, Svojim je slugama povjerio najveću moguću silu: silu Onoga koji je "iznad svakog imena koje se naziva, ne samo na ovom svijetu, već i u onom koji dolazi" (1:21). Isus je sada uzvišen na nebu, a cjelokupno Njegovo djelovanje na spašavanju ljudi, obraćanju njihovih srdaca i stvaranju čuda Svoje milosti za njih, odvija se preko Njegovih slugu kada oni djeluju u Njegovo ime. Tako je djelovanje Crkve ujedno i Njegovo djelovanje. Isusovo je Ime, zapravo, najveća Božja ostavština Crkvi, jer tamo gdje djeluje takvo božansko predanje, sam Bog je odgovoran za sve što se radi u to Ime. A Bog pak tako snažno želi to predanje, jer Sebi nije ostavio drugih načina dovršavanja Svojega zadatka.
Nikakvo djelo ne zaslužuje nazivati ga Božjim djelom ukoliko Bog, u ovom smislu, nije predan tom zadatku. Važi samo dopuštenje za korištenje Njegovim Imenom. Moramo biti sposobni ustati i govoriti u Njegovo ime. U suprotnome, našem će djelovanju nedostajati duhovni učinak. Ali, reći ću vam još i ovo: sve to nije nešto što se može "proizvesti" u kritičnom trenutku. To je plod poslušnosti Bogu i duhovnoga položaja koji iz toga proizlazi, a kojeg treba spoznati i održavati. To je nešto što već unaprijed moramo imati mislimo li s tim raspolagati kada nam je najpotrebnije.
"Isusa znam, i znam Pavla." Hvala Bogu i na ovom drugom! Sile zla prepoznaju Sina, Evanđelje nam daje mnoštvo dokaza za to. Ali, postoje i oni koji su sa Sinom u jedinstvu, a takvi se također računaju u Hadu. Pitanje je, može li se Bog vama predati na taj način?
Dopustite mi ponovo slikoviti prikaz. Ako nešto treba napraviti u moje ime, to znači kako, pod određenim uvjetima, dajem svoje ime drugome na uporabu i kako sam spreman preuzeti odgovornost za ono što taj drugi učini u moje ime. To može značiti, na primjer, da mu predam svoju čekovnu knjižicu sa svojim potpisom. Naravno, ako sam siromašan i nemam društveni status ni račun u banci, moje ime malo će značiti. Dobro se sjećam kako sam, kao student, volio otiskivati svoje ime posvuda, na knjige, papire, na bilo što mi se našlo pod rukom. Ali kad sam dobio čekovnu knjižicu i račun u banci - na četrnaest dolara u pošti - počeo sam paziti kako i gdje koristim svoj osobni pečat, iz straha da ga tko ne bi krivotvorio i koristio u moje ime.* Moje mi je ime tada postalo važno.
Kako je silan i kako bogat naš Gospodin Isus! Kako Mu je samo dragocjeno Njegovo Ime! Ako će dakle preuzeti odgovornost za sve što se dogodi u Njegovo Ime, kako samo mora paziti na uporabu Svoga Imena! Pitam vas ponovo: može li Bog vama predati na taj način - Svoj "bankovni račun", Svoju čekovnu knjižicu", Svoj "potpis"? To je prvo pitanje što moramo riješiti. Tek potom možete slobodno koristiti Njegovo Ime. Tek će tada "štogod svežete na zemlji, biti svezano na nebu." Tada, zbog Njegovog predanja, možete hodati kao Njegov istinski predstavnik na ovome svijetu. To je plod jedinstva s Njim.
_____________________________________________________________
* Kineski je običaj da svatko ima svoj osobni tu-cheng, pečat s upisanim vlastitim imenom na drvu, kamenu ili slonovači, kojega svatko osmišljava za sebe. Pečatiranje se obično vrši gustom crvenom tintom. Smatra se kako je takav pečat teže krivotvoriti nego potpis rukom, a sam pečat drži se pod ključem i koristi za potpisivanje čekova i drugih osobnih spisa.
_____________________________________________________________
Jesmo li u takvom jedinstvu s Gospodinom da nam se On može predati dok djelujemo? Često se čini kako uvelike riskiramo upuštanjem u neke prilike, a iza nas stoje samo Božja obećanja. Hoće li nas, dakle - i može li nas - Bog podržati?
Dopustite mi ukratko navesti četiri osnovne osobine djelovanja kakvim se Bog može u potpunosti predati. Prva je ključna potreba za istinskim otkrivenjem u našem srcu vezanim za Božji vječni plan. Bez toga ne možemo. Ako radim na izgradnji nekog objekta, čak i ako sam nevješt radnik, moram barem znati je li cilj izgradnje garaža ili hangar za avione, ili pak dvorac. Moram vidjeti plan jer u protivnom ne mogu pametno graditi. Danas većina kršćana smatra kako je evangelizacija Božje djelo. Međutim, evangelizacija nikako ne može biti nepovezano djelovanje. Ona mora biti spojena u cjelokupni Božji plan, jer ona je zapravo samo sredstvo što vodi do nekoga cilja. Taj cilj je potpuno vrhovništvo Sina Božjeg, a evangelizacija je stvaranje sinova među kojima će On imati potpuno vrhovni položaj.
U Pavlovoj je generaciji svaki vjernik bio osobno povezan s vječnim planom Božjim (vidi posebno poglavlje 4:11-16). To bi trebalo na isti način važiti i za nas danas. Božji pogled uperen je u Njegovo nadolazeće Kraljevstvo. Ono što poznajemo kao uređeno kršćanstvo uskoro će morati ustupiti mjesto nečemu drugom - Kristovoj suverenoj vladavini. Ali, kao što je bilo i sa Salomonovom vladavinom, tako i sada prvo nastupa razdoblje duhovne borbe što predstavlja Davidova vladavina. Bog traži one koji će s Njim danas surađivati u toj pripremnoj bitci.
Radi se o razmatranju svrhe moga života unutar vječnoga Božjeg plana. Cjelokupno kršćansko djelovanje koje se nije tako poistovjetilo, samo je djelomično i nepovezano, i na kraju ne vodi nikuda. Moramo od Boga tražiti neka Duh Sveti proizvede otkrivenje u našim srcima "po savjetu njegove volje" (vidi 1:9-12), a potom se moramo zapitati vezano za posao u koji se upuštamo nakon što smo ovo pročitali: "Je li to izravno povezano s ovim otkrivenjem?" Kada smo to sredili, sva će se sitna pitanja u vezi svakodnevnoga djelovanja riješiti sama od sebe.
Kao drugo, ako želimo da naš rad bude djelotvoran, on mora prvo biti u Božjem planu. Ako planiramo nešto, a potom tražimo od Boga neka to blagoslovi, ne trebamo očekivati od Boga Njegovo predanje toj našoj zamisli. Božje Ime nikako ne može biti samo pečat kojim sebi odobravamo posao što smo sami zamislili. Istina, i takvo djelovanje može dobiti blagoslov, ali on neće biti potpun. U tom slučaju neće se odvijati "u Njegovo ime," nego, nažalost, samo u naše!
“Sin ne može ništa učiniti sam od sebe." Kako često nalazimo u knjizi Djela apostolskih da je Duh Sveti nešto zabranio! U šesnaestom poglavlju vidimo kako je Pavla i one uz njega "Sveti Duh spriječio objavljivati riječ Božju u Aziji", a potom da im "Duh Isusov nije dopustio". A ipak, to je knjiga djelovanja Duha Svetog, a ne Njegovog "nedjelovanja". Prečesto mislimo kako je djelovanje jedino važno. Moramo naučiti i lekciju o uzdržavanju od djelovanja - o mirovanju za Njega. Moramo naučiti da se ne smijemo micati ukoliko Bog ne ide u djelovanje. Kada to naučimo, On nas može sa sigurnošću poslati govoriti u Njegovo Ime.
Moram dakle poznavati Božju volju na svojem području djelovanja. Samo uz to saznanje smijem krenuti na posao. Stalno načelo istinskoga kršćanskog djelovanja je: "U početku Bog..."
Kao treće, kako bi bilo koji rad bio uspješan, mora se oslanjati isključivo na Božju silu. Što je to sila? Često pretjerano slobodno koristimo tu riječ. Za čovjeka kažemo da je "silan govornik", ali moramo se zapitati: "Kojom se on silom koristi? Je li to prirodna ili duhovna sila?“ Danas se preveliki naglasak stavlja na prirodnu silu u službi Bogu. Moramo naučiti da čak i kada je Bog započeo neko djelo, a mi ga nastojimo dovršiti u svojoj vlastitoj snazi, On se tome našem nastojanju nikada neće predati.
Pitate me što smatram za prirodnu silu. Veoma jednostavno govoreći, to je sve ono što možemo uraditi i bez Božje pomoći. Zadužimo čovjeka neka nešto sredi - isplanira evangelizacijsku kampanju ili neku drugu kršćansku djelatnost - zato što je po prirodi dobar organizator. Ali ako je tako, hoće li se on žarko moliti? Ako se navikao oslanjati na svoje prirodne darove, možda ne osjeti potrebu zavapiti Gospodinu. Problem svih nas je postojanje brojnih stvari što znamo napraviti a da se pritom ne oslanjamo na Boga. Moramo doći do točke u kojoj se, iako smo možda nadareni, ne usuđujemo progovoriti osim uz svjesno i stalno oslanjanje na Njega.
Stjepan opisuje Mojsija, nakon njegova egipatskog obrazovanja, kao "silnog u svojim riječima i djelima". Ipak, kada je Bog poradio na njemu, Mojsije je morao reći: "Ja sam na govoru spor, a na jeziku težak." Kada rođeni govornik dođe do toga da za sebe kaže "Ne znam govoriti", to znači kako je naučio temeljnu lekciju i na putu je Bogu postati istinski koristan. To otkriće uključuje prvo krizu, a potom proces tijekom čitavoga života, a i jedno i drugo sadržano je u Lukinom izrazu "kršteni u ime" (Djela 8:16; 19:5). Taj izraz upućuje svakoga vjernika na nužnost temeljne spoznaje Kristove smrti i uskrsnuća u odnosu na cjelokupnoga prirodnog čovjeka. Na neki način, u našem životu s Bogom moramo osjetiti taj Njegov dodir koji nas prvotno onesposobljava i slabi našu prirodnu snagu, kako bismo čvrsto stajali samo na temeljima uskrsnuća u Kristu, tamo gdje smrt više nema nikakvu snagu. Nakon toga, krug se nastavlja širiti, a nova područja naše vlastite snage potpadaju pod djelovanje križa. To je put koji skupo košta, ali je to i Božja sigurna staza do plodonosnoga života i službe jer Mu daje prostor na kojemu nas može podržati u onome što radimo u Ime Njegovog Sina.
Danas su u radu za Boga stvari često tako postavljene da se više ne moramo oslanjati na Gospodina. Ali, Božji sud o cjelokupnome takvom radu je nedvosmislen: "Odvojeni od mene, ne možete učiniti ništa." Posao što čovjek može obaviti bez Boga, samo je drvo i slama, a vatreno iskušenje će to i dokazati. Jer, božansko djelovanje može se ostvariti samo uz božansku silu, a tu silu možemo pronaći jedino u Gospodinu Isusu. U Njemu nam je ona dostupna s druge strane križa, uskrsnućem. To znači da, kada smo stigli do točke u kojoj iskreno vapimo: "Ne znam govoriti", otkrivamo kako Bog govori. Kada privedemo svoje djelo kraju, tada počinje Njegovo djelovanje. Tako vatra u budućim danima i križ danas djeluju na isti način. Sve ono što danas nije u stanju podnijeti križ, neće preživjeti ni vatru u budućnosti. Ako je djelovanje što obavljam u vlastitoj snazi usmrćeno, koliko će od njega uskrsnuti iz groba? Ništa! Ništa ne može preživjeti križ osim onoga što je u potpunosti Božje u Kristu.
Bog od nas nikada ne traži napraviti nešto što možemo. Traži od nas živjeti život kakvim nikada ne bismo mogli živjeti i raditi stvari što nikada ne bismo mogli raditi. Ipak, Njegovom milošću, živimo i radimo upravo tako. Život kojeg živimo je Kristov život u Božjoj sili, a rad što obavljamo je Kristov rad ostvaren kroz nas Duhom Svetim kojemu se pokoravamo. Naše Ja jedina je prepreka takvom životu i takvom djelovanju. Neka se svatko od nas pomoli iz srca: "Bože, radi na meni!"
I nakraju, ishod i cilj svakoga djelovanja kojem se Bog može predati mora biti Njegova slava. To znači da mi sami od toga ne dobijemo ništa za sebe. Božansko načelo je što manje osobnoga zadovoljstva dobivamo iz takvog rada, to je Njegova istinska vrijednost Bogu veća. U Božjem radu nema mjesta za ljudsku slavu. Istina, u svakom poslu što Njemu donosi zadovoljstvo i što otvara vrata Njegovom djelovanju nalazimo duboku i istinsku radost, ali temelj te radosti je Njegova slava, a ne čovjekova. Sve je "na pohvalu slave njegove milosti" (1:6,12,14).
Kada istinski riješimo ova pitanja između sebe i Boga, Bog će nam se predati - i uistinu vjerujem kako će nam tada dopustiti reći kako On to tada mora učiniti. Iskustvo u Kini naučilo nas je da ćemo, postoje li temelji za sumnju je li naše djelovanje od Boga, sigurno vidjeti kako Bog ne odgovara na naše molitve vezane za to djelovanje. Ali, kada je ono potpuno od Njega, On se na divan način predaje. Tada, u potpunoj poslušnosti Njemu, možete koristiti Njegovo Ime, a pakao će morati priznati vaše pravo na korištenje. Kada je Bog nečemu predan, On tada nastupa u sili kako bi pokazao da je tu i da je On sam Stvoritelj tog djela.
ILIJIN BOG
Dopustite mi za kraj predočiti vam i svoje vlastito iskustvo. Nekoliko godina prije početka našega rada, za nas je nastupilo razdoblje teškog iskušenja. Bili su to dani razočarenja, i bili smo blizu očaja. Izložili smo se velikim prigovorima i neprihvaćanju zbog svojih stavova, a to je rezultiralo zahlađenjem odnosa i otuđenjem, čak i od strane istinskih Božjih ljudi. Iskreno smo se suočili s optužbama protiv nas i preispitali ih jer je uvijek važno ozbiljno shvatiti prigovor i razmotriti ga sa svih strana. Ni u kojem slučaju prigovor ne smijete zanemariti uz misao: "Ta me osoba stalno kritizira!" Ipak, imali smo razloga vjerovati kako je Gospodin uz nas jer smo, po završetku posebno teške godine, mogli zaključiti da nam je u tom razdoblju dao nekoliko stotina istinskih obraćenja. Krajem godine izgledalo je da smo stigli do vrhunca.
Svake godine, tijekom nekoliko godina, imali smo običaj na praznik Nove godine u gradu organizirati sastanak za vjernike iz raznih krajeva pokrajine. Te su godine pokrovitelji sastanka zatražili od mene neka ne prisustvujem. Taj nas je zahtjev šokirao. Danas shvaćam kako je to bio pokušaj Zloga da mene i moju braću odvuče s naših položaja odmora u Kristu. Pitanje je kako bismo se na to odazvali?
Novogodišnji praznik traje dugo, čitavih petnaest dana, a osim što je to pogodno razdoblje za sastanak, to je i najbolji trenutak za propovijedanje Evanđelja. Kada smo od Gospodina tražili Njegovu volju, postalo nam je jasno kako nas On želi iskoristiti za propovijedanje Evanđelja, pa sam stoga odlučio s petoricom braće otići u petnaestodnevni evangelizacijski posjet jednome otoku na južnokineskoj obali. U posljednjem se trenutku našoj grupi priključio još jedan mladi brat kojega ću nazvati "brat Wu". Bilo mu je tek šesnaest godina i bio je izbačen iz škole, a nedavno je bio ponovo rođen i u njegovom životu promjene su bile očigledne. Uz to, žarko je želio poći s nama pa sam ga, nakon kraćeg oklijevanja, pristao povesti. Tako nas je bilo sedmorica.
Taj je otok poprilično velik, s velikim glavnim selom u kojemu ima "šest tisuća ognjišta". Moj stari školski drug tamo je bio voditelj seoske škole pa sam mu unaprijed pisao i zatražio od njega prostor za stanovanje u vrijeme našega boravka od prvoga do petnaestog siječnja. Ipak, kad smo napokon stigli, kasno noću, i kada je moj školski drug shvatio kako smo došli propovijedati Evanđelje, odbio nas je ugostiti. Stoga smo po selu tražili nekakav smještaj, sve dok se nakraju jedan kineski travar nije smilovao i pozvao nas sebi te nas posve udobno ugostio na slamnatim ležajima svoga tavana.
Nije trebalo dugo da travar postane naš prvi obraćenik. Ali, iako smo radili naporno i sustavno, i ljudi su u selu bili izuzetno ljubazni, na tom smo otoku imali veoma malo uspjeha pa smo se počeli pitati zašto je to tako.
Devetoga siječnja propovijedali smo na otvorenom. Brat Wu je s jednom grupom bio u drugome dijelu sela i odjednom javno upitao: "Zašto nitko među vama ne vjeruje?" Netko iz gomile odmah je odgovorio: "Mi imamo boga - samo jednog boga - Ta-wanga, a on nas još nikad nije iznevjerio. On je djelotvoran bog." "Kako znate da se možete pouzdati u njega?" pitao je Wu. "Već 286 godina obdržavamo njegovu procesiju svakoga siječnja, a odabrani dan unaprijed bira se ždrijebom. Svake je godine taj njegov dan savršen, nikada nije hladno i nema oblaka", bio je odgovor. "Kad će ove godine biti procesija?" "Trebala bi biti jedanaestoga siječnja u osam ujutro." "U tom slučaju", rekao je neustrašivo brat Wu, "obećavam vam da će jedanaestoga kišiti." Odjednom su se iz gomile začuli povici: "Dosta je bilo! Ne želimo više slušati propovijedi. Ako jedanaestog bude kišilo, onda je tvoj Bog uistinu Bog!"
Dok se ovo događalo, ja sam bio na drugome kraju sela. Čim sam čuo što se dogodilo, vidio sam kako je stvar veoma ozbiljna. Vijest se širila poput požara, a nedugo potom dvadeset tisuća ljudi moglo je doznati za sve to. Što neka radimo? Odmah smo prestali propovijedati i bacili se na molitvu. Tražili smo od Gospodina neka nam oprosti ako smo prekoračili granicu. Vjerujte mi, bili smo smrtno ozbiljni. Što smo uradili? Jesmo li počinili užasnu pogrešku, ili bismo se trebali usuditi od Boga tražiti čudo?
Što više žudite za odgovorom na svoju molitvu Bogu, to više želite neka se sve između vas i Njega raščisti. Ne smije biti nikakve sumnje u vaše zajedništvo. Jedino u slučaju savršenog poklapanja vjere, mogli biste sebi dopustiti ne biti u savršenoj slozi s Njim, nikako drukčije. Nismo imali ništa protiv da nas se izbaci ako smo učinili nešto loše. Na kraju krajeva, ne možete Boga uvlačiti u nešto protiv Njegove volje! Smatrali smo, međutim, kako bi to moglo značiti kraj svakoga svjedočenja na otoku, a Ta-wang ostao bi vladati zauvijek. Što neka radimo? Odmah odemo?
Sve do tog trenutka bojali smo se moliti za kišu. A onda mi je poput munje stigla riječ: "Gdje je Ilijin Bog?" Riječ je bila tako jasna i snažna da sam znao kako je od Boga. S uvjerenjem sam objavio braći: "Imam odgovor. Gospodin će poslati kišu jedanaestog." Zajedno smo Mu zahvalili, a potom, sva sedmorica, uz slavljenje krenuli i to svima objavili. Prihvatili smo vražji izazov u Ime Gospodnje, a naše prihvaćanje smo i objavili.
Te je večeri travar iznio dvije oštroumne primjedbe. Bez sumnje, rekao je, Ta-wang je učinkovit bog. Vrag stoji iza tog lika. Njihova vjera u njega nije bila neutemeljena. S druge strane, ako više volite razumna objašnjenja, bili smo u ribarskom selu. Po dva ili tri mjeseca muškarci su provodili na moru, a petnaestoga su ponovo trebali isploviti. Od svih ljudi oni bi prvi, zbog svojega iskustva, trebali znati bude li naredna dva ili tri dana padala kiša.
To nas je uznemirilo. Kad smo krenuli na našu večernju molitvu, još jednom smo počeli moliti za kišu - i to odmah! Upravo smo tada dobili oštar ukor od Gospodina: "Gdje je Ilijin Bog?" Hoćemo li se svojim snagama boriti u ovoj bitci, ili ćemo se odmarati u dovršenoj Kristovoj pobjedi? Što je Elizej učinio kad je izgovorio te svoje riječi? Pozvao se na svoje vlastito iskustvo dok je tražio čudo što je njegov gospodar Ilija, tada već u slavi, sam izveo. Novozavjetnim jezikom govoreći, po vjeri je zauzeo stav na temelju dovršenog djela.
Ponovo smo ispovijedili svoje grijehe. "Gospodine", rekli smo, "ne treba nam kiša sve do jedanaestog ujutro." Otišli smo spavati, a sljedećeg jutra (desetog) otišli smo propovijedati na susjedni otok. Bog je bio veoma milostiv i toga dana tri su se obitelji obratile, javno Ga ispovijedajući i spaljujući svoje idole. Vratili smo se kasno, umorni ali radosni. Te večeri mogli smo spavati dulje.
Probudile su me zrake sunca kroz jedini prozor na našemu tavanu. "To nije kiša!" rekao sam. Već je bilo prošlo sedam sati. Ustao sam, kleknuo i počeo moliti. "Gospodine", rekao sam, "molim Te, pošalji kišu!" Ali, ponovo su u mojim ušima odzvanjale riječi: "Gdje je Ilijin Bog?" Ponizno sam se i u tišini pred Gospodinom spustio s tavana. Sjeli smo doručkovati, nas osmorica, uključujući i našeg domaćina, svi u tišini. Na nebu nije bilo ni oblačka, ali svi smo znali da je Bog tu. Dok smo zahvaljivali za hranu, rekao sam: "Mislim da je vrijeme isteklo. Kiša sada mora pasti. Možemo Gospodina podsjetiti na to." U tišino smo to i učinili, a ovoga puta odgovor nije sa sobom nosio nikakvo prekoravanje.
"Gdje je Ilijin Bog?" Čak i prije nego smo stigli zahvaliti, prve kapi kiše začule su se na krovu. Vani je pljuštalo dok smo jeli svoju rižu pa smo se nastavili gostiti. "Zahvalimo ponovo", rekao sam, a ovoga puta zatražili smo od Boga još jaču kišu. Kad smo načeli i sljedeću zdjelu riže, kišilo je kao iz kabla. Kad smo završili, vani je ulica već bila poplavljena, a voda prekrivala i tri stepenice na ulazu u kuću.
Uskoro smo čuli što se događalo u selu. Već kod prvih kapi kiše, nekolicina iz mlađe generacije počela je otvoreno govoriti: "Ima Boga, više nema Ta-wanga! Udaljila ga je kiša!" Ali nije bilo tako. Ta-wanga su iznijeli na njegovoj nosiljci. Morao je zaustaviti pljusak. A onda je nastupio pravi potop. Poslije samo deset ili dvanaest metara, trojica nosača su posrnula i pala. Pala je i nosiljka, zajedno s Ta-wangom, a u tom je padu idolu bila slomljena vilica i lijeva ruka. Još uvijek odlučni, ljudi su iznijeli opremu za popravljanje i vratili ga natrag u nosiljku. Nekako su uspjeli, posrćući i kližući, pronijeti ili izvući kip kroz polovicu sela. Potom ih je pljusak pobijedio. Neki su od seoskih starješina, starci između šezdeset i osamdeset godina starosti, gologlavi i bez kišobrana, kako je to njihova vjera u Ta-wanga zahtijevala od njih, pali i imali ozbiljnih poteškoća. Procesija se zaustavila, a idola su unijeli u neku kuću. Potom su izvodili ritual proricanja. "Danas je bio pogrešan dan.", bio je odgovor na njihov ritual. "Svetkovinu treba održati četrnaestog, u šest sati uvečer."
Čim smo ovo čuli, u naša srca spustilo se uvjerenje kako će i četrnaestog Bog poslati kišu. Nastavili smo moliti: "Gospodine, pošalji kišu četrnaestog u šest poslijepodne i daj nam do tada četiri dobra dana.“ To se poslijepodne nebo razvedrilo, a naša propovijed naišla je na bolji odaziv publike. Gospodin nam je tijekom ta tri kratka dana dao preko četrdeset obraćenika - istinskih obraćenika - iz sela i s otoka. Četrnaestog je svanuo još jedan savršeni dan, a mi smo uspješno održali sastanke. Kada se spustila večer, ponovo smo se sastali i cijelu stvar iznijeli pred Gospodina. Njegov je odgovor stigao bez i jedne minute zakašnjenja - s pljuskom i poplavom, kao i ranije.
Sljedećeg dana naše je vrijeme isteklo i morali smo otići. Nismo se više onamo vraćali. Drugi su radnici htjeli ići na one otoke, a mi nikada ne osporavamo pravo drugih na rad u polju. Za nas je najvažnije od svega bilo da je Sotonina snaga u onom idolu bila slomljena, a to je vječna istina. Ta-wang više nije "učinkoviti bog". Spasenje duša uslijedilo je nakon toga, ali je samo po sebi bilo manje važno od te ključne i nepromjenjive istine.
Učinak svega toga na nas bio je dugotrajan. Doživjeli smo Božje predanje. Iskusili smo vlast koja je u Imenu iznad svakog imena - Imenu koje ima snagu na nebesima, na zemlji i u paklu. U tih nekoliko dana shvatili smo što to znači biti "u samom središtu Božje volje". Te nam riječi više nisu bile nešto neodređeno ni vizionarsko. Opisivale su nešto što smo i sami iskusili. Udijeljen nam je kratak pogled u "tajnu njegove volje" (1:9; 3:10). U protivnom bismo čitavoga svojeg života bili bez toga iskustva. Nakon nekoliko godina sreo sam "brata Wua". Nismo bili ostali u kontaktu, a on je u međuvremenu postao pilot u zrakoplovnoj kompaniji. Kad sam ga upitao je li još uvijek s Gospodinom, rekao mi je, "Gospodine Nee, zar mislite da bih Ga ikada mogao napustiti nakon svega što mi se dogodilo?“
Vidite li sada što to znači "stajati"? Ne trudimo se zadobiti teren, mi jednostavno stojimo na položaju što je Gospodin Isus osvojio za nas, i odlučni smo ne pomaknuti se toga položaja. Kada se naše oči istinski otvore kako bismo vidjeli Krista kao svojega Gospodina i pobjednika, tada naše slavljenje teče slobodno i bez prepreka. Kada pjevamo Gospodinu s melodijom srca, zahvaljujemo na svemu u Njegovo Ime (5:19,20). Slavljenje što proizlazi iz osobnoga truda ima umjetan i neskladni prizvuk, ali slavljenje što spontano izvire iz srca koje se odmara u Njemu, uvijek zvuči čisto i milozvučno.
Kršćanski život sastoji se od sjedenja s Kristom, hodanja s Njim i stajanja u Njemu. Svoj duhovni život počinjemo odmaranjem u završenom djelu Gospodina Isusa. Odmor je izvor naše snage u dosljednome i nepokolebljivome hodu u svijetu. A na kraju zamorne bitke protiv sila tame, mi pobjednički stojimo s Njim na osvojenom području.
Njemu neka je sva slava, zauvijek.
