Utorak, 07 Srpanj 2015

Isusova revolucionarna učenja

Ocijeni sadržaj
(1 glas)

Gospodin Isus Krist bio je revolucionar. Međutim, time ne želimo reći da je Isus bio naoružani terorist čiji je cilj bio svrgnuti državnu vlast.

Njegova revolucija bila je revolucija ljubavi, a ne mržnje; službe, a ne tiranije; spasenja, a ne uništenja. Kad kažemo da je Isus bio revolucionar, hoćemo reći da su njegova učenja bila najradikalnija učenja koja su se ikada pojavila na ovom planetu.

U cjelokupnoj književnosti nema ničega poput Propovijedi na gori. Nijedan drugi vođa nije postavio tako stroge uvjete za učeništvo kao što je to Isus učinio. Nijedno drugo učenje nije izazvalo takve duhovne, moralne i etičke promjene kao što je to slučaj s kršćanskom vjerom.

Problem je u tome što smo se toliko naviknuli na Isusove riječi da nam izmiče njihovo revolucionarno značenje. Tragedija je što ih možemo čitati, a da nam ne bude neugodno. Cilj Isusovih riječi nije bio pomoći nam da se osjećamo ugodno. One su nam trebale promijeniti život i poslati nas poput gorućih svjetala, poput glasnika plamenog žara.

Često mislimo kako je zasigurno bilo predivno putovati s Isusom dok je bio ovdje na zemlji. Zamišljamo ga kako šeće zajedno s učenicima koji uživaju u neprekidnoj biblijskoj konferenciji. Međutim, nije bilo tako. Bilo je to teško iskustvo u kojem su učenici otkrili vlastitu grešnost i neuspješnost, i tijekom kojeg su pozvani na put progonstva, patnje i smrti.

Ako možemo čitati Isusove izjave a da nam ne bude neugodno, tada ih nismo dobro razumjeli. Ako ih možemo čitati i misliti da je to sve lako, tada smo promašili bit. Ono što Isus zahtijeva je ljudima nemoguće. Život kršćanskog učenika može se živjeti samo uz pomoć nadnaravne moći Svetog Duha koji prebiva u njemu.

Suvremeni čovjek je razvio opasnu vještinu uzimanja radikalnih učenja Gospodina Isusa i odstranjivanja njihova pravog značenja, tako da je na kraju ostala samo razvodnjena juhica. Umjesto da doslovno shvatimo Njegove riječi, izmislit ćemo desetke načina da ih nekako racionalno objasnimo. Zbog toga postoji velika razlika između kršćanstva koje nas danas okružuje i kršćanstva u Novom zavjetu. Danas to znači pohađati crkvu kad god je to zgodno, davati novac prilikom prikupljanja i posvećivati slobodne večeri Isusu. Je li to pravo kršćanstvo? Nije! Pravo kršćanstvo je život radikalnog učeništva, požrtvovne službe i potpunog posvećenja Božjem Sinu. To znači težiti najprije Božjem kraljevstvu i Njegovoj pravednosti.

U svojoj knjizi Born After Midnight (Rođeni poslije ponoći), A.W. Tozer je napisao:

Krist poziva ljude da nose križ, a mi ih pozivamo da se zabavljaju u Njegovo ime. On ih poziva da ostave svijet, a mi ih uvjeravamo da samo trebaju prihvatiti Isusa i da je svijet njihov. On ih poziva na trpljenje, a mi ih pozivamo da uživaju u svim građanskim lagodnostima suvremene civilizacije. On ih poziva na samoodricanje i na smrt. Mi ih pozivamo da se rašire poput cedrova, ili da možda čak postanu zvijezde u kakvom petorazrednom religijskom zodijaku. On ih poziva na svetost, a mi ih pozivamo na jeftinu i kičastu sreću, koju bi s prezirom odbacili i najmanji među stoičkim filozofima.[2]

E. Stanley Jones je rekao nešto slično:

Ljudi ne odbacuju kršćanstvo, nego ga žele učiniti neškodljivim. Žele zaraziti ljude blagim oblikom kršćanstva kako bi ih učinili otpornima na pravu stvar (u knjizi Christ's Alternative to Communism).

Gospodin Isus danas traži ljude koji su voljni doslovno prihvatiti Njegova učenja i biti im poslušni čak i ako to nitko drugi ne želi. On traži muškarce i žene, mladiće i djevojke kojima je dosadilo živjeti samo za sebe, koji su svjesni da materijalne stvari ne donose sreću, koji shvaćaju da kršćani nisu ovdje samo zato da bi zarađivali. On traži učenike koji mrze tiraniju modnih parada, sajmova hrane, društvenih događaja i kulta ljepote tijela.

Tužna je istina da ćemo češće naći veću autentičnost u prosječnom komunistu ili prosječnom sljedbeniku nekoga kulta, nego u prosječnom kršćaninu. Ljudi su spremni poduzeti više za političke i društvene ciljeve nego što smo mi spremni učiniti za Spasitelja svijeta. Oni su posvećeniji lažnoj vjeri nego li mi Božjem Pomazaniku. Novac ih motivira više nego što nas motivira ljubav prema Spasitelju.

Hvala Bogu što postoji glad za nečim boljim, osobito među mladima. Nedavno sam na jednom sastanku govorio o posvećenim mladim ljudima koji su otkrili životno ispunjenje tako što su otputovali na druge kontinente i posvetili se požrtvovnoj službi. Po povratku kući primio sam ovo pismo od jedne mlade dame koja je bila na tom sastanku. Naslov pisma je: Stvarnost: Kako je pronaći?

Tijekom nekoliko proteklih dana slušali smo o hrabrosti, progonstvima i požrtvovnom životu nekih mladih ljudi u europskim i azijskim zemljama. Oni su otkrili STVARNOST u kršćanskom životu, što je nešto za čime ja i desetine drugih mladih već jako dugo tragamo. Želim tu stvarnost više od svega drugog na ovom svijetu. Međutim, uhvaćena sam u zamku. Budući da mi, američka mladež, imamo na raspolaganju sav luksuz, sve pogodnosti i svaku priliku za svjedočenje, nemamo više nikakvih izazova, ako me razumijete: nemamo se za što boriti. Očajnički želim odbaciti od sebe sve stvari i sebične ambicije zarad Krista, ali ta bitka mi se čini izgubljenom. Znate li kako se osjećam? Kao u zamci, kao u đavolskoj stupici iz koje se ne mogu iščupati. Dosta mi je, dosta života za sebe. Želim i trebam izazov, priliku da zaboravim na sebe i da živim za Gospodina. Dala bih sve da mogu biti gladna radi Boga, ili u zatvoru, ili progonjena itd., bilo što, ali ovdje, u prosvijetljenim Sjedinjenim Američkim Državama, nemamo nikakvih izazova, nikakvog protivljenja, i zbog toga nama mladima ne preostaje ništa drugo nego da budemo samoživi i tjelesni. Molim vas, pomozite. Mora postojati nekakvo sve ili ništa za Boga, što se mene tiče. Postoji li odgovor?

Na početku smo rekli da su učenja Gospodina Isusa revolucionarna. Sad ćemo u Novom zavjetu pogledati koliko su točno revolucionarna i radikalna. Kad bismo mogli opet pročitati Novi zavjet po prvi put, mislim da bismo shvatili koliko je ta knjiga zaista revolucionarna.

Prvo, Gospodin Isus je učio učenike da trebaju usvojiti revolucionaran standard življenja. U Luki 14,33 On govori: „Tako, dakle, tko se god između vas ne odreče svega svoga imanja, ne može biti moj učenik.“ Pavao govori isto u 1. Timoteju 6,8, gdje kaže: „A kad imamo hranu i odijelo, tim budimo zadovoljni.” Spasitelj veli da nam se valja odreći svega što imamo. Pavao govori da trebamo biti zadovoljni ako imamo hranu i odjeću. To je revolucionaran životni standard. On ukazuje na život jednostavnosti, na požrtvovni život.

Osim toga, Gospodin Isus je poučavao o onom što bismo mogli nazvati revolucionarnim društvenim životom. U Luki 14,12-14 rekao je:

Kada daješ objed ili večeru, ne pozivaj ni svojih prijatelja, ni svoje braće, ni svoje rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi i oni tebe za uzvrat pozvali, te tako primio plaću. Nego, kad priređuješ gozbu, pozivaj siromahe, sakate, hrome i slijepe! Tada će ti biti blago, jer ti nemaju čim uzvratiti! To će ti se uzvratiti o uskrsnuću pravednika.

Ove riječi Gospodina Isusa predstavljaju udarac uvriježenim običajima o pozivanju ljudi koji će zauzvrat pozvati nas, da nam se oduže. Suvremeno društvo se uglavnom temelji na tome. Međutim, Gospodin Isus nam je rekao da ne pozivamo goste na taj način. Pozovite one koji vam ne mogu uzvratiti, i bit ćete nagrađeni o uskrsnuću pravednika.

Zatim je Gospodin Isus naučavao da trebamo imati revolucionaran stav prema zemaljskim odnosima i prema vlastitom životu. U Luki 14,26 je rekao: „Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!” (NZ Vrtarić).

Kad kaže „a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre”, Gospodin nije htio reći da moramo biti ogorčeni, ljutiti ili neprijateljski nastrojeni prema svojim ljubljenima, nego je htio reći da On mora biti na prvom mjestu u našem životu, i da u usporedbi s tom ljubavlju sve druge trebaju biti poput mržnje.

No, mislim da je najrevolucionarniji dio stiha ovaj: „…pa i sam svoj život...”. „Dođe li tko k meni, a ne mrzi... sam svoj život, ne može biti moj učenik.” To, dakako, znači da moramo smatrati Kristove ciljeve važnijima od vlastitog života: moramo biti spremni baciti svoje tijelo i dušu pred Boga da ih preore. Na drugom mjestu Gospodin Isus kaže da će onaj koji voli svoj život ostati bez njega, ali da će ga naći onaj koji zamrzi svoj život radi Krista i evanđelja.

Zatim, u Mateju 6,33 Spasitelj uči da je glavni razlog za naše postojanje taj da tražimo najprije kraljevstvo Božje i njegovu pravednost. Rekao je: „Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati!” To je revolucionarno.

Ljudi najčešće misle da su došli na ovaj svijet kako bi postali vodoinstalateri, električari, liječnici, učitelji, bolničari ili nešto drugo, ali naš poziv nije isto što i naše zanimanje. Božja djeca su pozvana da služe Gospodinu Isusu Kristu. Njihovo zanimanje tek je način na koji će zaraditi za kruh, a ne kako će se obogatiti ili naći ispunjenje. Pavao je izrađivao šatore, ali nikad nije započinjao svoje poslanice riječima: „Pavao, pozvan za proizvođača šatora.” Uvijek bi rekao: „Pavao, pozvan za apostola.” Njegov životni poziv bio je poziv apostola, a šatore je izrađivao kako bi priskrbio za svoje privremene potrebe.

Dalje u Mateju 19,19 Gospodin Isus daje izjavu koju mnogi smatraju Njegovom najrevolucionarnijom izjavom. Rekao je: „Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe!” Toliko smo se priviknuli na te riječi da nas se više ne dotiču, kao da ne shvaćamo koliko su zapravo moćne. Razmislite o tome na trenutak: „Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe!” Razmislimo o tome koliko volimo sebe, kako ugađamo sebi, kako se brinemo da ne budemo gladni, da operemo zube, da se brinemo o svom tijelu, da imamo sve moguće Biblije i sve ono dobro u životu. Isus je rekao: „Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe!” Tko je moj bližnji? Svatko kome nešto treba. Ako doista ljubim svoga bližnjeg kao samoga sebe, neću se smiriti dok svi muškarci i žene na ovom svijetu ne upoznaju Gospodina Isusa Krista i dok svatko od njih ne dobije primjerak Božje riječi.

Naš Gospodin je donio revolucionaran pojam veličine. Biti velik u Njegovom Kraljevstvu znači vršiti i poučavati Njegove zapovijedi (Mt. 5,19b), služiti, čak i robovati, drugima (Mt. 20,1-16; Lk. 17,7-10; 22,26) i zauzimati najniže mjesto (Lk. 9,48). Kako je to različito od stajališta koje ima ovaj svijet! U svijetu je najveći onaj čovjek koji se nameće svima, koji sikće naređenja i tlači druge.

Na kraju, Gospodin Isus je poučavao revolucionarno stajalište o sigurnosti u pogledu budućnosti. U Mateju 6,19 piše:

Ne sabirajte sebi blago na zemlji, gdje ga izgriza moljac i rđa; gdje lopovi prokopavaju zidove i kradu ga! Nego sabirajte sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne izgriza, gdje lopovi ne prokopavaju zidova i ne kradu!

Zatim u 25. stihu istog poglavlja Isus govori: „… ne brinite se tjeskobno za svoj život: što ćete jesti ili piti; niti za svoje tijelo: u što ćete se obući! Zar nije život vredniji od hrane, a tijelo od odijela?” Ovdje Gospodin Isus strogo zabranjuje svojim učenicima da provode živote štedeći za crne dane. On im u biti govori:

„Stavite moje interese na prvo mjesto. Vrijedno radite da biste zaradili za svoje sadašnje potrebe i za potrebe vaše obitelji. Sve što je mimo toga usmjerite u Gospodnje djelo, a ja ću se pobrinuti za vašu budućnost. Pozivam vas na život vjere, na život povjerenja da ću se ja brinuti o vašim potrebama. Tražite li najprije Božje kraljevstvo i njegovu pravednost, tada će vam se sve ovo drugo nadodati.”

Završni stih nalazimo u Ivanu 3,3. Isus je rekao: „Zaista, zaista, kažem ti, tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega.”

Nikodem, vjerski velikodostojnik, došao je Gospodinu Isusu po noći, a Isus mu je predočio revolucionarnu istinu. Rekao mu je: „Nikodeme, ako želiš vidjeti Božje kraljevstvo, tada se moraš nanovo roditi. Nužno je da se ponovno rodiš.” Uzgred budi rečeno, život učeništva započinje upravo ovdje. Nećete postati kršćanima tako što ćete živjeti životom učeništva, već ćete živjeti životom učeništva nakon što postanete kršćanima, a postat ćete kršćanima tako što ćete se nanovo roditi.

Dakako, sada se postavlja pitanje: „Kako će se čovjek nanovo roditi?”, a odgovor glasi da se najprije mora pokajati za svoje grijehe. Da bi se čovjek spasio, on mora priznati da je grešnik i da je zaslužio završiti u paklu. Kada dođe do te točke, treba shvatiti da je Gospodin Isus umro na golgotskom križu umjesto njega, i da je platio cijenu grešnikovoga grijeha. Tada, svjesnim činom vjere, treba staviti svoje pouzdanje u Gospodina Isusa Krista. U istom poglavlju Gospodin Isus je rekao: „Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni” (Iv. 3,16). Onog trena kada tim svjesnim činom vjere prigrlite Spasitelja grešnika, možete na temelju autoriteta Božje riječi znati da ste spašeni, da ste nanovo rođeni. Želite li započeti putovanje kao učenici Gospodina Isusa? Tada stavite svoju vjeru i pouzdanje u Njega te idite i navijestite Njegovu slavu cijelom svijetu. U poglavljima koja slijede pobliže ćemo ispitati neka od radikalnih Gospodinovih učenja.


[2] Tozer, A. W., That Incredible Christian, Camp Hill, PA: Christian Publications, 1964., str. 87. 

Submit to DeliciousSubmit to DiggSubmit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TechnoratiSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
Pročitano 1811 puta

Komentirajte prvi!

Napiši komentar

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.