Temeljni principi i stare tradicije dovode se u pitanje. Mladi odbacuju stare običaje – i one dobre i one loše. Neke stare običaje i treba odbaciti. Budimo načisto o tome jer mnogi stari običaji nisu ni približno biblijski.

Međutim, čujemo također i za mlade koji idu mnogo dalje od toga. Neki od njih kopaju do samih korijena u nastojanju da iščupaju same temelje društva. Na primjer, postavljaju se pitanja o probnim brakovima u trajanju od dvije do tri godine, a neki smatraju da bi brak, baš poput police osiguranja, trebalo osmisliti kao nešto što se može i ne mora obnavljati jednom godišnje. Kada se ovakvi prijedlozi iznose s punom ozbiljnošću, tada je vrijeme da kršćani ponove gradivo o biblijskim temeljima braka.

Institucija braka nije nešto neobavezno. Proučavanje braka, obitelji i doma proučavanje je temeljne i suštinske institucije društva. Crkva (u formalnom smislu) nije još bila ni utemeljena kada je Bog uspostavio instituciju braka. Država kao formalna institucija nije još ni postojala kad je nastala obitelj. Obitelj ima temeljno značenje; nastala je prije svega ostalog jer je zapravo osnova svega. A upravo stoga što je prva i u Pismu, moramo dati sve od sebe da očuvamo obitelj kao takvu. Postojanje obitelji na nišanu je sa svih strana, a mi ćemo ozbiljno ugroziti sami sebe ako je ne obranimo od napada. Za takvu obranu ponovo je važno da kršćani razumiju i objavljuju temeljna biblijska načela obitelji.

Prva temeljna činjenica koju valja naglasiti je da je Bog uspostavio brak. Brak nije nekakva opcija. Posve je pogrešno misliti da su tamo negdje u nekakvoj špilji dotad promiskuitetni ljudi zaključili da bi brak mogao biti dobra ideja. To nije društveni ugovor koji su ljudi izmislili i privremeno upotrijebili za dobrobit društva. Kad bi to bilo tako, mogli bismo odmah poraditi na nekim boljim opcijama za budućnost. I uistinu, neki koji smatraju da je brak samo opcija, misle da ima i boljih rješenja. "Brak je odgovarao svojoj svrsi u svoje vrijeme", kažu oni, "ali sada smo ga prerasli. Treba nam bolje skrojeno odijelo. Sada kada smo legalizirali kontracepciju i pobačaj, veći dio koristi od braka ionako je nestao." Ne, brak nije takvo nešto. Mnogo je toga u životu baš takvo: privremeno dobre ideje koje možemo odbaciti čim se pojavi nešto bolje. Međutim, brak je nešto drugo. On je jedan od temelja društva zato što ga je naložio Bog za sva vremena, a ne samo za neko kratko razdoblje u povijesti svijeta.

Prvo sklapanje braka obavljeno je u Edenskom vrtu, a sâm Bog vodio je taj događaj. Poučno je obratiti pažnju na riječ koju Bog koristi kod opisivanja braka. Ta riječ je savez. U Izrekama Bog upozorava na preljubnicu koja laska riječima, koja "ostavlja prijatelja svoje mladosti i zaboravlja zavjet svoga Boga" (2,17). Ostavivši muža za kojeg je pošla u mladosti, optužena je za zaboravljanje (i kršenje) Božjeg saveza. Brak, dakle, nije ništa manje negoli savez koji je Bog uspostavio. U Pismu je savez svečani dogovor koji podrazumijeva vladara i podanika. Prvi pokreće zavjet pred potonjim, a podrazumijeva blagoslov ako ga se održi i prokletstvo ako ga se prekrši. Kada netko stupa u savez, tada ulazi u najsvečaniji i najozbiljniji od svih dogovora.

Malahija također govori o braku kao o savezu. Bog je odbio prihvatiti žrtve prinosnice svoga naroda. Pitali su ga zašto, a on im odgovara: "I vi pitate: 'Zašto?' Zato što je Jahve bio svjedok između tebe i žene mladosti tvoje kojoj si nevjeran premda ti drugarica bijaše i žena tvoga saveza" (2,14). Bog tvrdi da je žena družica i supruga prema savezu. Brak je savez sklopljen u Božjoj prisutnosti. Bog je uspostavio brak, on nije samo nekakva opcija. Brakom se ne možemo baviti kako nam se sviđa, ako nam se sviđa, kada i gdje nam se sviđa. To je prvi, suštinski i temeljni čimbenik.

Kao drugo, s obzirom na to da brak dolazi od Boga, brak je dobra stvar. Brak je ustanovljen prije čovjekova pada u grijeh. Poslušamo li kako neki ljudi govore o braku, kako ga kritiziraju i zbijaju šale na račun braka, čovjek bi mogao pomisliti da je brak zapravo sotonski izum. Možda je nekima teško povjerovati da je brak sam po sebi dobra stvar. Drugima brak predstavlja grešnu ili inferiornu pojavu, ili pak manje od dva zla, i to zbog spolnosti između bračnih partnera. Bog je ustanovio brak, a spolnost je dobra stvar. Čovjeku je dana kao blagoslov, da ga usreći i raduje. Ne nekoj biblijskoj konferenciji jedna je žena upitala: "Zar vam se ne čini da je čin konzumacije braka zapravo mučan?" Odgovor je negativan! Spolni odnos je svet, pravedan i čist čin, osim kada je izopačen grijehom. Brak je dobar jer dolazi od Boga. Bračna postelja mora ostati "neokaljana", poručuje pisac Poslanice Hebrejima (13,4). U Poslanici Efežanima Pavao uspoređuje bračni odnos sa svetim odnosom koji Isus Krist ima sa svojom crkvom (5,22-33). Brak bi trebao i mogao biti takav. U Otkrivenju Isus govori o odnosu sa svojim narodom kao o odnosu mladoženje i nevjeste (19,7-9; 21,2). Bog, dakle, brak smatra svetim i pravednim.

Ako već nije nešto nesveto, je li onda brak barem neko gore ili sekundarno stanje? Je li celibat poželjan? Ima nekih koji su na takav način pogrešno shvatili Pavlove riječi iz 1. Korinćanima 7,26. Tu on uistinu imenuje neke prednosti samaštva i neke nezavidne okolnosti bračnoga stanja. Međutim, razlog zbog kojeg Pavao raspravlja o celibatu nasuprot braka nije suštinska generalizacija, nego bavljenje konkretnom situacijom. Pavao predviđa užasno krvoproliće koje uskoro ima pogoditi crkvu. On tu zapravo kaže: "Sve što vam govorim, želim da to razumijete, odnosi se na brak u kontekstu trenutne situacije u svijetu." Razmotrimo njegove riječi doslovno: "Smatram dakle: dobro je to zbog sadašnje nevolje, dobro je čovjeku tako biti." Pavao nije rekao da je stanje neoženjenosti bolje od stanja oženjenosti. Pavao preporuča celibat nauštrb braka u vremenima progonstva. Progon je već bio na vidiku:

"Ovo hoću reći, braćo: Vrijeme je kratko. Odsele i koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju; i koji plaču, kao da ne plaču; i koji se vesele, kao da se ne vesele; i koji kupuju, kao da ne posjeduju; i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju" (1. Korinćanima 7,29-31).

Pavao o celibatu govori kao o mjeri opreza. Razumije se, osobi koja nije u braku lakše je podnijeti progonstvo negoli čitavoj obitelji. Dakle, neka vam nitko ne govori da Pismo preporuča celibat kao stanje koje je uzvišeno u usporedbi s brakom. U sedmom poglavlju Prve poslanice Korinćanima Pavao piše o izvanrednoj situaciji; on svoju preporuku ne postavlja kao pravilo ili kao normu.

Normalno stanje je brak, a ne celibat. Muškarac i žena, a ne osobe u celibatu, postavljeni su u vrt. Celibat je izuzetak i za njega je potreban poseban dar. Uistinu, Bog jasno objavljuje da "nije dobro da čovjek bude sam" (Postanak 2,18). On to ponavlja i postavlja kao normu, govoreći da čovjek mora ostaviti oca i majku te "prionuti uza svoju ženu" (Postanak 2,24). Bog je uspostavio brak radi svojih nauma. Ti naumi objavljeni su u Pismu. Ovdje nam ih nije moguće sve navesti; mnogo ih je i raznovrsni su. Međutim, neke od onih najjednostavnijih ipak moramo promotriti.

U drugom poglavlju Knjige Postanka pojavljuju se ove zanimljive riječi: "I reče Jahve, Bog: 'Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on'" (r. 18). Bog je tada uzeo Adamovo rebro i načinio iz njega ženu. Bog je ženu načinio kao "pomoć". Zašto? Jer "nije dobro da čovjek bude sam". Da je brak inferiorno stanje, Bog nikada ne bi izgovorio ove riječi. Suštinsko, normalno i najprirodnije stanje je bračno stanje. Ima onih koji će čitav svoj život provesti izvan braka. Ima onih kojima je Bog dao poseban dar celibata. To je ono što Pavao govori u 1. Korinćanima 7. Ali Bog je Adamu stvorio ženu jer je rekao da celibat nije dobra stvar. Dakle, bolje je biti oženjen. Dovoljan je i samo jedan pogled na obitavališta većine neženja da bi se vidjelo (u jednoj određenoj dimenziji) da je to istina. Međutim, takvo stanje ni u kojoj dimenziji nije dobro za neženju. Muškarac u pravilu treba ženu.

A što je žena? Zbog čega je točno stvorena? Zašto ne samo muškarac? Što je njezina zadaća? Ona u suštini ima biti pomoćnica (sukladno 18. retku). Žena je stvorena kao muškarcu prikladna pomoć. Što to zapravo znači? To je ona koja odgovara i nadopunjava muškarca u svakom smislu. Ona ga upotpunjuje. Ovu ideju moguće je izraziti cijelim nizom varijacija u prijevodu.

Bog je stvorio ženu jer je muškarcu trebala njezina pomoć. To je temeljna biblijska lekcija. Stvorena je kao prikladna pomoćnica koja će stajati uz njega kroz život i pomagati mu na svaki način. To je druga temeljna biblijska lekcija. Ideja o ženi kao pomoćnici izgubila se u suvremenim brakovima. To je formula koja je nestala iz suvremene misli. Žena sebe više ne doživljava kao pomoćnicu. Mnoge žene umjesto toga sebe vide kao one kojima bi drugi trebali pomagati. Ili pak suvremena žena o sebi misli kao o nekomu tko stoji na identičnoj poziciji kao i njezin suprug. Može imati mnoštvo ideja o svojoj ulozi, ali pritom vjerojatno ne prihvaća mogućnost da je nečija pomoćnica. Međutim, to je Božja konačna riječ o njenoj ulozi.

U nastavku ćemo vidjeti da se žena oslobađa upravo kada sebe sagleda kao pomoćnicu. Razni pokreti za prava žena koji to ne prihvaćaju zapravo nesmotreno osuđuju ženu na život u ropstvu. Razumijevanjem i življenjem sukladno svojoj pravoj ulozi pred Bogom i pred svojim suprugom, žena pronalazi slobodu. Ni na koji drugi način žena ne može biti oslobođena. Ali zasad je dovoljno da na umu jasno zadržite ovu misao: žena je stvorena da pomaže mužu.

Kao pomoćnica, ona ga nadopunjava, prikladna je i odgovarajuća za njega i upotpunjava ga. Muškarac i žena postaju jedno tijelo (Postanak 2,24). Oni zajedno tvore potpunu jedinku. Kada se sjedine tjelesno, intelektualno i emocionalno, tada dolazi do cjelovitosti kakva prije nije postojala. Stapaju se u jedno. Prepolovite nasumično naranču. Polovice savršeno odgovaraju jedna drugoj. Kada ih spojite, one točno prianjaju jedna uz drugu. Jedna drugoj prate liniju, a kada ih se spoji, nastaje jedna cjelina. To je slika koju donose ovi reci. Bog je stvorio pomoćnicu koja točno odgovara muškarcu kojega je stvorio, tako da to dvoje upotpunjuju jedno drugo i postaju jedna cjelina kada se spoje.

Muškarac je trebao ženu da ga upotpuni. Zbog toga nije bilo dobro da bude sam. Iako se to ne navodi, i žena treba muškarca da bi bila potpuna. Kada Bog daje dar celibata, on daje milost koja ljudima omogućava život u neupotpunjenom stanju. Njihova potpunost mora biti u njemu. Međutim, to nije njegov uobičajeni način djelovanja.

Kako se samo razlikuju muška i ženska gledišta po bilo kojem pitanju. Koliko je samo bogatije imati na raspolaganju i jedno i drugo. Kada se svako od njih pozabavi istim pitanjem, i on i ona mu prilaze na različite načine. Uzmimo za primjer temu odgoja i discipliniranja djece. Žena tomu pristupa iz svoje perspektive. Ona predstavlja zaštitu žestoke ljubavi jedne medvjedice prema svojemu medvjediću. Vjerojatno će pokazati kandže svakomu tko zaprijeti njezinu pomlatku. S druge strane, otac će se možda više baviti guranjem djeteta u društvo da bi ono na taj način sazrjelo. Otac zna da ga tamo čeka i poneka čvoruga. Za dijete je dobro da iskusi obje strane ove slike. Ravnoteža je važna zbog pravih prioriteta i pravilna tempiranja.

O ovoj temi ne možemo ovdje podrobno raspravljati, ali važno je reći barem nešto. Crkva Isusa Krista žalosno je podbacila po pitanju pomaganja samohranim roditeljima. Kad žena mora sama odgajati dijete, bez muškog utjecaja, to je teško za dijete, pogotovo ako se radi o dječaku. Žena se možda iz različitih razloga ne može ponovo udati. Tako se događa da dijete odrasta u crkvi, ali bez oca. Crkva se tada mora aktivirati i takvoj djeci pružiti očinski utjecaj. To dijete mora iskusiti jedan dio očinske strane roditeljstva. Potrebni su mu muškarci u zajednici. Drugi roditelji trebaju ga često pozivati kod sebe da bi vidio funkcioniranje obitelji, kako funkcionira proces uzimanja i davanja među supružnicima. Muškarci iz crkve trebaju ga pozivati na razne aktivnosti: u ribolov, u prirodu, na kampiranje. Pada li vam na pamet neko takvo dijete koje možda treba baš vas?

Postavimo ponovo pitanje: Kako žena pomaže mužu? Pomaže mu svojim partnerstvom. Pomaže mu time što ga upotpunjava. Za njega nije dobro da je sam. Ali tko pronađe suprugu, pronašao je nešto dobro. Dobro je imati nekoga za razgovor. Sukladno poruci Izreka 2,17 i Malahije 2,14, zajedništvo je temeljni smisao braka. U tim odlomcima bračni partner naziva se "prijateljem" ili "drugom". Svi mi imamo potrebu za intimnošću, a brak zadovoljava tu potrebu. Dobro je imati nekoga s kime možeš raspravljati o idejama, razmatrati probleme, razgovarati o različitim temama i uspoređivati gledišta. Žena mužu pomaže na taj način. Svima nama treba netko komu možemo intimno otvoriti srce.

Žena također pomaže i kao suprugova biološka druga polovica. Spolni odnos u Bibliji je svet, normalan, ispravan, čist i dobar. U 1. Korinćanima 7,1-2 Pavao naglašava činjenicu da bi se osoba koja nema Božji dar celibata trebala oženiti ili udati. Nema ničeg lošeg u seksu, a brak je uistinu pravi okvir za njegovu realizaciju. Sukladno Pismu, spolni odnos nije sam po sebi nesvet čin, nego takav postaje kada ako se zloupotrebljava. Nikada se ne bi trebao događati izvan bračnog saveza. Unutar tog okvira trebao bi se koristiti bez zapreke. Bog tako nalaže. Bog izrazito potiče spolni odnos. Zapravo, Pavao u ovom odlomku govori kako nijedno od dvoje partnera nema pravo na svoje tijelo. Time se zabranjuje i samozadovoljavanje (masturbacija), ali i sebično suzdržavanje od spolnoga odnosa s partnerom. Smisao spolnosti nije da bude usmjerena prema sebi, nego prema partneru. Svako egocentrično manifestiranje u spolnosti zapravo je njezino izopačivanje. U spolnosti možete uživati, ali jedino u skladu s biblijskim načelom da je "blaženije davati nego primati". Uistinu, najugodniji aspekt spolnog odnosa nije zadovoljavanje putem vlastita orgazma, nego ugoda zadovoljavanja svog bračnog partnera. I od muževa i od žena zahtijeva se da zadovoljavaju svog partnera. On njoj ne smije uskratiti svoje tijelo da bi joj se osvetio. Ona ne smije koristiti spolnost za ucjenjivanje. Spolni odnos podrazumijeva nesputano davanje sebe partneru u ljubavi, s ciljem zadovoljavanja partnerovih potreba. Pismo nije uštogljeno po pitanju spolnosti, već su neki kršćani s vremenom postali uštogljeni. Kao da znaju bolje od Boga! Biblija govori vrlo otvoreno o spolnim obvezama u braku.

Postoje i drugi aspekti braka. Među drugim svrhama je i rađanje djece. Divno je imati tobolac pun djece (vidi Psalam 127). Bog daje djecu. Ona su naslijeđe od Gospodina. Postanak 1,28 glasi: "I blagoslovi ih Bog i reče im..." Kako ih je blagoslovio? Evo riječi kojima je to učinio: "Plodite se, i množite." To su Božje riječi blagoslova. Tim je riječima blagoslovio Adama i Evu. Zapravo im govori: "Dajem vam svoj blagoslov da rađate djecu; napunite zemlju i podložite je sebi."

Brak ima i još neke druge svrhe. Neke od tih temeljnih činjenica uključuju vrlo važne elemente koji se prečesto zanemaruju. A zato što se zanemaruju, dolazi do neviđene boli i patnje. Na primjer, drugi dio Postanka 2,24: "... i bit će njih dvoje jedno tijelo", kod proučavanja se prečesto izolira od ostatka teksta. Pročitajte također i početak retka: "Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu." U braku je najvažnije razumjeti ključno značenje procesa ostavljanja i prianjanja. Bog kaže da muškarac mora ostaviti oca i majku. Mora prionuti uza svoju suprugu.

Čemu nas uče ove riječi? Ove riječi govore o raskidanju nečega što je privremeno u korist spajanja nečeg što je trajno. Brak je najosnovnija jedinica ljudskog društva. Možda u ovoj knjizi nećemo ustvrditi ništa drugo što je toliko važno kao ovo. Osnovni obiteljski odnos nije na relaciji roditelj-dijete, nego na relaciji muž-žena. Bog je tako postavio stvari. Upravo u ovome retku on kaže da čovjek mora ostaviti oca i majku. Taj odnos mora se prekinuti (naravno, ne u potpunosti, nego na praktičnoj razini), tako da se prvotni odnosi koji su postojali dok je živio u roditeljskom domu neće nastaviti. Kad se oženi, muškarac više ne može održavati one iste odnose s roditeljima kakve je prethodno imao. To se mora promijeniti. On sada mora postati glavom nove jedinice, s novim i zasebnim odlukama, koju nazivamo obitelj. Mnoge spone koje su ga nekada vezivale za roditelje više ne mogu postojati.

Iako mora ostaviti oca i majku, čovjek mora prionuti uza svoju ženu: "Ono što Bog sjedini, čovjek neka ne razdvaja." Za razliku od odnosa roditelja i djece, odnos muža i žene je trajan. Pismo kaže da ga se nikada ne smije prekidati. Iako je odnos roditelja i djece blizak, nikada ga se ne opisuje izrazima kao što su "jedno tijelo", "prianjanje", "savršena prikladnost" ili pak "neka ih nitko ne razdvaja". Međutim, muž i žena moraju se spojiti i nadalje živjeti u jedinstvu duše, duha i tijela do kraja života. Ništa osim smrti ne smije prekinuti to jedinstvo. Ono mora biti trajno.

Suvremeno društvo ne uspijeva uočiti ovu važnu razliku. U našem društvu odnos roditelja i djece postao je najvažniji, i to na štetu i djece i supružnika. Međutim, Bog je u vrt postavio muškarca i ženu, a ne roditelja i dijete. Prečesto se događa da suvremeni roditelji žive za djecu. Potiče ih se da većinu vremena, energije, sredstava i misli posvećuju djeci. Tragedija je u tome da, postupajući tako, oni ozbiljno štete vlastitoj djeci. Mnogi ozbiljni problemi slijede nastojanje da se odnos roditelja i djece učini osnovom braka. Obiteljski život tada ne može izbjeći stalnu patnju jer je takav pokušaj suprotan Božjoj riječi. Izokretanje međuljudskih odnosa nanosi štetu na stotine različitih načina.

Roditelji koji su čitav svoj život izgradili oko vlastite djece često završe u našem centru za savjetovanje, i to otprilike u vrijeme kada i posljednje dijete odlazi od kuće. Sve te godine živjeli su za djecu pa su njihov način govora, njihovi interesi, planovi, zapravo čitava životna struktura, ispleteni oko djece. A onda, kada djeca odu od kuće, oni odjednom shvate da su ostali samu u društvu jedno drugog! Ostatak života morat će provesti zajedno, a toga se najviše boje. Ostalo je samo dvoje stranaca koji imaju malo ili ništa zajedničkog – osim djece. Tijekom svih tih godina propustili su izgraditi brak. Njihov brak na okupu su držala samo djeca. Gradili su samo u jednom smjeru. U njihovu braku jedino su bile važne stvari vezane za djecu. Oko njih kretali su se svi razgovori i sve aktivnosti.

Najštetnija stvar koju roditelji mogu učiniti svojoj djeci je izgraditi čitav svoj život oko njih. Na jednom zidnom natpisu piše: "Najbolji način da budete dobar otac svojoj djeci je biti dobar suprug njihovoj majci." To je živa istina. Ono što djeca moraju vidjeti nisu roditelji koji im samo ugađaju i troše svu svoju ljubav i brigu na njih. Nije dobro (čak ni za samu djecu) ako roditelji troše glavninu svog vremena i svojih interesa na svoju djecu (čak ni posredno). Djeci najviše treba vidjeti roditelje koji znaju kako voljeti jedno drugo i živjeti zajedno. To je najdragocjeniji dar koji im roditelji mogu dati. Na koji će inače način djeca naučiti kako se izgrađuje solidan brak? Ona trebaju vidjeti roditelje koji znaju kako živjeti kao roditelji, ali i više od toga – kao supružnici. Svako dijete treba roditelje koji brinu jedno o drugom.

Što se događa s djecom koja odlaze iz doma u kojom su roditelji živjeli prvenstveno za njih? Ako je majka živjela za svojega sina Ivicu, tada će joj biti teško pustiti ga da ode od nje. Uz normalne poteškoće koje nastaju kod odlaska, ona će imati i daleko više problema. Neće biti voljna odreći ga se pa je stoga vjerojatno da će ga držati za jednu ruku dok će ga supruga držati za drugu. Ivica im možda dopusti da ga pritom rastrgaju dok se bore za njega, a posljedice mogu biti tragične za sve uključene strane. Možda među tim dvjema ženama dođe do prave bitke. Ili možda u sebi stvore duboko zamjeranje jedna drugoj ili prema samome Ivici. Zašto se u vicevima šale uvijek temelje na odnosu muža i punice? Jedan od razloga možda je i činjenica da je to jedini odnos o kojem se humoristi usuđuju šaliti. Savjetnici znaju da istinski problem rijetko kada leži između muža i punice, već se obično krije među dvjema ženama. Tu nastaje gorčina. To je često upravo zbog kršenja Božjih pravila o ostavljanju i prianjanju.

Kada mlađi čovjek sebi dopušta stanje rastrganosti između majke i supruge, umjesto da bude poslušan Božjoj riječi, tada pate sve osobe uključene u situaciju. Ako ode i prione uza suprugu, bez obzira na majčine riječi, to je uvijek najbolje i za majku, kao i za suprugu, ali i za njega samoga. Kako je samo važno da majka zna kada djeci treba reći da im je vrijeme da odu iz gnijezda. Prvo ih mora naučiti letjeti i potom ih potaknuti da krenu dalje kada za to dođe vrijeme. Stoga je važno da roditelji razumiju da je temeljni odnos onaj između muža i žene, a ne između roditelja i djeteta.

Možda bi ovdje bilo prikladno uputiti i riječ mladima. Ako želite ono što je najbolje za vas i za vaše roditelje, tada nećete od njih zahtijevati previše pažnje i zanimanja. Nećete se truditi iz njih izvući baš svaku sekundu jer oni na raspolaganju imaju samo određenu količinu vremena. Dio tog vremena moraju provesti i jedno s drugim. Bilo bi sjajno ako neki od vas povremeno kažu: "Mama, tata, želim da malo izađete i pozabavite se sobom. Rado ću za to vrijeme čuvati brata ili sestru." Trebali biste učiniti sve što vam je u moći da biste pomogli roditeljima da pronađu malo vremena i za sebe. Oni neke stvari moraju činiti bez publike. Ne samo da će to vašim roditeljima biti korisno, nego dugoročno ćete i vi sami uvelike profitirati.

Kada dođe vrijeme da odete od doma, roditelji bi se trebali radovati. Tako je, tako treba biti. Znat će da ste sposobni započeti vlastiti život, a oni će pak sami tada imati svoj život koji žele razraditi. Roditelji bi jedno drugom trebali povremeno reći: "Kako će biti odlično kad nam i zadnje dijete odseli. Tada ćemo napokon opet više vremena moći provoditi zajedno." Tako bi roditelji trebali razmišljati. A tako će i razmišljati kada uvide da je njihov brak temeljni, trajni odnos u životu. Drugi odnosi mogu biti privremeni. Bog djecu posuđuje roditeljima na neko vrijeme da bi ih pripremili za budućnost. Potom djeca moraju otići. Djeca trebaju unositi radost, ali ona ne mogu biti temelj radosti nekoga braka.

Ova činjenica od ključne je važnosti. Nemoguće je dovoljno je naglasiti. Supružnici, postavite sebi sljedeće pitanje: Kakav bi vam bio život kada vaša djeca iz nekog razloga više ne bi bila uz vas? Ozbiljno, kakav biste zajednički život kao muž i žena tad imali? Što ste uistinu izgradili udvoje? Imate li zajedničkih interesa? Bavite li se ičim zajedno? Koje zajedničke ciljeve slijedite? O čemu nasamo razgovarate kada navečer sjednete za stol? Čega upravo sada ima među vama dvoje? To je pitanje. Ako vam se čini da je teško znati o čemu biste razgovarali i što biste činili, najbolje vam je da na tom problemu počnete raditi odmah! I prije nego što mislite vaša će djeca otići od kuće. Odjednom fakultet – a onda ona djevojka – i bum! Otišao je. Pojavi se neki mladić, i dok se okreneš, otišla je i ona. To se događa upravo tako, i prije nego što mislite. A kad se dogodi, ostat ćete sami jedno s drugim. Toga se dana možete užasavati ili ga pak radosno iščekivati i planirati.

Prije nego što nastavite čitati, zastanite malo i razmislite o ovom. Možda zaključite da o svemu ovome trebate razgovarati s mužem. Možda morate razgovarati sa ženom. A vi, mladi, možda poželite otići kući i s ljubavlju se ovim riječima obratiti roditeljima: "Mama, tata, znate već da ću uskoro otići od kuće; sve je već spremno. Što upravo sada mogu učiniti da vam pomognem još dodatno poboljšati vaš brak? Što ja mogu učiniti za vas?" Na koliko samo načina tijekom bilo kojeg tjedna možete uskočiti i omogućiti im malo vremena nasamo! Biste li im mogli pripremiti jelo? Kasnije neke večeri, nakon što ste vi već večerali, biste li mogli poslužiti mamu i tatu uz svijeće, i ostaviti ih nasamo? Razmišljajte kreativno. Samo trenutak! Jeste li osjetili čistu nevjericu? Zar ne mislite da između mame i tate još uvijek postoji barem malo romantike? Pa ako je nema, možda je to zato što su iznureni i iscijeđeni jer su se toliko trudili oko vas djece. Zašto ne biste poduzeli nešto po tom pitanju? Ponudite im se. Iznenadite ih. Neka znaju da vam je stalo.

A vi, mama i tata, razmislite o ovom. Tata, kada si zadnji put proveo malo vremena nasamo sa svojom ženom? Kada točno? A prije toga? Koliko je vremena prošlo između ta dva datuma? Postoji li išta što činite redovito? Izvjesni supružnici koji su htjeli provoditi malo vremena nasamo morali su pribjegavati takvim neobičnim pothvatima kao što je rani doručak u restoranu subotom ujutro. Što god trebalo poduzeti, roditelji moraju nalaziti vremena jedno za drugo. Dužnost ostvarivanja toga počiva najizraženije na mužu kao glavi kuće jer je u krajnjoj analizi Krist rekao da je vaša odgovornost (kao što ćemo vidjeti kasnije) potruditi se da se u vašem domu događaju one prave stvari. Stoga je od ključne važnosti da se pobrinete da odnosi u vašem domu budu biblijske naravi. Ako zaključite da nešto nije u redu dok budete razmišljali o ovom, zar ne biste mogli izvesti suprugu na večeru i raspraviti cijelu stvar?

Raspodjela vremena i interesa u obitelji

U donjoj tablici procijenite otprilike koliko vremena i zasebnih interesa posvećujete bračnome partneru, a koliko djeci. Čimbenici kvantitete samo su jedno od pravila po kojima se može odrediti jesu li vaše vrijeme i interesi pravilno raspoređeni. Važno je procijeniti i kvalitetu uloženog vremena i interesa koje navodite.