Opisuje temeljne uloge i odnose među njima. U sljedećemu poglavlju govori prvo djeci (r. 1), a nakon toga i njihovim roditeljima.

Naposljetku razmatra radne, odnosno poslovne odnose kada ohrabruje i robove (r. 5) i njihove gospodare (r. 6). Jasno je, dakle, da u petom i šestom poglavlju Pavao piše o temeljnim međuljudskim odnosima u kojima se nalaze kršćani, ali i svi ostali ljudi.[2] Ovo je pozadina, motiv i kontekst unutar kojeg će Pavao raspravljati o temeljnim kršćanskim odnosima. Kršćanski međuljudski odnosi moraju sjedinjavati i uzrokovati rast, ne samo na osobnu planu, nego i rast zajednice, tako da čitavo tijelo raste u punini Krista, i tako mu, kao njegovo tijelo, na pravi način daje slavu, čast i hvalu.

Ali ovo je praktični dio teksta (iako mu nipošto ne nedostaje doksološki naglasak) koji se bavi pitanjima što i kako. Kako kršćanin može rasti u svojim međuljudskim odnosima? To je pitanje kojim će se Pavao baviti u nastavku.

Kao prvo, Pavao naglašava potrebu za živom kršćanskom komunikacijom kao temeljnom vještinom kojom se uspostavljaju i održavaju kvalitetni odnosi. Kvalitetan odnos muža i žene nemoguć je bez dobre komunikacije. Zdrav odnos između roditelja i djece ovisi o istoj toj komunikaciji. Poduzetnik i zaposlenici prvo moraju naučiti komunicirati da bi mogli zajedno raditi. Stoga je upravo komunikacija prva tema o kojoj se govori nakon poziva na obnavljanje Božjeg lika u čovjekovu svakodnevnu životu.

Pavlova analiza komunikacije započinje u 25. retku. Ovdje on kaže: "Zato odložite laž i govorite istinu jedan drugomu jer udovi smo jedni drugima." Kršćani ne mogu imati zajedništvo ako im temelj zajedničkog hoda nisu iskrenost, otvorenost i istina. Kao udovi koji zajedno djeluju u istome tijelu, moramo imati istinu da bismo hodili u slozi. To je Pavlova suštinska poruka. Kroz ostatak četvrtog poglavlja on elaborira ovu temu kršćanske komunikacije. Stoga nam pažnju valja usmjeriti na taj dio Poslanice Efežanima (r. 25-32).

Komunikacija ima suštinsku važnost za obitelj koja je usmjerena na Krista jer je ona način na koji se odnos između muža i žene te između roditelja i djece uspostavlja, raste i održava. Bez otvorenih kanala komuniciranja istine o kojima Pavao ovdje govori, ne može biti ni obitelji koja je uistinu usmjerena na Krista.

Jedan misionar zajedno sa suprugom prije nekoliko godina vratio se iz misije u inozemstvu. Žena je patila od ozbiljne depresije. Po povratku kući, godinu dana odlazila je k psihijatru, koji je prvo razgovarao samo s njom, a potom i nasamo s njezinim suprugom. Međutim, to iskustvo nije ih dovelo nikamo. Netko im je spomenuo naš centar za savjetovanje pa su zajedno došli do nas (inzistirali smo da k nama dođu zajedno). Počeli smo razgovarati i tijekom tog razgovora ona se okrenula k mužu i rekla mu: "Moj je problem to što te nisam voljela kad sam se udala za tebe. Otad te nisam zavoljela. Nikada te nisam voljela, ali tu istinu nikad nikome nisam rekla." Taj misionar i njegova supruga sada su se vratili u misijski rad i vole se. Ona ga voli, a i on nju sada zna voljeti bolje nego prije. Imala je problem, ali nije joj se moglo pomoći jer "tu istinu nikada nikome nije rekla". Nije znala kako se nositi s problemom, a nitko drugi, uključujući i njezinog supruga, nije znao što treba poduzeti. Kada je ostvarena komunikacija, problem se mogao riješiti. Do tog trenutka njezin je život bio jadna, licemjerna farsa. Misijski rad patio je zbog toga, patila je ona, a i njezin muž. Čitavo tijelo patilo je zbog nedostatka iskrene komunikacije. Patila je iz godine u godinu. U samotnu samosažaljenju govorila je sebi: "Da sam se barem udala za nekog drugog! Ne bih sada morala biti pod njegovim krovom, a život bi bio tako drugačiji." Ali samosažaljenje ju je postupno odvelo niz strmu spiralnu putanju koja je s vremenom dovela do tako teške depresije da je njezin suprug zaključio da je nužno prekinuti misijski rad i vratiti se kući. Čvor se mogao rasplesti jedino kad je napokon rekla istinu. Kad je to učinila, pružena joj je pomoć. A brak im je obnovljen u biblijskoj ljubavi.

Tomislav i Jelena sjedili su s druge strane stola. Na najogorčeniji mogući način ona je izjavila: "Potpuno sam uvjerena da me ovaj moj muž vara; krade novac iz dodatnih prihoda od prekovremenih sati. Znam da krade novac. I želim znati što točno čini s tim novcem." To je držala u sebi otprilike proteklih pet mjeseci, otkad je doznala da se to događa. Zbog toga svakoga dana bivala je sve ogorčenija. Okrenuvši se k njezinome suprugu, savjetnik je rekao: "Tomislave, kamo je otišao taj novac? Jesi li ga stvarno uzeo?" On posegne u džep, izvadi lisnicu, otvori tajni džepić i odvrati: "Sve je tu", dok je izvlačio novac i stavljao ga na stol. "Ostavljao sam novac sa strane da bih na godišnjicu mogao Jeleni priuštiti nešto posebno."

U tom braku komunikacija nije dobro funkcionirala. Jelena je bila spremna raskinuti brak radi obična nesporazuma. Sve do tog trenutka nije bila u stanju iznijeti svoje sumnje, a one su se zasigurno rodile iz prethodnih neuspjeha iste vrste. Među njim komunikacija je u prošlosti bila tako loša da jednostavno nisu imali povjerenja jedno u drugo. U protivnom ovaj problem ne bi ni došao do tako kritične točke.

Filip je na savjetovanje došao sam. Odbio je razgovarati s tajnicom; nije prihvatio njezin prijedlog da odgovori na preliminarni upitnik koji je dio prijemnog postupka. Prvih pola sata sjedio je bez riječi. Naposljetku mu je savjetnik rekao: "Ima ljudi koji stvarno žele ovaj termin, a kojima uistinu treba pomoć. Da ovih sat vremena prepustim nekom drugom? Ne smijemo protratiti vrijeme ako se ne mislite ozbiljno baviti Bogom. Jeste li možda sada spremni iznijeti svoju priču?" Na to se napokon otvorio i rekao: "Prošao sam kroz šok-terapije, umobolnice, bio sam na raznim mjestima. Bio sam deprimiran, obeshrabren i shrvan. Dijagnosticirali su mi cijelo mnoštvo potpuno različitih problema. Ali ja imam samo jedan istinski problem, i znam što je to. Duboko u meni već dvadeset i dvije godine čuči nešto što još nikada nisam verbalno izrazio. Kada sam se oženio, nisam to učinio zato jer sam tako htio. Moja je majka inzistirala; to je jedini razlog zašto sam se oženio Margaretom. Potajno otad žalim zbog toga, i to svaki dan." Pobjesnio bi svaki put kad bi ušao u kupaonicu i vidio da na tubi paste za zube nema čepa ili da je tuba stisnuta na sredini umjesto na kraju. Razljutio bi se ili pao u duboku depresiju. Umjesto da pomisli: "Tuba paste za zube stisnuta je na sredini", ili pak: "Na ovoj pasti za zube nema čepa", on bi u sebi govorio: "Ona žena opet je bila u akciji!" Njegovo nezadovoljstvo njome i brakom izlazilo je na površinu radi mnoštva takvih sitnih detalja. Nikada joj to nije rekao, kao ni bilo kojem drugom ljudskom biću. Savjetnik mu je objasnio da u nekom domu ne može biti ni sreće ni sklada ako nema istine. Nakon što mu je dugo vremena objašnjavao kako supruzi reći istinu, spomenuvši i neke moguće zamke kojih se pritom treba čuvati, savjetnik ga je poslao kući da razgovara sa ženom. "Vratite se tek nakon što joj sve kažete", rekao mu je. Kada se vratio, i ona je došla s njim. Oboje su se svojski pozabavili problemom, a nakon tri tjedna savjetnici su ih otpustili i poslali da savjetovanje nastave sa svojim pastorom. Na odlasku su se ponašali kao upravo vjenčani par. Kada je istina isplivala na površinu (i nakon početnog šoka), počeli su činiti ono što Bog od njih traži kad se suoče s tim problemom, a čitava se situacija izmijenila. Njihov je problem bio življenje laži. Brak im se temeljio na neistini. Jedino im je izgovaranje istine moglo pomoći.

Možda ste poput Filipa. Možda u sebi skrivate neke stvari. Ako je tako, znate to i sami. Znate da postoje neriješeni problemi koji onemogućuju komunikaciju između vas i drugih članova vaše obitelji. Problem je možda između vas i vaših roditelja, između vas i vašeg bračnog partnera ili između vas i vaše djece. Metalne šipke usjekle su se duboko među vama, a mnoge od njih s vremenom su zahrđale. Nikada ništa niste poduzimali po tom pitanju, a možda sumnjate da se išta uopće može poduzeti. Ali kako možete očekivati uredan brak ako vam laži prekidaju komunikaciju? To je nemoguće. Pa ipak, vaš brak može se dovesti u red ako ste ozbiljni s Bogom. Usprkos svemu, to je moguće. Morate započeti s odlomkom koji glasi: "Zato odložite laž i govorite istinu jedan drugomu jer udovi smo jedni drugima."

A gdje biste trebali početi? Otpočnite priznajući istinu Bogu i drugim osobama uključenima u situaciju. A onda pogledajte što stoji u sljedećem retku: "Srdite se, ali ne griješite! Sunce nek' ne zađe nad vašom srdžbom." To je zapravo citat iz Psalma 4, koji je večernji psalam, a kojim se željelo podsjetiti čovjeka da prije noći mora očistiti srce od svake gorčine i ljutnje nakupljene tijekom dana. Ništa neoprošteno, neriješeno, nepokriveno, ne bi se smjelo prenijeti na sljedeći dan. Umjesto toga, međuljudski problemi moraju se svakodnevno rješavati da se ne bi nakupljali i počeli trunuti. Srdžba sama po sebi nije grijeh jer svaka je emocija od Boga i dobra je kad je biblijski ispravna. Međutim, Pavao kaže: "Sunce nek' ne zađe nad vašom srdžbom."

Na bijes možemo pogrešno reagirati na jedan od dva načina: eksplodiranjem i nakupljanjem. S jedne strane, kao što se to u Izrekama stalno naglašava, ljutnja se može pretvoriti u grijeh kad čovjek eksplodira (vidi 25,28; 29,11.22). Izgubiti živce je grijeh. Neki bi se mogli iznenaditi kad bi doznali koliko kršćanskih obitelji pati zbog negativnih posljedica takva bijesa. U nekim psihologijskim krugovima "otvaranje ispušnoga ventila" smatra se terapijskim postupkom pa se stoga na nekim seansama grupne terapije, takozvanim Encounter seansama, T-grupama, itd. potiče iskazivanje bijesa i agresivnosti.