Utorak, 21 Svi 2019

Razumijevanje važnosti mjesne crkve (Wayne A. Mack)

Ocijeni sadržaj
(1 glas)

"Isus – Da! Crkva – Ne!" Ovo je pisalo na transparentu koji je nosio jedan student. U ovo doba duhovne gladi, zanimanje za osobu Isusa Krista više je nego očigledno... Istovremeno postoji popularna ideja o crkvi kao praznoj zgradi u raspadu, zajednici starijih ženskih osoba te deprimiranom i nerelevantnom vodstvu. Stoga sve veći interes za Isusa izgleda tragično neusklađen sa skoro potpunim razočarenjem u crkvu.

 

Ove riječi, koje je kasnih 1970-ih godina napisao engleski pastor David Watson, vrlo precizno definiraju duh onog vremena u svijetu evanđeoskog kršćanstva. Poznati pokret "Jesus Movement" šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća iznjedrio je na stotine paracrkvenih organizacija koje su se bavile objavljivanjem evanđelja i proučavanjem Biblije, a u većini slučajeva te organizacije pažnju vjernika s mjesne crkve preusmjerile su na druge teme. Cijela generacija vođa svoje je duhovne darove koristila ne samo u zajednicama u kojima su služili nedjeljom, nego i u raznim drugim kontekstima. Ova paracrkvena "krađa" i bezglavi juriš društva prema svjetovnosti, zajedničkim snagama smanjili su posjećenost lokalnih zajednica do dotad neviđeno niske razine.


Osamdesete i devedesete godine dvadesetog stoljeća instituciji zvanoj mjesna crkva donijele su i dobre i loše vijesti. Dobra vijest bila je da je zanimanje za crkvu postajalo veće negoli prethodnih godina (posebice u Americi), a u mnogim crkvama došlo je do iznimnoga rasta broja prisutnih na bogoslužjima. Loša vijest bila je to da je ovaj "pokret crkvenoga rasta" (Church Growth Movement) uvelike postignut korištenjem svjetovnih marketinških tehnika, a postojala je i nesretna tendencija razvodnjavanja ili kamufliranja teže prihvaćenih dijelova biblijske poruke. Stoga ovaj pokret kod mnogih nije uspio proizvesti odanost crkvi, kako to prikazuje i intrigantna knjiga Williama Hendricksa pod naslovom Exit Interviews.
Hendricks bilježi nesposobnost "pokreta crkvenoga rasta" da ljude zadrži u crkvi, kako se to objašnjava i u komentaru na poleđini.

 

"Postoji i mračna strana novijih vijesti o sve većoj posjećenosti u crkvama Sjeverne Amerike. Dok se bezbrojne osobe 'bez crkve' možda gomilaju na crkvenom ulazu, stalni odljev 'ljudi iz crkve' tiho istječe kroz stražnji izlaz. Procjenjuje se da 53 000 osoba svakoga tjedna odu iz crkve i više se nikada onamo ne vrate!"

 

U knjizi te se tvrdnje dokumentiraju tekućim statistikama i brojnim razgovorima s osobama koje su napustile crkvu. Trend koji ovdje vidimo uistinu je žalostan, međutim ono što još više zabrinjava je i sam autorov stav prema važnosti mjesne crkve, koji se vidi iz njegovih tumačenja spomenutih razgovora. Iako pisac u nekoliko navrata otprilike tvrdi da ne želi umanjiti važnost crkve, očigledno je da je on smatra samo jednom od niza opcija za duhovni rast vjernika.

 

"Usprkos oduševljenim izviješćima o sve većoj posjećenosti crkvenih bogoslužja, sve je više američkih kršćana koji osjećaju razočaranje u crkvu i ostale formalne, institucionalne izraze kršćanstva."
"To ne znači da su ovi 'vjernici na izlaznim vratima' odustali od vjere. Naprotiv, oni znaju biti vrlo konkretni na duhovnom području. Činjenica je da neki od njih imaju izrazito dinamičan duhovni život i dirljivo blisko prijateljstvo sa srodnim dušama. Međutim, svoj odnos s Bogom uglavnom izražavaju odvojeno od tradicionalnih verzija crkve ili paracrkve."
"'Nemoguće!' odvratit će neki. 'Čovjek jednostavno ne može rasti kao kršćanin ako nije dio neke crkve, lokalne zajednice vjernika.' Tako to formulira konvencionalna mudrost..."

 

"Zašto iskapati nešto što o kršćanstvu daje negativnu sliku [npr. ovakvo intervjuiranje]? Zar kao vjernici ne bismo trebali naglašavati pozitivnu stranu, stvari koje izgrađuju, a koje Bog čini u svom narodu i kroz njega? To je istina, međutim, takvo pitanje pretpostavlja da se zapravo ne događa ništa što izgrađuje, dok se u mnoštvu slučajeva zbiva upravo to: Bog u nečijem životu ostvaruje svoje čudesno djelo, čak i izvan crkve – vjerovali vi to ili ne."

 

Govoreći o onima koji su definitivno napustili crkvu, autor kaže:

"Nakon što neko vrijeme malakšu ondje gdje se nalaze, oni odlučuju izaći i potražiti bolji put..." 
"Često se događa da o sebi kažu kako se približavaju Bogu i udaljavaju od crkve!"

 

I naposljetku on posvećuje poglavlje "odmetnicima" s kojima je razgovarao i svim čitateljima koji su također istupili iz crkve. Ovo je njegova misaona poruka za njih:

"Ni u kom slučaju ne želim u vas upirati prstom i govoriti: 'Da ste se odmah vratili u crkvu!' Ne poznajem kontekst vašeg slučaja. Možda oko sebe imate mnoštvo alternativa i u tom slučaju vam svakako preporučam da ih pomno istražite, sve dok ne pronađete nešto što vam odgovara..."

"Tradicija kaže da se ne može rasti izvan crkve. Kako ćete onda postupiti (pod pretpostavkom da uopće želite postupati)? Neki od ljudi koje sam intervjuirao postupili su tako što su tradiciju izvrnuli naopačke i duhovnu hranu uzimaju gdje god je pronađu – u knjigama, časopisima, televizijskim i radijskim bogoslužjima, u zajedništvu sa suosjećajnim prijateljima, možda u umjetnosti i glazbi, možda volontirajući. S vremenom su se poprilično izvještili u pronalaženju Boga izvan mjesne crkve..."

"Ne krivim vas što ste odlučili izaći."

 

Knjigu Exit Interviews napisao je uvaženi i poznati kršćanski autor, a objavio ju je konzervativni kršćanski izdavač. Osim toga, dulje vrijeme zadržala se na popisu deset najprodavanijih kršćanskih knjiga. Iz tih činjenica, dakle, lako je zaključiti da se općeniti stav prema crkvi među kršćanima na kraju dvadesetog stoljeća nije baš popravio u usporedbi s mračnim šezdesetim i sedamdesetim godinama.

 


Nažalost, ovaj trend nastavio se i u novome stoljeću i dosegnuo nove najniže vrijednosti. Godine 2005. George Barna, jedan od najpoznatijih kršćanskih vođa Amerike, objavio je knjigu pod naslovom Revolution, čiji podnaslov glasi: Finding Vibrant Faith Beyond the Walls of the Sanctuary (Pronaći živu vjeru izvan zidova svetišta; op. prev.). U toj knjizi Barna pohvaljuje sve veći broj kršćana koji "služe Boga" bez ikakve povezanosti s mjesnom crkvom, pa čak i predlaže da bi i mnogi drugi trebali slijediti njihov primjer. Knjigu započinje zadivljujućim opisom "predanog kršćanina" koji svake nedjelje ujutro igra golf umjesto da ide na bogoslužje, a ostatak knjige ispunio je tvrdnjama poput ove:

"Pismo nas uči da se Bogu iskazuje čast posvećivanjem života ljubavi prema njemu svim srcem, dušom, pameću i snagom. Članstvom u mjesnoj crkvi to se može olakšati, ali i ne mora."

 

"Nisam pozvan da posjećujem crkvu niti da joj se priključim."

 

Ova suvremena ravnodušnost prema crkvi predstavlja ogroman iskorak dalje od trajnih vrijednosti kojih su se kroz povijest držali oni koji su se nazivali Božjim narodom. Da su knjige kao što su Exit Interviews i Revolution nastale u bilo kojemu drugom stoljeću umjesto ovoga, vjerojatno bi ih dočekali gromoglasni i s pravom ozlojeđeni prosvjedi kršćanskih vođa toga vremena. Možda bi ih naši preci čak proglasili i "herezom" u vremenima kada se ljude koji odlaze iz crkve nazivalo otpadnicima, a ne "vjernicima na izlaznim vratima" ili pak "revolucionarnim kršćanima".


Razmotrimo, na primjer, neke tvrdnje trojice ljudi čija su imena među najpoznatijima u povijesti vjere. Augustin je rekao: "Boga kao Oca ne može ljubiti onaj kojemu crkva nije majka." Martin Luther napisao je: "Izvan crkve spasenje je nemoguće." U jednom od najčitanijih djela nakon vremena apostola, knjizi Institucije kršćanske religije Jeana Calvina, nalazimo neke strastvene tvrdnje o mjesnoj crkvi:

"Kako nam je sada namjera raspravljati o vidljivoj crkvi, naučimo se i iz njezina jednostavnog naslova 'majka' koliko je korisno i zapravo nužno da je poznajemo. Jer nema drugog načina ulaska u ovaj život osim ako nas ta majka u svojoj utrobi ne začne, rodi, doji te nas na kraju, pod svojim zaštitom i vodstvom, ne isprati u odvajanje od smrtnoga tijela, kako bismo postali kao anđeli (Mt 22,30). Naša slabost ne dopušta nam da se udaljimo od njezina odgoja sve dok cijeli život ne provedemo kao njezini učenici. Osim toga, odvojen od njezinih njedara, čovjek se ne može nadati oproštenju grijeha i spasenju... Božja očinska naklonost i posebno svjedočanstvo duhovnog života ograničeni su na ovo stado, stoga je uvijek poražavajuće istupiti iz crkve."

 

"Gospodin toliko cijeni zajedništvo svoje crkve da je za njega izdajica i otpadnik od kršćanstva svatko tko arogantno napusti bilo koju kršćansku zajednicu ukoliko ova njeguje istinsku službu Riječi i sakramenata."

Augustin, Luther i Calvin samo su predstavnici tisuća kršćanskih vođa koji su tijekom stoljeća vjerovali da je crkva apsolutno nužna za kršćanski rast. Izgleda da je novi vijek iznjedrio ogromne promjene u stavu ljudi prema mjesnoj crkvi, posebice kad bestseleri uporno ponavljaju da možemo lijepo rasti i bez nje. Ali što Božja riječ kaže o Božjoj crkvi? Ni tekući trend razmišljanja ni dogma pogrešivih teologa ne trebaju nam predstavljati autoritet. Umjesto toga, iz knjige koju je Bog napisao za nas moramo doznati što on misli o ovoj instituciji koju je osmislio.


Je li izvan mjesne crkve moguće imati vitalan duhovni život i uspješno održavati vezu s Bogom? Je li poruka da moramo pripadati nekoj zajednici samo "narodna mudrost"? Je li moguće prilaziti sve bliže k Bogu istovremeno udaljavajući se od crkve? Postoje li "brojne alternative" crkvi kad govorimo o duhovnom rastu? I jesu li oni koji se na svaki način odvoje od crkve uistinu lišeni svake krivice za tu odluku?


Pismo nam govori da je odgovor na sva ta pitanja jasno i glasno ne! Daleko od toga da je crkva kršćanima samo jedna od niza opcija – ona je primarno sredstvo putem kojeg Bog svoj plan ostvaruje u svijetu. Ona je njegovo odabrano oruđe kojime izgubljene poziva k sebi, a također i kontekst unutar kojeg on posvećuje one koji se rode u njegovoj obitelji. Stoga, dakle, Bog očekuje (pa čak i zahtijeva) da svatko tko tvrdi da ga poznaje bude odan crkvi.
Čak i letimično čitanje Novoga zavjeta jasno ukazuje na središnji položaj crkve u biblijskom tekstu. Isus Krist objavio je da će izgraditi svoju crkvu (Mt 16,18), dati joj svoju vlast kako bi djelovala s nebeskim autoritetom (Mt 18,17-20) i naposljetku otkrio da je njegov plan ispuniti cijeli svijet lokalnim zajednicama vjernika (Mt 28,18-20). Većina poslanica napisane su za mjesne crkve, a tri preostale, koje se obraćaju izravno pojedincima (Poslanica Titu te 1. i 2. Timoteju) govore o funkcioniranju mjesne crkve. Naposljetku, čudesa koja se opisuju u Otkrivenju izravno su opisana za sedam mjesnih crkvi u Maloj Aziji, a poruku im je poslao apostol Ivan, u službi uskrsloga Krista (Otk 1,4.11).

 


Nijedan drugi redak ne objavljuje tako snažno važnost mjesne crkve kao što to čini 1. Timoteju 3,14-15. Ti će nam reci dobro doći kao okvir za raspravu o ovom biblijskome učenju. Pavao ovdje poručuje Timoteju: "Ovo ti pišem u nadi da ću ubrzo doći k tebi, a okasnim li, da znaš kako se treba vladati u kući Božjoj, koja je Crkva Boga živoga, stup i uporište istine." Pavao je htio da njegov mladi učenik dobro shvati težinu i važnost uputa, stoga o lokalnoj zajednici vjernika govori koristeći četiri opisne forme kojima je cilj naglasiti njezinu važnost pred Bogom. Te opisne forme još uvijek su prikladne za oslikavanje crkve, a kada ih budemo razumjeli, lakše ćemo s Pavlom sudjelovati u ljubavi i poštovanju prema toj svetoj instituciji.

 

Božja kuća
Grčka riječ za kuću je oikos, što može označavati mjesto boravka ("kuću") ili pak same žitelje ("ukućane"). I jedno i drugo značenje u Pismu koristi se za opisivanje crkve, a oba nam nude svjedočanstvo o božanskom porijeklu i značenju.

 

Crkva je Božje prebivalište
Ako je Pavao tu riječ koristio u smislu prebivališta, tada je to svjedočanstvo činjenici da Bog živi u svojoj crkvi. Sama crkva je kuća Božja. Molimo vas da shvatite da ovdje ne govorimo o crkvenoj zgradi. Čak i same riječi "kuća Božja" u misli prizivaju sliku starog đakona iz vremena kad smo bili djeca, koji nam s visoka govori: "Nema trčanja po svetištu, dečki – ovo je kuća Božja!" (Naravno, smjeli smo trčati hodnicima ili drugim dijelovima te iste zgrade – međutim, bilo je nečeg posebno svetog u vezi prostorije s klupama i propovjedaonicom.
Taj stari đakon pogrešno je koristio izraz "kuća Božja" jer on se uopće ne odnosi na građevinu, osim u metaforičnom smislu. Tim izrazom aludira se na starozavjetni Šator sastanka i Hram, koji se u Pismu često nazivaju tim imenom (npr. Iv 2,16; Dj 7,47). Izraz se, dakle, odnosi na činjenicu da je Bog odlučio kroz povijest raditi s grupama ljudi i svoju prisutnost očitovati na poseban način kad se ti ljudi sastanu.
U 1. Korinćanima 3,16-17 Pavao se obraća cijeloj crkvi (ne pojedincu): "Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi." Istoj grupi također kaže: "Jer mi smo hram Boga živoga, kao što reče Bog: Prebivat ću u njima i hoditi među njima; i bit ću Bog njihov, a oni narod moj" (2 Kor 6,16). A Efežanima 2,19-22 govori: "Sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostola i proroka, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu."


Primjena ovih redaka u našoj raspravi trebala bi biti očigledna: Želimo li biti tamo gdje je Bog, trebamo biti u njegovoj crkvi, jer on ondje prebiva. A način na koji se odnosimo prema njemu uvelike ovisi o našemu odnosu prema njegovoj crkvi, jer to je kuća koju je on svojim rukama izgradio (vidi 1 Pt 2,5).

 

Crkva je Božja obitelj
Najvjerojatniji smisao riječi "kuća" u 1. Timoteju 3,15 je "ukućani" jer je Pavao u tom smislu rabi i u recima 4, 5 i 12 u istome poglavlju. Ideja pripadanja Božjoj obitelji za većinu kršćana nije nova; često kažemo da smo nanovo rođeni u tu obitelj, o Bogu govorimo kao o nebeskome Ocu i zahvaljujemo mu jer nas je prihvatio kao sinove i učinio nas svojim baštinicima (vidi Rimljanima 8,15-17). Pjevamo pjesme koje izražavaju radost zbog pripadnosti "Božjoj obitelji". Rijetko (ili nikada) o toj "Božjoj obitelji" razmišljamo kao o mjesnoj crkvi, ali u spomenutom retku ovaj izraz označava upravo to.


Nema sumnje da je Pavao ovu frazu upotrijebio kako bi uvjerio Timoteja u važnost ispravnog ponašanja u crkvi. Ako se od starješina i đakona traži da im kuća mora biti uredna (reci 4, 5 i 12), koliko više Božja kuća mora biti uredna! Međutim, njegov način izražavanja ostavlja nam i jednu dodatnu lekciju vezanu za našu raspravu. Ne samo da trebamo biti u Božjoj crkvi želimo li biti ondje gdje je Bog, nego također moramo biti u njegovoj obitelji ako ga mislimo smatrati svojim Ocem. S Pavlovim riječima u vidu, kako bi ljudi mogli Boga nazivati Ocem dok istovremeno odbijaju biti dijelom njegove obitelji? Ipak, ta otvorena opreka u suštini opisuje stajalište onih koji kažu da imaju vjeru i spasenje izvan crkve.

 

Crkva živoga Boga
Naglasak ovog drugog opisa crkve počiva na riječima "živoga Boga". Crkva je nastala od Boga i pripada Bogu. Taj božanski pokretač i vlasnik crkve je Bog – jedini istinski Bog. A za razliku od hramova s mrtvim poganskim idolima, Pavao kaže da ova crkva pripada živomu Bogu. Stoga on je u svakom trenutku osobno i aktivno uključen u njezino djelovanje i pothvate.
Kroza čitav Novi zavjet Bog nam jasno daje na znanje da je crkva njegova najdraža tvorevina i posjed. Zapravo za svakog člana Trojstva opetovano kaže da crkvu cijeni iznad svake druge zemaljske institucije.


Bog Otac objavio je svoju ljubav prema crkvi kad ju je suvereno odabrao prije stvaranja svijeta (vidi Ef 1,4-5; Otk 13,8) i u obećanjima koja je dao Abrahamu i drugim patrijarsima, od kojih su mnoga barem djelomično ispunjena u novozavjetnoj crkvi (Dj 2,39; Gal 3,6-9). Otac je za crkvu platio krajnju cijenu kad je svoga ljubljenog Sina poslao da umre (Iv 3,16; 1 Iv 4,14) pa se stoga kaže da je ona otkupljena njegovom krvlju (Dj 20,28). On stalno sudjeluje u zajedništvu crkve (1 Iv 1,3), a ona djeluje prvenstveno kako bi njemu dala slavu (Ef 3,21).


Sin Božji također je "ljubio Crkvu te sebe predao za nju" (Ef 5,25; usp. Tit 2,14). I sam je život dao za svoje ovce (Iv 10,11-16). Stoga Bog ga je učinio "glavom crkve" (Ef 5,23, usp. 1,22) i stalno je naziva "tijelom Kristovim" (Ef 4,12; usp. 1 Kor 12,12). Isus je obećao da će biti osobno prisutan kad se crkva sastane da u ljubavi izvrši disciplinske mjere (Mt 18,20) i kad bude izvršavala njegov nalog da sve narode učini njegovim učenicima (Mt 28,19-20). Crkva je također mjesto na kojem se redovito ispunjava njegova zapovijed ljubavi o prisjećanju na njegovu smrt u vidu Gospodnje večere (Lk 22,17-20; 1 Kor 11,23-26).

 

Naposljetku, Duh Sveti je na dan Pedesetnice pokrenuo novozavjetnu crkvu uz nadnaravne znake i čudesa (Dj 2,1-4) i potvrdio uključivanje pogana u zajedništvo (Dj 10,44-48). On svakog člana tijela Kristova provodi kroz čudo novoga rođenja (1 Kor 12,13; Iv 3,6-8) i jamči ulazak u slavu kasnije (Ef 1,13-14). Kao ispunjenje Kristova obećanja zapisanog u Ivanu 14, Duh članovima crkve daje silu, prebiva u njima i prosvjetljuje im um kako bi spoznali istinu zapisanu u Bibliji koju je pak on sam stvorio kroz proroke i apostole (reci 16-17; usp. 2 Pt 1,21; Heb 2,4). On također djeluje na promicanju jedinstva i mira unutar tijela (Ef 4,3) i daje raznovrsne duhovne darove koji tijelu omogućuju da djeluje (1 Kor 12,7-11).

 

Prva Petrova 1,1-2 spominje sva tri člana Trojstva kad kaže da su članovi crkve diljem Male Azije "po predznanju Boga Oca, posvećenjem Duha izabranima da budu poslušni te poškropljeni krvlju Isusa Krista". Bog je u cijelosti duboko i intimno uključen u porijeklo i djelovanje crkve. Stoga se mi, koji se želimo prozvati sinovima Boga živoga (Rim 9,26), trebamo uključiti u njegovu crkvu. A nema sumnje da se oštra upozorenja iz Poslanice Hebrejima danas odnose na one koji se s prijezirom odbijaju uključiti: "Pazite, braćo, da ne bi u koga od vas srce bilo opako, nevjerno, odmetnulo se od Boga živoga" (Heb 3,12) i: "Strašno je upasti u ruke Boga živoga" (Heb 10,31). Dobro je uvijek se prisjetiti da crkva pripada upravo tom ljubomornom živom Bogu.

 

Stup istine
Pavlovo sljedeće opisno ime za crkvu je "stup" (na grčkom stulos) i govori nam da ona zapravo podržava istinu. Ili da to iskažemo još slikovitije (i možda šokantno), Božja istina ne može stajati bez crkve. Ako se stup neke građevine ukloni, kao što je to Samson pokazao svojim posljednjim podvigom u filistejskom hramu (Suci 16,29-30), zgrada će se urušiti, a ljudi u njoj poginut će ili barem biti ozlijeđeni. Pavlove riječi impliciraju da bi istina propala kad crkva ne bi postojala.


Naravno, do nečeg tako zastrašujućeg nikada neće doći jer Bog je obećao da će njegova crkva ustrajati zauvijek (Mt 16,18). On je odredio da istina i njezin "stup" ostanu trajno stajati (usp. 1 Pt 1,25; Ef 3,21). Ali kako je cilj Pavlovih riječi pomoći Timoteju da shvati važnost ispravnoga ponašanja u crkvi, također im je cilj i osvjedočiti nas o važnoj ulozi koju crkva ima u našem osobnom životu. Naš odnos s Bogom i njegovom istinom u smrtnoj je opasnosti ukoliko crkva nema svoje pravo mjesto u našem životu. Stoga kad razmatramo one koji napuštaju crkvu kako bi postigli nekakav duhovni rast, moramo znati da je izrazito malo vjerojatno da se takvi stvarno drže istine ili njeguju smislen osoban odnos s Bogom. Sukladno poruci 1. Timoteju 3,15, daleko je vjerojatnije da im se vjera srušila jer su uklonili stup koji podržava istinu.


Kako crkva funkcionira kao stup istine? Slijede načini kako crkva treba podržavati Božju istinu:

Objava. Bog je u crkvi i kroz crkvu odlučio objaviti istinu Novoga zavjeta. Pavao piše:

"Meni, najmanjemu od svih svetih, dana je ova milost: poganima biti blagovjesnikom neistraživog bogatstva Kristova i osvijetliti rasporedbu otajstva, pred vjekovima skrivena u Bogu, koji sve stvori, da sada - po Crkvi - Vrhovništvima i Vlastima na nebesima bude obznanjena mnogolika mudrost Božja zasnovana - po naumu o vjekovima - u Kristu Isusu Gospodinu našemu." (Ef 3,8-11)

 

Redak iz 1. Korinćanima 12,28 kaže: "Neke postavi Bog u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke", a djelovanjem usta i pera tih ljudi dobili smo Božju nadahnutu Riječ (usp. Ef 4,11). Valja nam također napomenuti da su apostoli i proroci služili samo za utemeljenje crkve (Ef 2,20) pa stoga te službe objave danas više nema. Vjera je u prvom stoljeću "jednom zauvijek predana svetima" (Jd 3; usp. Otk 22,18-19) pa je stoga bilo koja crkva koja tvrdi da posjeduje dodatnu objavu uz samo Pismo, zapravo lažna crkva.

 

Naviještanje. Iako je crkva završila zadatak objavljivanja Božje istine, ona je još uvijek njegovo odabrano oruđe za naviještanje te istine svijetu. Kao što to piše R. B. Kuiper:

"Rim je u dubokoj zabludi kad tvrdi da crkva udjeljuje samu milost spasenja. Ali u zabludi su i oni koji zanemaruju činjenicu da crkva mora udjeljivati sredstvo milosti spasenja."


"Bog koristi samo jedno sredstvo kako bi ljudima udijelio vjeru. To je njegova Riječ, Biblija. 'Dakle: vjera po poruci, a poruka riječju Kristovom' (Rim 10,17). Sveta dužnost crkve je objavljivati tu Riječ. Kada Duh Sveti nađe za shodno pozvati grešnike putem Riječi koju propovijeda crkva, nastaju vjernici. Zbog ove važne uloge koju crkva ima u rađanju vjernika, ona zaslužuje naslov majke vjernika. Vjernici se rađaju od Boga, kroz crkvu."

 

Naravno, veći dio naviještanja evanđelja događa se izvan crkvenih sastanaka, ali u Pismu crkva je upravo ta koja pokreće i odobrava takvu evangelizaciju. U Djelima 13,1-3 govori se da je crkva u Antiohiji službeno postavila Pavla i Barnabu za misionare, a Pavao je kasnije rekao da je crkva Tita izabrala "za našeg suputnika u ovom djelu darežljivosti kojemu služimo" (2 Kor 8,19).


Bog je crkvu također stvorio da bude institucija u kojoj se Riječ objavljuje vjernicima. U Djelima 2,42 kaže se da se rana crkva redovito sastajala s ciljem proučavanja apostolskog učenja, a u Efežanima 4,11-12 govori se da je crkva dobila "jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje, da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova".

 

Upravljanje. Crkva je također stup istine i zato što samo u njoj Božji narod može doživjeti red i strukturu koje je Bog propisao za njihov rast i bogoštovlje. Bog nije dao upute kako bi neka paracrkvena organizacija trebala djelovati niti je dao naputke kako ga osoba može štovati i duhovno rasti sama za sebe. Međutim, otkrio nam je detaljan plan o tomu kako bi crkva trebala funkcionirati za njegovu slavu i za dobro svojih članova (1 Tim 3,15).

 

Taj plan uključuje smjernice za krštenje i Gospodnju večeru (što su odredbe za crkvu), davanje, vođenje, štovanje, propovijedanje, uloge muškaraca i žena te bezbroj drugih suštinskih tema (o većini kojih ćemo raspravljati u ostatku ove knjige). Suština je u tome da je Bog naumio da crkva bude kontekst unutar kojeg se krećemo od grešnosti do svetosti. Pokušavanje da se raste u Kristu izvan crkve je poput pokušavanja da se nauči plivati, a da se pritom uopće ne uđe u vodu!

 

Zaštita. Naposljetku, crkva podržava istinu tako što je brani od zablude. Ona prosuđuje učenje lažnih proroka, obznanjuje podjelu koju izaziva njihovo djelovanje i ograđuje se od njih ukoliko ustraju u herezi (Rim 16,17; Tit 3,9-11; 2 Iv 9-11). Kad između dva brata dođe do nesuglasice, crkva je pozvana suditi u njihovu slučaju i odlučiti koji je od njih u pravu a koji u krivu (1 Kor 6,1-6). A crkva također štiti istinu od štetnog utjecaja onih koji žive bezbožnim načinom života.


Isus je rekao da, ukoliko se takva osoba odbije očitovati nakon upornog upozoravanja, tada to "reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik. Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu" (Mt 18,17-18; usp. 1 Kor 5; 2 Sol 3,6-15). Bog je samo crkvi dao sposobnost i vlast da povede takav postupak protiv pogreške i grijeha, a bez toga istina bi uvelike bila nezaštićena. Kad nema stupa, daleko je vjerojatnije da će se istinu pogrešno tumačiti, kompromitirati i ignorirati.

 

Uporište istine
Na prvi ogled ovaj opis crkve izgleda identičan onom prethodnom, međutim njime se prevodi jedna potpuno druga grčka riječ (hedraioma) i izražava ponešto drugačija nijansa u značenju. U kontekstu etimologije i sparivanja s riječju "stup", ova grčka riječ vjerojatno se odnosi na "temelj", kako to upućuje većina leksičkih materijala. Neki stručnjaci izbjegavali su takav prijevod jer je Rimokatolička crkva oduvijek koristila tu verziju kao argument u obranu ideje da istina proizlazi iz crkve. Zapravo prijevod te riječi kao "temelj" ne argumentira to rimokatoličko učenje jer ta riječ ni po čemu ne ukazuje na izvor. Umjesto toga ona se odnosi na stabilnost i stalnost.


Jedan teološki rječnik navodi sljedeće o drugom obliku te riječi kako se ona često koristi u klasičnom grčkom jeziku:

"Pridjev hedraios (koji dolazi od hedra: sjedište, sjedalica, boravište, mjesto)... ljudi su izvorno koristili u smislu sjedenja, a potom i općenitije u smislu nečeg čvrstog, nepokolebljivog, stabilnog. Stoga se hedraios rabi... kad se govori o potpunoj izvjesnosti i apsolutnom temelju svekolikog postojanja (posebice kod Plotina). Smisao uvijek ukazuje na nešto sigurno i permanentno."

 

Zašto se Pavao odlučio za ovu riječ kad je pokušavao pomoći Timoteju da shvati prvenstvenu važnost mjesne crkve? Htio je da Timotej zna kako je crkva institucija koju je Bog obećao očuvati kroz povijest. Ona će uvijek ustrajati i uspjeti, bez obzira na mnoštvo napada i pošasti koje joj prijete. Isus je tu činjenicu jasnim riječima potvrdio rekavši: "Sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati" (Mt 16,18). A u Efežanima 3,21 kaže: "Njemu slava u Crkvi i u Kristu Isusu za sva pokoljenja vijeka vjekovječnoga."


Istina da će sam Bog crkvu uvijek izgrađivati i blagoslivljati daje nama kršćanima izuzetan izvor nade i pouzdanja. Također nam pruža uvjerljiv argument za ideju da svoje snage i trud trebamo ulagati prvenstveno u izgradnju mjesne crkve, umjesto u organizacije i institucije izvan nje. Bog je obećao očuvati i blagosloviti crkvu, međutim, napori kršćana na drugim područjima ne moraju nužno donositi plodove koji traju.


Na primjer, mnogi kršćani (i kršćanski vođe) danas ulažu ogromne količine energije kako bi prepriječili put nadolazećoj plimi svjetovnosti i moralnog relativizma u Americi. Nažalost, naša kultura uistinu je postala postkršćanska pojava, a u budućnosti bi mogla postati i antikršćanska. Međutim, Biblija nam nigdje ne nalaže da glavninu napora ulažemo u održavanje tolerancije prema kršćanstvu unutar društva u kojem živimo. A ako nadu i trud ulažemo u tome smislu, tada nas čekaju samo velika razočarenja jer nema jamstva da će vlada ikada biti tolerantna prema kršćanima.

Bog možda dopusti da vlada postane poput one u nacističkoj Njemačkoj ili u komunističkoj Rusiji. A ako se to i dogodi, to za nas vjernike ne bi bio "kraj svijeta" niti bi to bio težak udarac Božjim naumima. Njegov veličanstveni plan izgradnje svog duhovnog kraljevstva ostat će nepromijenjen, bez obzira na to hoće li država zadržati vjerske slobode ili ne.


Ako se pak prvenstveno borimo za spasenje duša i izgradnju Božjega naroda (posebice u kontekstu mjesne crkve), nada nam se nikada neće pokolebati jer će se takvi blagoslovljeni napori nastaviti čak i kad se cijela kultura oko nas okrene naopačke. Kako crkva djeluje kao stalni temelj Božje istine, ona će zauvijek biti mjesto na kojem s uzbuđenjem i ispunjenošću služimo Bogu.

 

Prebivalište i obitelj Božja.
Tijelo kojega svaki dio Trojstva ljubi.
Nezaobilazni stup što biblijsku istinu podržava.
Neusporedivo stamen, naše službe Kristu temelj bezvremenski.

 

Što bi se još moglo nadodati o važnosti crkve uz ono što Pavao govori u ovim četirima živim opisima? Možda sada razumijete zašto su kršćanski vođe tijekom stoljeća, poput Augustina, Luthera i Calvina, govorili da izvan crkve nema normalne mogućnosti spasenja, što govori i Westminstersko vjerovanje (XXV, 2). Opravdani smo samo po vjeri, i to po vjeri u Krista i samo u njega, a ne na temelju svojih djela (Gal 2,16; Ef 2,8-9), a ti ljudi vjerovali su i poučavali tu istinu dosljedno i sa žarom. Ali oni su također shvaćali da je "vjera bez djela mrtva" (Jak 2,14-26), a Bog ne samo da otkupljuje svoje odabranike, nego ih i posvećuje, stvarajući u njihovim srcima ljubav prema sebi, svojoj Riječi i svom narodu. Razmotrimo sljedeće retke:

"Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge." (Iv 13,35)

"Tko veli da je u svjetlosti, a mrzi brata svojega, u tami je sve do sada. Tko ljubi brata svojega, u svjetlosti ostaje i sablazni u njemu nema. A tko mrzi brata svojega, u tami je, u tami hodi i ne zna kamo ide jer mu tama zaslijepi oči." (1 Iv 2,9-11)

"Od nas iziđoše, ali ne bijahu od nas. Jer kad bi bili od nas, ostali bi s nama; ali neka se očituje da nisu od nas." (1 Iv 2,19)

 

Ovaj posljednji redak govori prvenstveno o lažnim učiteljima, ali u principu odnosi se na sve one koji za sebe kažu da su kršćani, a pritom se odvajaju od crkve. Takvi ljudi mogli bi biti neposlušni vjernici, ali još je vjerojatnije da zapravo nisu vjernici. Kao što smo rekli već ranije u ovome poglavlju, kako bi netko mogao utvrditi da mu je Bog Otac ako ga istovremeno ne zanima pripadati njegovoj obitelji? Naprotiv, jedan od primarnih dokaza da je netko nanovo rođen je želja da se Bog slavi zajedno s njegovim narodom, u crkvi. To naše "djelo" dokazuje da Bog djeluje u našem srcu i u našem životu. Isus je rekao da će izgraditi svoju crkvu, a on to čini tako što spašava ljude i postavlja ih kao "živo kamenje" u Božju građevinu (vidi 1 Pt 2,5; 1 Kor 3,9). Redak Djela 20,28 odnosi se na Božju crkvu koju je on otkupio svojom krvlju, a Efežanima 5,25 govori nam da je on ljubio crkvu i dao sebe za nju. Cilj Kristove spasiteljske ljubavi i žrtve je dovesti ljude u njegovu crkvu!


Stoga nam samo preostaje zapitati se je li nam crkva jednako važna koliko i Gospodinu i kako se uvjeriti da ona u našem životu i službi ima svoje pravo mjesto. Ostatak ove knjige pomoći će nam da bolje razumijemo što Bog od nas želi vezano za njegovu crkvu, ali zasad će nam riječi Roberta Saucyja poslužiti kao prikladan sažetak onoga što smo dosad rekli:

"Tijekom povijesti Bog je na različite načine radio preko pojedinaca, nacija i naroda. U žarištu njegova sadašnjeg djelovanja nalazi se crkva. Ono što je započeto u Pismu, dok su ljudi osjećali poziv na priznavanje Kristova položaja kao Gospodina, nastavlja se i danas u ispunjenju Kristova obećanja da će izgraditi svoju crkvu. Ne samo da Krist gradi crkvu, nego je ona ujedno i primarno sredstvo putem kojeg on služi svijetu. Kao što je Krista poslao Otac, tako i crkva ima veleposlaničku ulogu za svoga Gospodina, kao nosilac poruke pomirenja sa svijetom (Iv 20,21)."


"Stvarnost crkve kao Božjeg sredstva i njegove glavne brige danas se dočekuje sa skepsom i nevjericom, a to pak nije potpuno bezrazložno. Usred sudaranja struja današnjice, pri čemu su do samih temelja uzdrmane sve ljudske institucije – a u nekim slučajevima su čak i ti temelji u opasnosti, ako već nisu uništeni – ni crkva nije ostala netaknuta. Institucija koja nosi Božje ime doživjela je konfuziju zajedno sa svima ostalima.

 

Rezultat toga je sveprisutna slabost i nesigurnost, a zbog toga su mnogi odustali od crkve, odbacivši mogućnost da je upravo ona središte Božjeg djelovanja. Iako je istina da neke oblike crkvenog života, koji su više plod određena vremena negoli biblijskog obrasca, možemo odbaciti, sljedbenik Isusa Krista ne može tvrditi da je odan Gospodinu i istovremeno poricati njegovu crkvu. Više negoli javne optužbe, potrebna je konstruktivna kritika i obnavljanje napora da se traži Božja volja, kako bi pojedinac postao dijelom procesa izgradnje. Jer Božji naum ostaje nepromijenjen: Njegova će crkva ustrajati."

Iz: Život u Očevu domu - Wayne A. Mack i Dave Swavely

Život u Očevu domu - Wayne A. Mack i Dave Swavely

Submit to DeliciousSubmit to DiggSubmit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TechnoratiSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
Pročitano 231 puta

Komentirajte prvi!

Napiši komentar

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.