• Jahve je potražio sebi čovjeka po svom srcu. (1 Samuel 13:14)
• Prođite ulicama jeruzalemskim, pogledajte dobro i raspitajte se, tražite po njegovim trgovima, pa ako nađete ijednoga čovjeka koji čini pravo i traži istinu, oprostit ću ovom gradu. (Jeremija 5:1)
• Tražio sam među njima nekoga da podigne zidine i stane na proboje preda me u obranu zemlje, da je ne zatrem, i ne nađoh nikoga. (Ezekiel 22:30)

 Ti redci, kao i mnogi slični njima, govore nam da nije pretjerano kazati kako odgovornost za napredak i nazadovanje Božjega naroda pada na muškarce iz toga naroda. A kako to pokazuje posljednji od navedenih odlomaka, žalosni nedostatak muškaraca koji će «stati na proboje zidina» česta je pojava. Danas će crkve postići standarde svojega Gospodina jedino ako imaju muškarce koji su brižni vođe, učinkoviti učitelji i primjeri pobožnosti.

Brižni vođe

Vodstvo nad čitavom crkvom uloga je osmišljena posebno za muškarce. U tisućljetnoj povijesti Izraela koju bilježi Stari Zavjet, svi vodeći položaji (svećenstva, kraljeva i proroka koji su pisali Pismo) pripadali su muškarcima.2 Kada je Isus u prvome stoljeću utemeljio Svoju crkvu, svi apostoli, pastori i starješine bili su muškarci, a Novi Zavjet ženama ne dopušta služenje na tim položajima (1 Timoteju 2:11-14). One danas ipak vrše te dužnosti u mnogima crkvama, što je rezultat liberalne teologije, suvremenog feminističkog pokreta i nekih novih, kreativnih tumačenja biblijskih odlomaka vezanih za ulogu žene. Međutim, tijekom posljednjih devetnaest stoljeća, čitava je pravovjerna crkva bila jedinstvena u podržavanju biblijskoga standarda muškoga vodstva.3

Jedan od razloga zašto je nebiblijski stav prema ženskome vodstvu u crkvi dobio toliku uvjerljivost je i činjenica da je premalo muškaraca voljnih preuzeti uzde i voditi zajednicu u Božjemu pravcu. Muški kršćani danas više negoli ikada ranije trebaju obratiti pažnju na riječi iz 1 Timoteju 3:1: «Vjerodostojna je riječ: teži li tko za nadgledništvom, časnu službu želi.» (Ovaj redak specifično govori o službi nadglednika, odnosno starješine, ali princip se odnosi i na sve druge oblike crkvenoga vodstva u koje se muškarci mogu uključiti.)

Pavao ovaj redak započinje govoreći da je ono što slijedi «vjerodostojna riječ.» Te je iste riječi koristio još četiri puta u poslanicama (1 Timoteju 1:15; 4:9; 2 Timoteju 2:11; Titu 3:8), a svakoga puta služe kao uvod za izraze koji su se među prvim kršćanima vjerojatno često navodili. Važnost toga dobro objašnjava Alexander Strauch u svojoj izvrsnoj knjizi Biblijsko vodstvo:

Ova formula naglašava i na pozitivan način preporuča ono o čemu se govori i s čime se povezuje. Zapravo, značenje te formule je da je tvrdnja istinita te da ju treba stalno ponavljati među Božjim narodom – prokušana istina koju je potvrdilo vrijeme, na koju se može računati i koju potpuno podupiru svi vjernici, kao i Pavao, apostol djelovanjem Duha Svetoga.

Izraz je….dakle, apsolutne i bezuvjetne istine, potpune pouzdanosti i povjerljivosti. Istina je to koju je Božji Duh suvereno postavio u Sveto Pismo na dobrobit sviju. Istina je to koja zavrjeđuje stalno ponavljanje među Božjim ljudima…

Činjenica da su prvi kršćani osmislili poseban izraz za nadgledanje crkve otkriva nam njihovo temeljito razumijevanje velike vrijednosti nadgledništva, poteškoća i žrtava s kojima se nadglednici suočavaju, kao i vlastite potrebe za takvim vođama.4

Pavao potom potkrjepljuje taj poticaj muškarcima da teže ulozi vođe, «…časnu službu želi.» Možda neki ljudi koji čitaju ovaj redak oklijevaju poželjeti ili težiti k položaju vođe jer smatraju da bi takvo nastojanje moglo biti izraz sebičnosti ili grješne ambicije. Neki bi se čitatelji čak mogli zapitati zašto Pavao uopće potiče ljude da teže k vodstvu, s obzirom da nas naša grješna narav nagoni da stremimo k najvišim pozicijama i često nas potiče da na putu do vrha gazimo po drugima.

Odgovor leži u kulturološkoj situaciji Pavlovoga vremena i biblijskome opisu uloge vođe. Kao prvo, vodstvo u prvoj crkvi nije uvijek bilo glamurozan položaj; progonstvo kršćana događalo se na sve strane, a židovske i rimske vlasti bi iz grupe prvo izdvajale vođe (Djela 12:1-3). Kao drugo, ljudima koji su bili na vodećim položajima sam Isus Krist je naredio da budu sluge svima (Marko 9:35; Luka 22:24-27). Od njih se tražilo da budu brižni i puni ljubavi, a bilo im je zabranjeno tiransko vladanje ili traženje bilo kakvih povlastica za sebe (1 Petrova 5:1-3). Pavao ljude potiče da teže upravo takvome vodstvu, jer dobrobit crkve uvelike ovisi o tomu.

Kršćanine, jesi li pomno i žarko razmislio i molio o mogućnosti da na ovaj način služiš Gospodina i Njegovu crkvu? Razvijaš li u vlastitome životu i domu upravljačke vještine, s nadom da će ih Gospodin upotrijebiti za Svoju slavu u lokalnoj zajednici vjernika? Trebao bi biti spreman i voljan postati onaj kojega Bog traži za ovu ključnu ulogu, jer bez takvih ljudi crkva može samo duhovno životariti i razočarati svojega Gospodina.

Učinkoviti učitelji

Uloga poučavanja Božjega naroda Božjoj Riječi također je rezervirana prvenstveno za muškarce. Iako Božji plan uključuje i žene koje djeci i drugim ženama prenose principe Njegove Riječi (Izreke 1:8; Titu 2:3-5), On zapovijeda da isključivo muškarci hrane čitavo stado Božje kada se ono sastane (1 Timoteju 2:12-14; 1 Korinćanima 14:34-35). Nažalost, baš kao i u slučaju vodstva, nedostaje muškaraca koji bi bili voljni i sposobni preuzeti ovu ulogu, a ta žalosna činjenica doprinosi porastu broja žena na položajima učitelja. Ako crkve žele prekinuti ovaj val izokretanja biblijskih uloga, tada neće biti dovoljno samo naglašavati ograničenja ženama – morat će naglašavati i potrebu da muškarci razvijaju vještine poučavanja.

Jedan od današnjih razloga za manjak muških učitelja možda je i raširena ideja da je poučavanje Biblije odgovornost isključivo pastora i starješina. Mnogo je «laika» koji se nikada ni ne zapitaju jesu li možda nadareni učitelji, jer misle da bi prvo morali otići u sjemenište kako bi se time mogli baviti. Isti suštinski problem postoji i na području savjetovanja, za čiji su uspjeh potrebne i vještine poučavanja. Ali, iako formalna obuka uistinu pruža znatne prednosti, a crkvene dužnosti trebaju obavljati kvalificirani ljudi, u većini je crkvenih zajednica starješinama i osoblju neizvedivo odraditi cjelokupnu službu poučavanja Riječi i učinkovitoga savjetovanja. Tim crkvenim vođama treba i suradnja drugih ljudi iz crkve.

Svaki bi muškarac u crkvi trebao svjesno razvijati i prakticirati svoje vještine poučavanja, jer svaki je muškarac suprug, ili potencijalni suprug, a Bog zapovijeda da muškarci budu učitelji u svojoj kući (Ponovljeni zakon 6:6-7; Efežanima 5:25-27; 6:4). Ključ za to je uzbudljivo osobno proučavanje Biblije, jer kada iz Božje Riječi osobno naučimo duboke istine, i primijenimo ih u vlastitome životu, tada će se u nama roditi želja da to podijelimo i s drugima. Kada Kristova riječ u nama bude prebivala u obilju, tada ćemo jedni druge poučavati i poticati (Kološanima 3:16).

Primjeri pobožnosti

Iako se svakomu članu tijela Kristovoga zapovijeda da bude primjer pobožnosti koji će i druge ljude potaknuti da napreduju u Kristu, muškarcima u crkvi se posebno nalaže da drugima služe na ovaj način. Primjernost je tako sastavni dio kvalitetnoga vođenja i poučavanja da se te zadaće uopće ne mogu učinkovito izvesti bez nje (1 Petrova 5:3; 2 Solunjanima 3:6-7). Uz to, Bog muževima nalaže da se prema svojim ženama odnose na način koji odražava primjer Isusa Krista (Efežanima 5:25-27). U poslanicama 1 Timoteju 3:2-13 i Titu 1:6-9 nalaze se popisi odlika istinski pobožnog čovjeka. Primarna namjena tih popisa je određivanje ljudi koji mogu ući u crkvene službe starješine ili đakona, ali njihova sekundarna namjena je izazvati svakoga čovjeka u crkvi da te odlike razvija i u svojemu životu. To znamo jer Pavao ohrabruje svakoga tko želi crkvenu službu (1 Timoteju 3:1, 13). Osim toga, nijedna od odlika koje se navode u tim popisima nije bilo kojemu čovjeku nedohvatna kroz Božju milost i osposobljenje. Zapravo, kvalitete koje se navode jednostavno bi trebale vrijediti za svakoga kršćanina (na različitim stupnjevima rasta), a Pavao kaže da nikoga komu nedostaje bilo koja od njih ne bismo trebali postavljati u crkveno vodstvo.

Slijedi dvadeset i pet odlika koje se spominju vezano za starješine ili đakone. Nije nam namjera iznositi temeljitu raspravu o problemima tumačenja i praktičnoj primjeni tih kvaliteta, nego samo ukratko objasniti svaku od njih, kako bi svaki čovjek mogao procijeniti kakav primjer osobno daje drugima u crkvi.5

«Besprijekoran» (što je vjerojatno općeniti uvod u ostale odlike) znači da dulje vrijeme živim dosljednim životom rasta u pobožnosti, tako da nitko ne može legitimno dovoditi u pitanje moje spasenje, posvećivanje ili iskrenost.

«Jedne žene muž» (ili «čovjek vjeran samo jednoj ženi») znači da dosljedno izražavam naklonost i odanost svojoj supruzi i nijednoj drugoj ženi. Ako sam neoženjen, to znači da održavam spolnu čistoću mišlju i djelom.

«Trijezan» znači da se ne opijam, da pazim na svoje ponašanje i držim ga pod kontrolom. Ne pretjerujem s hranom, pićem niti bilo kojim drugim zadovoljstvom preko granica koje postavljaju Pismo, savjest ili zdrav razum.

«Razuman» (također se prevodi i kao «razborit») znači da trezveno razmišljam, da sam pažljiv i da svoje misli držim pod kontrolom sukladno Božjoj Riječi. Nisam podložan hirovima emocija ili misli, niti prihvaćam svoje ili tuđe ideje bez biblijske provjere.

«Sređen» (ili «otmjen») znači da živim organiziranim i urednim životom u kojemu planiram mudro raspolagati vremenom, te da se može računati da ću ispuniti svoje velike male dužnosti.

«Gostoljubiv» (doslovno «prijatelj stranaca») znači da moj dom i moje vlasništvo pripadaju Bogu, a ne meni, te da sam ih spreman podijeliti čak i s onima koji za mene možda nikada neće ništa učiniti.

«Sposoban poučavati» znači da sam iz vlastitoga proučavanja i od vjernih učitelja naučio dovoljno biblijske doktrine da i druge mogu točno i učinkovito poučiti.

«Ne vinu sklon» znači da nitko nikada ne može smatrati da je moja prosudba kompromitirana uzimanjem alkohola ili drugih opojnih sredstava.

«Ne nasilan» znači da nikada ne pribjegavam bilo kakvome obliku fizičkoga ili verbalnoga nasilja u svojemu odnosu prema obitelji, prijateljima, poznanicima, pa čak i neprijateljima.

«Popustljiv» znači da na tuđe nedostatke, pa čak i na njihove napade, reagiram brižno, a ne agresivnim komentarima ili bilo kojom vrstom osvete.

«Ne ratoboran» znači da je posljednje što želim upuštati se u prepirke ili sukobe, iako znam da će do njih ponekad dolaziti. Opetovano pokazujem sposobnost neslaganja bez stvaranja podjele u tijelu.

«Ne srebroljubac» znači da moja motivacija u poslu i ulaganju nikada nije bogaćenje, pa čak ni gomilanje dodatne imovine. Novac kojega zarađujem gledam samo kao sredstvo za ispunjavanje mojih biblijskih dužnosti zbrinjavanja sebe i svoje obitelji, pomaganja Božjega rada i davanja potrebitima.

«Da svojom kućom dobro upravlja» znači da se u svojemu domu dobro nosim s ulogom pobožnoga vođe vezano za sve odgovornosti koje mi je Bog ondje dao. Ako imam djecu, moram biti dobar vođa, primjer, učitelj i redar, kako bi djeca poslušno živjela primjernim životom.

«Ne novoobraćenik» znači da ću se truditi što prije sazrijevati u Kristu kako bi i drugi vidjeli moju duhovnu zrelost. Također ću pomno njegovati poniznost u sebi, kako ne bih pao u zamku duhovnoga ponosa.

«Lijepo svjedočanstvo od onih vani» znači da se moje ponašanje ne mijenja kada izađem iz kruga kršćana; da sam jednako savjestan, pošten i brižan na poslu, u vožnji i u trgovini kao i kada poučavam katehezu.

«Ozbiljni» znači da sam toliko dostojanstven da me nitko ne može optužiti za neozbiljnost ili nerazumijevanje težine duhovnih tema.

«Ne dvolični» znači da ne govorim jedno jednima, a obrnuto nekim drugima. Također, ne pričam neograničeno kada je neke stvari bolje ne kazati.

«Imajući otajstvo vjere u čistoj savjesti» znači da razumijem biblijsko učenje, ali ga također i prakticiram u toj mjeri da nemam neispovjeđenih grijeha niti sumnji u pravednost bilo koje aktivnosti u svojemu životu.

«Ne samoživ» znači da sebe smatram manje važnim od drugih i tražim njihovu dobrobit prije svoje.

«Ne jedljiv» znači da ne «eksplodiram» kada se netko prema meni pogrešno postavlja, ili kada se stvari ne odvijaju onako kako ja želim. U kritičnim trenutcima ne reagiram na način zbog kojega ću kasnije žaliti.

«Ljubitelj dobra» znači da me vlastita poslušnost i izgradnja raduju, kao i poslušnost i izgradnja drugih, tako da ću rado učiniti što god treba kako bih tu izgradnju olakšao.

«Pravedan» znači da jednoj vrsti osoba ne pokazujem pristranost nauštrb drugih, te da se na mene može računati kada u odnosu se s drugim osobama treba odnositi dosljedno i na biblijski način.

«Svet» znači da stalno dajem slavu Bogu i ograđujem se od grijeha i situacija koje bi me mogle staviti na iskušenje.

«Uzdržljiv» znači da sam stvorio naviku borbe i pobjeđivanja vlastitih grješnih želja umjesto da im popuštam. Osobnu disciplinu održavam čak i u stvarima koje nisu vezane za moral, tako da sam u stanju pobijediti iskušenje kada god se ono ukaže.

«Priljubljen uz vjerodostojnu riječ nauka» znači da proučavam Pismo dovoljno podrobno da sam u stanju obraniti svoje stavove u razgovoru s nevjernikom ili zavedenim bratom.

Ovi božanski standardi za muškarce uistinu su visoki – ali moramo ponovo naglasiti da možemo biti primjer opisan u ovim odlomcima (silom Duha Svetoga). Izgleda da je mnogo ljudi u tijelu Kristovu koji vjeruju da se te odlike odnose samo na starješine i đakone, pa da se stoga oni osobno ne moraju truditi vlastite živote privoditi k Božjemu standardu. Neka Bog Svojoj crkvi pošalje sve više i više muškaraca koji će željeti ulogu brižnoga vođe, učinkovitoga učitelja i primjera pobožnosti.