Utorak, 21 Srpanj 2015

Pastirsko vodstvo

Ocijeni sadržaj
(1 glas)

"Starješine dakle među vama... pasite povjereno vam stado Božje."

1. Petrova 5,1a-2a

Dok sam prisustvovao jednom koncertu, naučio sam dobru lekciju iz ekleziologije. Ušavši u glavno predvorje crkve u kojoj se koncert održavao, odmah sam zamijetio fotografije i imena pastora i osoblja poslagane u piramidu unutar staklenog okvira.

Fotografija glavnog pastora bila je na vrhu, fotografije pomoćnih pastora ispod njegove, a fotografije ostalog crkvenog osoblja ispunjavale su temelj piramide. Krenuvši dalje niz hodnik, u unutrašnjost zgrade, vidio sam još jedan stakleni okvir u kojem su bile fotografije i imena crkvenih starješina. Odmah sam pomislio: Kakva odlična ilustracija načina na koji su crkveni starješine odgurnuti na jedva vidljivu poziciju u crkvi! To je posve drugačije od novozavjetnog modela starješinstva.

Kada većina kršćana čuje za crkvene starješine, pomisli na službeno crkveno vijeće, laičke službenike, utjecajne ljude unutar mjesne crkve ili pastorove savjetnike. Pomisle na starješine kao tvorce crkvenih stavova, financijske službenike i administratore. Ljudi ne očekuju da crkveni starješine propovijedaju Riječ niti da se kao pastiri brinu o njihovim životima. Victor A. Constien, luteranski službenik i autor knjige The Caring Elder, ilustrirao je ovakvu popularnu predodžbu uloge starješine kada je napisao: "Članovi vijeća starješina u crkvi nisu pomoćni pastori. Oni pomažu svom pastoru... Preko glavnog pastora starješine pomažu i osnažuju blizak odnos između crkvenog osoblja, bilo da se radi o pomoćnom pastoru, voditelju kršćanskog obrazovanja, evangelizacije... Ali što je još važnije, starješine pomažu da radni odnosi među crkvenim osobljem budu što lakši i snažniji."1

Takav stav ne samo da nema biblijsku potporu, nego je i u suprotnosti s tekstom Novog zavjeta. Osoba ne mora poznavati grčki jezik niti imati formalno teološko obrazovanje kako bi shvatila da suvremena ideja o "vijeću starješina" nepomirljivo odudara od novozavjetne definicije starješinstva. Prema Novom zavjetu, starješine vode crkvu, poučavaju i propovijedaju Riječ, štite crkvu od lažnih učitelja, zdravim naukom potiču i ispravljaju svete, posjećuju bolesne i mole za njih te prosuđuju o nauku. Biblijskim riječima, starješine su pastiri, nadglednici, vođe i čuvari mjesne crkve. Razmotrimo sada novozavjetni model pastirske brige koja se očekuje od starješina kao pastira.

Starješine kao pastiri

Biblijska slika pastira koji pazi na svoje stado dragocjen je prikaz: pastir bez prestanka pazi na sigurnost stada, vodi ga na svježu ispašu i čistu vodu, nosi slabe, traži izgubljene, liječi ranjene i bolesne. Cijela slika palestinskog pastira obilježena je intimnošću, nježnošću, brigom, vještinom, marljivim radom, patnjom i ljubavlju. Kao što to u svojoj knjizi Skillful Shepherds primjećuje Derek J. Timball, nekadašnji profesor škole London Bible College: "To je blaga mješavina autoriteta i brige te jednake količine pažnje i nježnosti, hrabrosti i utjehe."2

Odnos pastira i ovaca toliko je bogat da ga Biblija bez prestanka koristi za opisivanje Boga i njegove nježne brige za svoj narod. U jednom od najljepših psalama, David, pastir koji je postao kralj, piše: "Jahve je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi" (Psalam 23,1-2). Biblija također koristi sliku pastira za opisivanje ljudi koji vode Božji narod (Ezekiel 34).

Stoga, kada Pavao i Petar izravno potiču starješine da obavljaju svoju dužnost, obojica koriste sliku pastira. Valja zamijetiti da ova dvojica velikih apostola zadatak vođenja mjesne crkve ne povjeravaju pojedincu niti nekoj drugoj skupini ljudi, nego baš starješinama. Pavao podsjeća azijske starješine da ih je Božji Duh Sveti postavio za nadglednike da pasu crkvu Božju (Djela 20,28). Petar potiče starješine da budu sve ono što bi pastiri trebali biti stadu (1. Petrova 5,2). I mi bismo dakle trebali apostolske kršćanske starješine vidjeti kao pastire stada, a ne kao neke izvršne direktore i pastorove savjetnike.

Želimo li shvatiti kršćanske starješine i njihov rad, moramo shvatiti biblijsku sliku pastira. Kao čuvari ovaca, novozavjetni starješine trebaju čuvati, hraniti i voditi stado te pomagati u ispunjavanju mnoštva praktičnih potreba stada. Koristeći ove četiri široke pastirske kategorije, razmotrimo ukratko primjere, pozive i učenja Novog zavjeta o starješinama kao pastirima.

Zaštita stada

Veći dio posla novozavjetnog starješinstva otpada na zaštitu mjesne crkve od lažnih učitelja. Na odlasku iz Male Azije, Pavao je okupio starješine crkve u Efezu kako bi ih opomenuo prije svog odlaska. Suština Pavlove poruke je: čuvate stado jer dolaze vukovi:

"Ipak iz Mileta posla u Efez po starješine crkve... 'Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete crkvu Božju koju steče krvlju svojom. Ja znam da će nakon mog odlaska među vas uljesti vuci okrutni koji ne štede stada, a između vas će samih ustati ljudi koji će iskrivljavati nauk da bi odvukli učenike za sobom. Zato bdijte…'" (Djela 20,17.28-31a; kurziv dodan).

Prema Pavlovim uvjetima za starješine, kandidat za starješinu mora dovoljno dobro poznavati Bibliju da bude sposoban suprotstaviti se lažnim učiteljima:

"Poradi toga ostavih te na Kreti da urediš preostalo te po gradovima postaviš starješine kako sam ti ja odredio: je li tko besprigovoran... priljubljen uz vjerodostojnu riječ nauka da može… uvjeravati protivnike [zdravog nauka]." (Titu 1,5.6a.9; kurziv dodan).

Jeruzalemski starješine, na primjer, sastali su se s apostolima kako bi prosudili o krivom nauku: "Nato se apostoli i starješine sastanu da razmotre [taj nauk]" (Djela 15,6 i dalje). Poput apostolâ, jeruzalemski starješine morali su dobro poznavati Riječ kako bi mogli zaštititi stado od lažnih učitelja.

Zaštita stada također podrazumijeva i potragu za izgubljenim i odlutalim ovcama, što je suštinski vid pastirskog rada kojeg pastiri mnogih crkvi potpuno zanemaruju. Uz to, zaštita stada uključuje i ispravljanje onih koji pogriješe, ukor zbog neprikladnog ponašanja i stavova (1. Solunjanima 5,12) i zaustavljanje međusobnih borbi. Iako Novi zavjet naglašava ulogu starješina u zaštiti od doktrinarnih pogrešaka, starješine ne mogu zanemariti potragu za izgubljenima i ispravljanje grešnog ponašanja.

Zaštita stada od životne je važnosti jer su ovce bespomoćne životinje. One su posve nemoćne pred napadima vukova, medvjeda, lavova, čagljeva i razbojnika. Phillip Keller, govoreći iz svog bogatog iskustva kao pastir i agronomski istraživač u istočnoj Africi i Kanadi, objašnjava kako su ovce bespomoćne i ranjive kada su u opasnosti, čak i kad su suočene sa smrću:

"To me podsjeća na ponašanje stada ovaca kada ih napadnu psi, divlje mačke, medvjedi ili čak lavovi. Često će u svojem slijepom strahu ili glupom neshvaćanju situacije stajati mirno na jednom mjestu i promatrati kako njihove sudrugove napadači kidaju na komade. Grabežljivac skače na jednu po jednu ovcu iz stada i komada je kandžama i očnjacima. Istovremeno se druge ovce često ponašaju kao da ne vide ili ne prepoznaju pokolj koji se odvija oko njih. To izgleda kao da su ove potpuno nesvjesne opasnosti u kojoj se nalaze."3

Čuvanje ovaca od opasnosti je očigledno važan vid pastirovog zadatka. Isto vrijedi i za crkvene pastire. Oni moraju stalno čuvati crkvu od lažnih učitelja. Iako je čuvarska služba negativan vid pastirskog rada, ona je nužna za preživljavanje stada. Charles E. Jefferson (1860. – 1937.), pastor i pisac knjige Minister as Shepherd, naglašava ovu važnu činjenicu: "Putovanje od kolijevke do groba veoma je opasno... Ako je svaki čovjek okružen opasnostima, ako je svemir prepun duši neprijateljskih sila, tada je obrana jedna od najvažnijih pastorovih dužnosti."4 Stoga starješine moraju biti zaštitnici, branitelji, stražari i čuvari Božjeg naroda. Kako bi u tome uspjeli, starješine kao pastiri moraju biti duhovno budni i hrabri ljudi.

Duhovna budnost

Dobar pastir uvijek bdije pred opasnošću. On dobro poznaje grabežljivce i razumije važnost mudrog i brzog djelovanja. Isto tako i duhovni pastiri moraju biti duhovno budni i veoma osjetljivi na opasnost lukavih sotonskih napada. Ipak, teško je biti stalno na oprezu i stalno spreman za djelovanje. Zbog toga Pavao kaže azijskim starješinama neka bdiju (Djela 20,31). Bila mu je poznata prirodna tendencija pastira da postanu duhovno lijeni i nedisciplinirani, da prestanu moliti i da se umore. Stari zavjet nam to dokazuje. Starozavjetni proroci dizali su glas protiv izraelskih vođa jer ovi nisu bdjeli niti su štitili narod od grabežljivih vukova. Izaija živopisno opisuje izraelske vođe kao slijepe čuvare i nijeme pse:

"Sve zvijeri poljske, dođite jesti,

i sve vi, zvijeri šumske!

Svi su mu stražari slijepi,

i ništa ne shvaćaju.

Svi su oni psi nijemi,

ne mogu lajati.

Sanjaju i drijemaju,

najmilije im spavati.

Psi su to proždrljivi, nezasitni;

pastiri su to bez razbora:

svaki svojim putem okreće,

svaki za dobitkom svojim.

'Dođite, donijet ću vina;

napit ćemo se pića žestoka,

i sutra će biti kao danas,

izobilje veliko, preveliko!'"

(Izaija 56,9-12)

Starješine kao pastiri moraju biti budni i predani molitvi . Moraju biti svjesni promjena u društvu i u crkvi. Moraju se stalno obrazovati, posebice u poznavanju Svetog pismu, marljivo paziti na vlastiti hod s Gospodinom i uvijek moliti za stado i za njegove pojedinačne članove.

Tko bi mogao zbrojiti štetu koja je tijekom proteklih dvije tisuće godina nanesena Kristovoj crkvi zbog nepažljivih i naivnih pastira koji su prestali moliti? Mnoge crkve i denominacije koje su nekoć imale zdrav i pravovjeran nauk i život, danas odbacuju čak i temeljne postavke kršćanske vjere i odobravaju najozbiljniji nemoral. Kako je došlo do toga? Vođe mjesnih crkava bili su naivni, neuki i neposvećeni molitvi pa im je stoga popustila pažnja pred sotonskim strategijama obmanjivanja. Bili su to slijepi stražari i nijemi psi koji su se usredotočili na vlastite interese i udobnost. Kada su njihovi učenici počeli odbacivati istine evanđelja i božansko nadahnuće Biblije, oni su spavali. Naivno su pozvali mlade vukove u janjećoj koži da budu novi duhovni pastiri. Zato su i njih i njihova stada požderali vukovi.

Hrabrost

Pastiri moraju također imati i hrabrosti boriti se protiv opakih grabežljivaca. Kralj David je uzor hrabrog pastira. U Prvoj knjizi o Samuelu zabilježeno je Davidovo iskustvo pastira u obrani stada od lava i medvjeda:

"Ali Šaul odvrati Davidu: 'Ne možeš ti izaći na toga Filistejca da se boriš s njim jer si ti još dijete, a on ratnik od svoje mladosti.' Ali David odgovori Šaulu: 'Tvoj je sluga čuvao ovce svome ocu, pa kad bi došao lav ili medvjed te uhvatio ovcu iz stada, ja bih potrčao za njim, udario ga i istrgao mu ovcu iz ralja. A ako bi se on digao na me, uhvatio bih ga za grivu i udarao dok ga ne bih ubio. I lava je i medvjeda tvoj sluga ubio, pa će i taj neobrezani Filistejac proći kao jedan od njih jer je izazvao bojne čete Boga živoga.' David još dometne: 'Jahve koji me izbavio iz lavlje pandže i medvjeđe šape izbavit će me i iz ruku toga Filistejca.' Tada Šaul reče Davidu: 'Idi i Jahve neka bude s tobom!'" (1. Samuel 17,33-37)

"Nekako smo počeli vjerovati da je pogrešno samo ono što je stvarno loše i izgleda da ne razumijemo kako je najopasnija osoba ona koja ne naglašava ispravne stvari."

(D. Martyn Lloyd-Jones, Sermon on the Mount, 2:244)

Hrabrost kakvu je David posjedovao jedna je od temeljnih kvaliteta vođe. Jednom su jednog međunarodno poznatog državnika novinari upitali: "Koja je najvažnija kvaliteta koju vođa naroda mora imati?" Odgovorio je: "Hrabrost." To ne vrijedi samo za političke vođe, nego i za vođe u crkvama. Treba imati hrabrosti da bi se sankcionirao grijeh u crkvi (posebice ako se radi o grijehu istaknutih članova ili vođa), obračunalo s unutarnjim nesuglasicama i suprotstavilo moćnim učiteljima i teolozima koji šire lažni nauk. Bez hrabrosti u borbi za istinu i živote Božjeg naroda, mjesnu bi crkvu otpuhala svaka oluja novog učenja ili svaki unutarnji sukob.

Postoji velik broj slabih, nezrelih i nestabilnih vjernika pa se starješine moraju postaviti kao zaštitni zid oko ljudi i štititi ih od opasnih divljih vukova i drugih destruktivnih utjecaja. S druge strane, "najamnik, koji nije pastir i koji nije vlasnik ovaca, kada vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca" (Ivan 10,12-13). Dobar starješina kao pastir, kao i "Vrhovni pastir," spreman je položiti svoj život za stado. Radije će umrijeti, nego li dopustiti da vukovi prožderu stado.

Hraniti stado

Kroz cijeli Novi zavjet snažno se naglašava važnost poučavanja Božje riječi. Isus, Pastir dobri, bio je prvenstveno Učitelj, a drugima je naložio neka poučavaju sve ono što ih je on naučio (Matej 28,20). Petru je rekao: "Pasi ovce moje" (Ivan 21,17). Apostoli su bili učitelji, a rani su se kršćani revno posvećivali poučavanju (Djela 2,42). Barnaba je potražio Pavla kako bi ga doveo u Antiohiju i pomogao mu u poučavanju (Djela 11,25-26). Pavao je poručio Timoteju neka se posveti javnom "čitanju, poticanju i poučavanju" (1. Timoteju 4,13). Na popisu darova u 1. Korinćanima 12,28, dar poučavanja naveden je treći po redu, nakon dara apostola i proroka. Stoga je dar poučavanja jedan od važnijih darova za kojima bi zajednica trebala čeznuti (1. Korinćanima 12,31).

James Orr (1844. – 1913.), škotski teolog i apologet, najpoznatiji je kao glavni urednik biblijske enciklopedije u više svezaka, The International Standard Bible Encyclopedia. On je brzo shvatio važnost učenja u ranoj kršćanskoj crkvi. Napisao je: "Ako na svijetu postoji neka religija koja uzvisuje službu poučavanja, možemo sa sigurnošću reći da je to religija Isusa Krista."5

Za razliku od suvremenih starješina iz crkvenog vijeća, svi novozavjetni starješine morali su biti "sposobni proučavati" (1. Timoteju 3,2). Navodeći osobine starješine u svojem pismu Titu, Pavao kaže: "[Jer nadglednik…treba da bude] … priljubljen uz vjerodostojnu riječ nauka da može i hrabriti u zdravom nauku i uvjeravati protivnike" (Titu 1,9; kurziv dodan). U izuzetno važnom odlomku o starješinama, Pavao piše o nekim starješinama koji se trude propovijedati i poučavati te stoga zaslužuju novčanu pomoć od mjesne crkve:

"Starješine koji su dobri predstojnici dostojni su dvostruke časti, ponajpače oni koji se trude oko Riječi i poučavanja. Pismo doista veli: 'Volu koji vrši ne zavezuj usta!' I: 'Vrijedan je radnik plaće svoje.'" (1. Timoteju 5,17-18; kurziv dodan).

Pavao podsjeća efeške starješine kako je njih i crkvu u potpunosti poučio Božjem planu i svrsi: "Jer nisam propustio navijestiti vam ništa od svega nauma Božjega" (Djela 20,27). Sada je došao red na starješine da postupe na isti način. S obzirom da se starješinama zapovijeda neka Božje stado vode na ispašu (Djela 20,28; 1. Petrova 5,2), dio njihovoga pastirskog zadatka je pobrinuti se za hranjenje stada Božjom riječju.

Važnost hranjenja stada vidi se i u činjenici kako su ovce gotovo nesposobne same nalaziti hranu i vodu. Bez pastira ovce bi brzo ostale bez ispaše i vode te uskoro poumirale. Stoga, kao što nas Charles Jefferson podsjeća: "Sve ovisi o pravilnom hranjenju ovaca. Ako ih se ne hrani mudro, one gube na tjelesnoj masi i lako se razbole, a sve što je u njih uloženo, propada. Kada Ezekiel daje sliku lošeg pastira, njegova prva primjedba je da on ne vodi stado na ispašu."6

Kršćanska zajednica stvorena je Duhom koji koristi Božju riječ (1. Petrova 1,23; Jakov 1,18). Zajednica sazrijeva, raste i nalazi zaštitu također u Riječi. Stoga je biblijski uvjet da starješina "može hrabriti u zdravom nauku i uvjeravati protivnike" (Titu 1,9). Starješine štite, vode, predvode, hrane, tješe, obrazuju i iscjeljuju stado učenjem i propovijedanjem Riječi. Uistinu, mnoge pastoralne potrebe naroda zadovoljavaju se poučavanjem Riječi. Crkveni vođe koji ne poznaju i ne poučavaju Bibliju jedan su od glavnih razloga zašto lažni nauk danas preplavljuje crkve i izvlači silu i život iz njih.

Komentirajući biblijski uvjet kako starješine moraju poznavati Bibliju i biti sposobni poučavati i braniti Riječ, Neil Summerton, crkveni starješina i pisac knjige A Noble Task: Eldership and Ministry in the Local Church, komentira:

"Stoga je u svom obraćanju Timoteju i Titu Pavao kristalno jasan po pitanju činjenice kako je nužna osobina, kojom se starješina razlikuje od đakona, sposobnost vladanja kršćanskom doktrinom, procjenjivanja iste kod drugih, njenog poučavanja i njene obrane pred onima koji šire lažno učenje (1. Timoteju 3,2; Titu 1,9-16).

Služba pastora-učitelja također je jedno od osnovnih sredstava kojima se vodstvo starješina i njihova vizija približavaju zajednici, a sposobnost komuniciranja jedan je od glavnih uvjeta za djelotvorno vođenje.

Možda postoje neki koji se protive ovom naglasku i tvrde da starješine trebaju više praktičnih darova kako bi osigurali nesmetano i učinkovito odvijanje svoje službe. Može im se odgovoriti kako, kao prvo, pogrešno shvaćaju važnost koju Stari i Novi zavjet daju potrebi za vođenjem Božjega stada od strane pastira koji će se pobrinuti za duhovno hranjenje stada na pravi način. Zbog toga zdrav karakter mora ići ukorak s primanjem i predajom Riječi Gospodnje kao sredstva hranjenja, zaštite i obnove pojedinačnih članova stada. Ta služba ne mora se nužno obavljati s govornice, a središnji darovi nekog starješine mogu biti usredotočeni na poučavanje, dok darovi nekoga drugog starješine mogu biti vezani za pastirsko vođenje stada. Ali svi pastiri trebaju se čvrsto držati vjere i biti sposobni poučavati u manjim skupinama, kao i u osobnim razgovorima u pastoralnim situacijama.

Kao drugo, nemaju li starješine svrsishodne vještine potrebne za vođenje stada, neka kao pomoć postave jednu ili više osoba (možda đakone, ukoliko ispunjavaju visoke duhovne zahtjeve koji su također uvjet za tu službu). Uz to, u starješinstvu bilo koje veličine, jedan ili nekolicina pripadnika skupine starješina mogu biti u stanju obavljati i tu zadaću ukoliko ih to ne sprječava u posvećivanju svojim primarnim zadacima nadgledanja. U svakom slučaju, nužno je izbjeći pogrešku postavljanja onih koji nemaju ni karakterne ni duhovne osobine, ili starješinske darove, ili pak niti jedno ni drugo."7

Vođenje stada

Biblijskim jezikom rečeno, pasti narod ili skupinu ljudi znači voditi ih ili vladati njima (2. Samuel 5,2; Psalam 78,71-72). Sukladno Djelima apostolskim 20 i 1. Petrovoj 5, starješine moraju biti pastiri crkve Božje. Stoga, biti pastir mjesne crkve znači, između ostaloga, i voditi crkvu. Crkvi u Efezu Pavao piše: "Starješine koji su dobri predstojnici (vođe, usmjeravatelji, upravitelji) dostojni su dvostruke časti" (1. Timoteju 5,17a). Starješine stoga moraju voditi, usmjeravati, vladati, upravljati i brinuti se za Božje stado.

U Poslanici Titu 1,7 Pavao tvrdi kako budući starješina mora biti moralno i duhovno besprijekoran jer će postati "Božjim upraviteljem". Upravitelj je "predstojnik doma", netko tko ima službenu dužnost nad gospodarevim slugama, imovinom pa čak i financijama. Starješine su upravitelji Božjeg doma, tj. mjesne crkve.

Starješine se naziva i "nadglednicima", što znači da nadgledaju i vode crkvu. Kada se obraća starješinama, Petar koristi glagolski oblik riječi nadglednik: "Starješine dakle među vama opominjem... pasite povjereno vam stado Božje, nadgledajte ga" (1. Petrova 5,1a.2a). U ovom slučaju, Petar, kada potiče starješine neka obavljaju svoju dužnost, spaja pojmove pastira i nadglednika. Stoga o starješinskoj dužnosti općenito možemo govoriti kao o pastirskom nadgledanju mjesne crkve.

Vođenje i upravljanje stadom važno je budući da su ovce, kako to Jefferson kaže, rođeni sljedbenici:

"Ovce nisu neovisni putnici. Moraju imati čovjeka koji će ih voditi. Ne mogu same stići do određenog mjesta. Ne mogu ujutro krenuti u potragu za ispašom i potom se uvečer vratiti kući. Reklo bi se da nemaju smisao za smjer kretanja. I najzeleniji pašnjaci mogu biti na udaljenosti od samo nekoliko milja, ali ovce prepuštene same sebi ne mogu ih pronaći. Koja je druga životinja bespomoćna kao ovca? Ovca shvaća svoju nemoć jer nijedna druga životinja nije tako krotka. Ovce će ići tamo gdje ih pastir vodi. One znaju da je pastir vodič i da je sigurno pratiti ga."8

Ovce je potrebno voditi do pitke vode, novih pašnjaka i zaštite od opasne ljetne vrućine. To često podrazumijeva putovanje neravnim putovima i uskim stazama, kroz opasne kanjone. Ovcama također treba dati odmor. Uvečer ih treba dovesti u ovčinjak. Stoga pastiri moraju znati kako i gdje odvesti stado. Moraju mudro koristiti područje i vodu te stalno imati u vidu buduće potrebe i predviđati poteškoće.

Vještina upravljanja

Ista načela vođenja i upravljanja koja vidimo u brizi za ovce, također se primjenjuju na brigu za mjesnu crkvu. Zajednica treba vodstvo, upravljanje, vođenje, predvodništvo, savjetovanje i viziju. Stoga svi starješine moraju u određenoj mjeri biti vođe i upravitelji.9 Starješine moraju ovcama odrediti vjeru i smjer kretanja. Moraju postaviti ciljeve, donositi odluke, davati smjernice, ispravljati pogreške, dovoditi do promjena, kao i davati ljudima pobudu. Moraju procjenjivati, planirati i vladati. Starješine dakle moraju biti ljudi sposobni rješavati probleme, upravljati ljudima, planirati i razmišljati.

Zdravo stado koje raste nije nešto što se događa samo od sebe; ono je rezultat umješnoga pastirskog upravljanja ovcama i resursima. Umješan pastir poznaje ovce i vješto se brine za njih. Dobar pastirski starješina poznaje ljude. Zna koliko su osjetljivi. Poznate su mu njihove potrebe, poteškoće, slabosti i grijesi. Zna kako ljudi mogu povrijediti jedni druge. Zna kako tvrdoglavi mogu biti. On zna kako raditi s ljudima. Jasno mu je kako ih treba voditi strpljivo i polagano. Zna kada treba biti oštar, a kada nježan. On zna potrebe ljudi i kako ih zadovoljiti. Zna kako dobro osigurati zdravlje i smjer zajednice. A kada ne zna neke od ovih stvari, brzo će potražiti odgovor. On uživa u pronalaženju boljih načina i vještina za vođenje stada.

S obzirom da starješine moraju voditi i upravljati zajednicom ljudi, Novi zavjet traži neka svi kandidati za starješine pokažu svoje sposobnosti upravljanja u vlastitom domu: "Da svojom kućom dobro upravlja i sinove drži u pokornosti sa svom ozbiljnošću - a ne zna li netko svojom kućom upravljati, kako će se brinuti za Crkvu Božju?" (1. Timoteju 3,4-5). Pismo također kaže kako su "starješine koji su dobri predstojnici (vođe, usmjeravatelji, upravitelji) dostojni dvostruke časti" (1. Timoteju 5,17). Tako starješinama koji dobro upravljaju crkvom treba odati priznanje za njihovu sposobnost vođenja i upravljanja.

Naporan rad

Vođenje i upravljanje stadom ne zahtijeva samo vještinu i znanje, nego i mnogo napornog rada. Upravljanje stadom često je težak i neugodan posao. Ovce se ne prestaju hraniti niti grabežljivci odlaze na dopust. Promotrite Jakovljev opis vlastitog pastirskog života: "Često sam danju skapavao od žeđi, a obnoć od studeni. San je bježao od mojih očiju" (Postanak 31,40). Zato što dobar pastir mora naporno raditi, pastir okrenut sebi, kažu pisci Biblije, loš je pastir (Ezekiel 34,2.8). Besposlen i lijen pastir sramota je i opasnost za stado (Nahum 3,18; Zaharija 11,17).

Vođenje Božjega stada zahtijeva život posvećen napornom radu. Zbog toga Pavao potiče vjernike neka visoko cijene i ljube one koji se trude oko vođenja stada (1. Solunjanima 5,12; 1. Timoteju 5,17). Ono što je J. Hudson Taylor (1832. – 1905.), osnivač misionarske organizacije China Inland Mission, rekao za misionarsku službu, može se također reći i za pastirski rad oko Božjega naroda: "Rad istinskog misionara uistinu je rad, često veoma monoton, naizgled bez velikog uspjeha, a izvodi se kroz velike i raznolike, ali zato stalne poteškoće."10 Kada se na crkveno starješinstvo gleda kao na položaj ili mjesto u vijeću, tada ima mnogo dragovoljaca. Kada se na njega gleda kao na zahtjevnu pastirsku dužnost, malo ljudi će pojuriti prijaviti se.

Jedan od razloga zašto ima tako malo pastirskih starješina je što su muškarci, općenito govoreći, duhovno lijeni. To je glavni razlog zbog kojeg većina crkava nikada ne osnuje biblijsko starješinstvo. Muškarci su spremni prepustiti drugima ispunjavanje svojih duhovnih odgovornosti, bilo svojim suprugama, bilo crkvenim službenicima ili crkvenim profesionalcima.

Međutim, biblijsko starješinstvo ne može postojati u ozračju nominalnoga kršćanstva. Biblijsko starješinstvo ne može postojati u crkvi u kojoj ne postoji biblijsko kršćanstvo. Kako bi biblijsko starješinstvo bilo djelotvorno, potrebno je imati muškarce koji su odlučili provesti u život načela učeništva našega Gospodina. Biblijsko starješinstvo ovisi o muškarcima koji prvo traže Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost (Matej 6,33), o muškarcima koji su sebe prinijeli kao živu žrtvu Bogu i koji sebe vide kao robove Gospodina Isusa Krista (Rimljanima 12,1-2), o muškarcima koji ljube Isusa Krista iznad svega i koji su spremni žrtvovati se za druge, o muškarcima koji ljube kao što je Krist ljubio, o muškarcima koji su disciplinirani i požrtvovni te o muškarcima koji nose svoj križ i spremni su patiti za Krista.

Neki kažu: "Ne može se očekivati da laici uzdržavaju svoje obitelji, rade cijeli dan i vode mjesnu crkvu." Ali to jednostavno nije istina. Mnogi ljudi uzdržavaju svoje obitelji, rade i uz to znatan dio svog vremena provode u klubovima, na sportskim aktivnostima ili u vjerskim ustanovama. Kultovi su pokrenuli ogromne laičke pokrete koji preživljavaju prvenstveno zahvaljujući dragovoljnom radu i naporu svojih članova. Mi, biblijski kršćani, postajemo lijeni, mekani i radije plaćamo nekoga trećeg da obavi posao umjesto nas. Jednostavno je zapanjujuće koliko toga ljudi mogu napraviti kada su potaknuti za posao čiji je cilj ono što vole. Vidio sam ljude koji su u svoje slobodno vrijeme gradili i obnavljali kuće. Također sam vidio ljude koji su disciplinirano radili na prikupljanju znanja iz Pisma.

Istinski problem, dakle, ne leži u ljudskim ograničenjima vremena i energije, nego u lažnim predodžbama o obavljanju posla, kršćanskom življenju, životnim prioritetima i, posebice, o kršćanskoj službi. Efeškim starješinama Pavao kaže: "Sami znate: za potrebe moje i onih koji su sa mnom zasluživale su ove ruke. U svemu vam pokazah: tako se trudeći treba se zauzimati za nemoćne i na pameti imati riječi Gospodina Isusa jer on reče: 'Blaženije je davati nego primati'" (Djela 20,34-35). Kako mogu muškarci koji su zaposleni pastirski voditi crkvu i još k tome održavati obiteljski život i posao? To čine požrtvovnošću, samodisciplinom, vjerom, ustrajnošću, marljivim radom i silom Duha Svetoga. R. Paul Stevens, pisac i učitelj u školi Regent College u Vancouveru u kanadskoj saveznoj državi British Columbia, vraća na pravi put kad piše:

"A šatorari koji misle preživjeti sa tri stalna posla (posao, obitelj i služba), moraju također imati i požrtvovan način života. Šatorari moraju imati sređen život i doslovno nalaziti odmor i zabavu u ritmu službe Kristu (Matej 11,28). Moraju biti voljni odustati od određenog dijela uspjeha u karijeri i osobnoga slobodnog vremena kako bi se domogli nagrade (Filipljanima 3,14). Mnogi bi htjeli biti šatorari kada bi bili bogati i živjeli ugodnim i kulturom ispunjenim životom. Međutim, istina je da se do važne službe u crkvi i u društvu može doći jedino žrtvom."11

Briga za praktične potrebe

Uz poznate i opširne poslove zaštite, hranjenja i vođenja stada, starješine također trebaju biti odgovorni i za ispunjavanje različitih praktičnih potreba stada. Na primjer, Jakov poručuje bolesnim članovima stada neka pozovu crkvene starješine: "Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje" (Jakov 5,14). Pavao upućuje efeške starješine neka se brinu za slabe i potrebite u stadu: "U svemu vam pokazah: tako se trudeći treba se zauzimati za nemoćne i na pameti imati riječi Gospodina Isusa jer on reče: 'Blaženije je davati nego primati.'" (Djela 20,35; kurziv dodan).

Kao pastiri stada, starješine moraju biti na raspolaganju kako bi ispunili potrebe svojih ovaca. Ta odgovornost uključuje: posjećivanje bolesnih i tješenje malaksalih, osnaživanje slabih, molitvu za sve ovce, čak i one koje su naporne, posjećivanje novih članova, savjetovanje zaručenih i vjenčanih parova i onih koji su pred razvodom te briga za mnoštvo svakodnevnih pojedinosti vezanih za unutarnji život zajednice.

Ipak, moramo stvoriti neku ravnotežu vezano za ono što smo govorili o starješinskoj službi. Ravnoteža se stvara usporednom istinom o službi svakoga člana. Iako starješine vode i službeno su odgovorni za duhovno nadgledanje cijele crkve, oni nisu jedina služba u crkvi. Oni nisu službenici crkve. Služenje je zadatak cijele crkve. Služenje nije zadatak jedne osobe, pa čak ni jedne skupine osoba.

Mjesna crkva nije samo stado, već je i zajednica Duhom obdarenih, kraljevskih svećenika koji služe Gospodinu i njegovom narodu. Stoga briga za lokalnu zajednicu nije samo odgovornost starješina, nego svih članova. Svaki član Tijela Kristovog ima Duha kako bi mogao služiti drugima. Starješine ovise o darovima i vještinama drugih članova (od kojih neki na određenom području službe mogu biti nadareniji od bilo kojeg starješine), kako bi potpuno brinuli o mjesnoj crkvi. Biblijski starješine ne žele nadzirati pasivnu zajednicu. Oni žele voditi aktivnu i živu crkvu u kojoj svaki član ima službu.

Nadalje, đakoni su službenici milosrđa u crkvi. Kao i starješine, i oni trebaju brinuti za mnoštvo praktičnih potreba članova (Djela 6,1-6). Stoga starješine trebaju prenijeti đakonima brigu za mnoge praktične potrebe zajednice. Kao i apostoli, i crkveni starješine moraju zapamtiti kako, iako služe praktičnim potrebama, njihov prioritet su uvijek "molitva i služba Riječi" (Djela 6,4).

Ljubav prema Božjem narodu

Tajna brige za ovce leži u ljubavi. Dobar pastir voli ovce i voli biti s njima (2. Samuel 12,3). Isto su tako i najbolji starješine oni koji vole ljude, vole biti s ljudima i gorljivo se bave njima. Charles Jefferson na lijep je način sažeo te osobine napisavši: "Vrhovna vrlina pastira bila je njegova samopožrtvovna ljubav."12

Pastirova ljubav prema njegovim ovcama općenito je poznata svima koji znaju nešto o ovcama i pastirima. Profesor Starog zavjeta, John J. Davis, otkrio je ovu istinu dok je proučavao pastire. Suvremenoga palestinskog pastira imenom Mohammad Yaseen ispitivao je o osobinama koje treba imati dobar pastir i o tome izvijestio kako je "pastir stalno spominjao činjenicu da su najbolji pastiri oni koji istinski vole svoje ovce."13 Phillip Keller u svojoj divnoj knjizi o Psalmu 23 (koja bi trebala biti obavezno štivo svakoga starješine), također primjećuje pastirovu ljubav: "Sva briga, sav posao, sve bdijenje, sva vještina, sva njega i samopožrtvovnost rađaju se iz Njegove ljubavi - iz ljubavi Onoga koji ljubi svoje ovce, koji voli svoj rad i svoju ulogu Pastira."14

Srce puno ljubavi istinskoga pastira dramatično se očituje u Pavlovom životu. Podsjećajući problematične Korinćane na svoje najdublje motive i osjećaje, Pavao piše: "Pisah vam uistinu uz mnogo suza, iz velike nevolje i tjeskobe srca, ne da se ražalostite, nego da upoznate moju preveliku ljubav prema vama" (2. Korinćanima 2,4). D. A. Carson, profesor Novoga zavjeta u školi Trinity Evangelical Divinity School, opisuje Pavlov život i molitve kao "strast za ljudima". Analizirajući Pavlovu strastvenu ljubav prema novim kršćanima u Solunu, Carson piše:

"Evo kršćanina koji je toliko predan dobrobiti drugih kršćana, posebice novih kršćana, da jednostavno u sebi izgara da bude s njima, da im pomogne, da ih njeguje, da ih hrani, da ih postavi u ravnotežu i da im postavi pravilne temelje. Nikakvo čudo da se stoga posvetio molitvi za njih kada je uvidio kako ih osobno ne može posjetiti."15

Upitate li prosječnoga kršćanina ili kršćanku što najviše želi od duhovnih vođa, odgovor će najčešće biti: "Da me ljube i da se brinu za mene!" Ništa drugo ne ispunjava najdublje ljudske potrebe kao istinska kršćanska ljubav. Postoji stara izreka koju bi trebalo napisati i postaviti na zid kuće svakog starješine: "Čovjek je važniji od posla jer čovjek je tvoj posao."16

Posao starješine usmjeren je na ljude. Nedostaje li u skupini starješina određenih darova ili dinamičnih osoba, starješinska ljubav prema ljudima može nadomjestiti takve nedostatke. S druge strane, ništa ne može nadomjestiti nedostatak ljubavi i suosjećanja kod starješina. Bez ljubavi, starješinstvo je samo prazna ljuska. Bez ljubavi, starješina je samo "mjed što ječi" i "cimbal što zveči", duhovna nula (1. Korinćanima 13,1-2). Poput Gospodina Isusa Krista, dobar pastirski starješina voli ljude.

Objašnjenje pojmova

Prije kraja ovoga poglavlja moramo se vratiti na tešku i duboko ukorijenjenu teškoću spomenutu na početku poglavlja: definiciji pojma starješina. Iako je riječ starješina glavni izraz za opisivanje vodstva mjesne crkve u Novom zavjetu i posebno prikladna za narav novozavjetnih crkava, ona za veliku većinu kršćana i nekršćana danas predstavlja nešto što je potpuno drugačije od onog što vidimo u Novom zavjetu. Ljudi danas misle kako su crkveni starješine laici, članovi crkvenog odbora koji postoje odvojeno od profesionalnoga i rukopoloženog pastora (ili drugog crkvenog službenika). O takvim starješinama govorim kao o "starješinama iz odbora"; to nisu istinski novozavjetni, kršćanski starješine. To su savjetnici, članovi odbora, izvršitelji i upravitelji.

Istinsko biblijsko starješinstvo nije neki poslovni odbor. Ono je skupina ljudi s biblijskim kvalifikacijama koja zajedno pastirski vodi mjesnu crkvu. Stoga, kako bismo govorili o novozavjetnoj zamisli starješinstva, moramo se prvo preodgojiti i prilagoditi novozavjetnom pojmu starješine, a u nekim slučajevima potrebno je odabrati i drugu riječ.

Za opisivanje vođa mjesne crkve, osim riječi starješina, Novi zavjet koristi još jedan izraz. Radi se o riječi nadglednik, a ona je prijevod grčke riječi episkopos.17 Izraz nadglednik bio je svakodnevna riječ kojom su Grci opisivali niz službenika. Za razliku od svih svećeničkih ili gospodskih naslova, ništa u riječi nadglednik (ili starješina) ne kosi se s obiteljskom naravi mjesne crkve, s prirodom poniznoga sluge ili svetim statusom. Činjenica da su prvi kršćani riječ nadglednik koristili kao istoznačnicu za riječ starješina, pokazuje fleksibilnost u korištenju pojmova i želju za učinkovitim komuniciranjem među govornicima grčkog jezika.

Novozavjetni apostoli, vođeni Duhom Svetim, bili su veoma pažljivi u odabiru riječi za opisivanje osobe i djela Isusa Krista, njegovog "novog stvorenja", crkve (Galaćanima 6,15) i onih koji su predvodili narod Božji. Iznimno je važno da današnji kršćani shvate da jezik kojeg koristimo za opisivanje svojih crkvenih vođa ima sposobnost točno izraziti biblijski način razmišljanja i praksu ili pak odvesti nas daleko od istinske crkve Isusa Krista, prema lažnoj crkvi. Na primjer, izraz episkopos (nadglednik), vremenom je dobio značenje posve drukčije od onoga koje je imao u Novom zavjetu. Pretvorio se u jedan od najznačajnijih svećeničkih naslova u hijerarhijskoj crkvi. Ta nam je riječ u našem jeziku poznata kao biskup, a označava crkvenoga službenika postavljenoga nad mnoštvom crkava i nižeg klera. Tako je izgubljeno izvorno značenje izraza episkopos, koji je bio istoznačnica za starješinu i označavao je službenika u mjesnoj crkvi.

Odlučimo li koristiti riječ starješina, kao što to radi većina protestantskih crkava budući da je to ključna biblijska riječ za crkvene vođe, nužno je objasniti kako riječ starješina označava "pastorsko starješinstvo", "pastirsko starješinstvo" ili "pastore". Koristim ove riječi naizmjenično, ovisno o slušateljstvu kojem se obraćam. U ovoj knjizi koristio sam te opisne izraze kako bih naglasio razliku između "starješina iz odbora", što je pogrešna predodžba o starješinstvu, i "pastirskih starješina", što je biblijska predodžba. U nekim crkvama, izraz starješina koristi se u svome punom novozavjetnome smislu, pa stoga nema potrebe tražiti neku drugu riječ. Ljudi u tim crkvama znaju kako su starješine njihovi duhovni vođe, ali to važi samo za mali broj crkava.

Poznate su mi neke crkve koje su nastojale uvesti biblijsko starješinstvo, ali nisu bile u stanju to učinkovito provesti sve dok nisu napustile naslov starješina i svoje starješine počele nazivati "pastorima". U tim je crkvama izraz starješina bio tako duboko povezan s privremenim članovima odbora da je sama riječ predstavljala prepreku provođenju biblijskog starješinstva. Pojmovna promjena pomogla je i samim starješinama. O sebi su počeli razmišljati kao o pastorima odgovornima za duhovnu brigu o stadu pa su počeli i djelovati kao pastori. Unatoč klerikalnim i profesionalnim konotacijama izraza pastor, ta je riječ najbolje izrazila ono što je crkva htjela iskazati vezano za djelovanje i položaj svojih starješina.

Često koristim i riječ pastir jer ona sa sobom ne nosi i sve nebiblijske konotacije koje ljudi često povezuju s izrazima pastor ili starješina. Ipak, čak i riječ pastir, kao i sve druge riječi, nosi svoje teškoće: to je riječ koja za većinu ljudi izvan crkve nema religijsko značenje, a isto važi i za neke u crkvi. Neki ljudi mogu pomisliti kako govorite doslovno o pastiru te bi vas mogli pitati gdje se nalazi vaša farma!

Koju god terminologiju odabrali za opisivanje vodstva mjesne crkve, naići ćete na prednosti i na nedostatke. Na kraju krajeva, svaka mjesna crkva dužna je razjasniti svojim članovima značenje izraza koje koristi za opisivanje svojih duhovnih vođa, bilo da se radi o starješinama, nadglednicima, službenicima, propovjednicima ili pastorima. Biblijski osjetljivi crkveni vođe potrudit će se da korištena terminologija što je točnije moguće predstavlja izvorno biblijsko značenje i zamisli novozavjetnoga starješinstva. Lažni su učitelji imali najviše uspjeha kad su predefinirali biblijske riječi tako da su dobile suprotno značenje od onog izvornog. Poslušajte pronicljiv savjet Nigela Turnera, jednoga od najistaknutijih svjetskih gramatičara grčkog jezika:

"Crkva se danas bavi komunikacijom sa suvremenim svijetom i posebice potrebom za izražavanjem novim idiomom. Najbolje bi bilo da jezik crkve bude jezik Novoga zavjeta. Naviještanje evanđelja novom terminologijom je opasno jer se veliki dio poruke i dragocjenih naglasaka, koji se podrazumijevaju u Novom zavjetu, može zauvijek izgubiti. 'Većina iskrivljenja i razilaženja koja su mučila crkvu', opazio je pokojni dekan od Yorka, 'tiču se teološkog razumijevanja. Do njih je došlo zbog inzistiranja sekti ili grupacija unutar kršćanstva na riječima koje se ne nalaze u Novom zavjetu.'"18

Nigdje drugdje se ovaj problem definiranja ne očitije bolje nego kod rječnika kojim kršćani opisuju svoje crkvene službenike. Velik dio našega crkvenog rječnika je nebiblijski i navodi na pogrešne zaključke. Riječi kao što su klerik, laik, velečasni, svećenik, biskup i zaređeni prenose ideje koje su u suprotnosti s učenjem Isus Krista i njegovih apostola. Takva terminologija pogrešno predstavlja istinsku narav apostolskoga kršćanstva i otežava ili čak onemogućava njegovo shvaćanje. Rezultat toga je očajnička potreba za jezičnom reformom u većini naših crkava. Nadam se kako će ova knjiga potaknuti crkvene vođe da se dosljednije priklone istinskom značenju biblijskih izraza i zamisli.

Iz knjige: "Vodstvo u ljubavi"

Submit to DeliciousSubmit to DiggSubmit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TechnoratiSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
Pročitano 1495 puta

Komentirajte prvi!

Napiši komentar

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.