021 782 530

Petrova 10, 21000 Split

Srijeda, 08 Srpanj 2015 14:35

Volite Kristovu zajednicu

Napisao
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

Ova spoznaja me je snažno pogodila prije više godina kad sam bio u Haifi. U Haifi se nalazi zajednica u kojoj vjerni Židovi i vjerni Arapi zajedno lome kruh. To je zaista divan prikaz onoga što nalazimo u Božjoj riječi. Nebeska bića gledaju i dive se Božjoj mudrosti.

Pavao govori o zajednici vjernika kao o ugaonom kamenu biblijske objave. U Kološanima 1,25 on piše: „... kojoj sam ja postao poslužitelj po odredbi Božjoj što mi je dana za vas: da ispunim Riječ Božju“ (NZ Vrtarić).

Da ispunim, to jest upotpunim Božju riječ? Zapravo, poslanica Kološanima nije posljednja knjiga koja je uvrštena u Novi zavjet. Pa ipak, kad je riječ o objavi novih i važnih doktrina, ona je ugaoni kamen biblijske objave, osobito objave crkve.

U 1. Timoteju 3,15 čitamo da je zajednica vjernika zemaljska jedinica po kojoj je Bog odlučio promicati vjeru: „... ali ako bi se moj dolazak usporio, znaj kako ti se treba vladati u kući Božjoj, koja je Crkva živoga Boga, stup i podloga istine“. U biblijskim vremenima su se stupovi često koristili za izvješavanje novosti i objava. Crkva je stup za oglašavanje istine.

Bog voli zajednicu vjernika. Bog je od vječnosti imao tu tajnu na umu: da u punini vremena oformi novo društvo s nebeskim pozivom i nebeskom sudbinom, te da pošalje svog Sina na svijet da pronađe nevjestu, i to po golemoj cijeni.

Prije nekog vremena pronašao sam ovaj mali odlomak u kalendaru Choice Gleanings (Izabrani pabirci):

Kad bismo samo shvatili da je našem Gospodinu Isusu crkva nešto najvažnije na svijetu, manje bismo se bavili sporednim aktivnostima i problemima. Usmjerili bismo svoje napore na izgradnju lokalne crkve u kojoj smo u zajedništvu, a naša ljubav bi se pružala prema svim pripadnicima Njegovog tijela. Tada bismo se brinuli za ono što On voli najviše na ovom svijetu.

Bog voli zajednicu vjernika. Krist voli zajednicu vjernika. Apostol Pavao je volio zajednicu vjernika. U Efežanima 3,8-10 Pavao kaže: „Meni manjemu od najmanjega među svima svetima dana je ova milost: da poganima navijestim neistraživo Kristovo bogatstvo i da svima iznesem na svjetlo provedbu Tajne koja je od vječnosti bila sakrivena u Bogu, stvoritelju svega... u Isusu Kristu.“

Mladim vjernicima ovo se može učiniti poput hrpe svetih riječi pa ću pojednostaviti. Apostol Pavao u ovim stihovima govori da njegova misija ima dvije strane. Vidite li ih? U čemu se sastojala dvojaka služba apostola Pavla? Prvo: „da poganima navijestim neistraživo Kristovo bogatstvo…“ To je evanđelje, zar ne? Međutim, Pavao se ne zaustavlja na tome. On govori: „i da svima iznesem na svjetlo provedbu (odnosno, zajedništvo) Tajne“. To je crkva. Ne mogu reći da je volio jedno više od drugoga. On ih je uravnotežio. Ponekad pomislim da nas više veseli rad za evanđelje nego za lokalnu zajednicu. S Pavlom nije bilo tako. Pavao je žarko želio propovijedati evanđelje kako bi se ljudi spasili, kako bi stupili u zajedništvo lokalne crkve i kako bi uzrastali u Božjim stvarima i postali plodonosni kršćani. To je odlična vizija, zar ne? Želim vas pitati nešto: gdje vi stojite u ovoj dvojakoj službi? Vjerojatno ste prodoran osvajač duša, i hvala Bogu za to. To je divno, ali nemojte se zaustaviti na tome. Služite dvojako, kao i veliki apostol Pavao.

Bog voli zajednicu vjernika. Krist voli zajednicu vjernika. Pavao je volio zajednicu vjernika. Smijem li ovdje pridružiti i svoj piskutavi glasić i reći: „I ja volim zajednicu vjernika“? To je moja majka. Mnogo dugujem (zapravo, u neku ruku dugujem sve) lokalnoj zajednici vjernika. U toj sam zajednici čuo propovijedanje evanđelja. U toj sam zajednici doživio uvjeravajuću moć Božjeg Svetog Duha. U toj sam zajednici poučen Božjoj riječi. Nije bila ništa posebno za vidjeti. Nije bila dramatična. Radilo se o kršćanima koji sjede, razgovaraju i čitaju Bibliju, i proučavaju je knjigu po knjigu. Prvi razgovor o Bibliji kojeg se sjećam kad sam bio mladić bio je o Izaijinoj knjizi. Zamislite! Vrlo duboko! To je bio moj život. Tako sam poučen. Danas sam zahvalan Bogu za to. Volim zajednicu vjernika. Doista. Ona me raduje.

Želim vam objasniti neke istine o zajednici vjernika koje nalazimo u Božjoj riječi. Reći ću vam samo ovo: ne bi smjelo biti nikakvih razlika među zajednicama. Šokira li vas to? Ipak ponavljam, ne bi trebalo biti razlika. Istina je dostupna svim Božjim vjernicima, zar ne? Sve piše u Bibliji. Jedino što je različito jest to što je neki ljudi provode u djelo, a drugi ne. Međutim, načela su dostupna cijelom Božjem narodu za vjeru i praksu.

JEDNO TIJELO

Prvo načelo koje volim jest da postoji samo jedno tijelo. Vrlo volim ono što piše u Efežanima 4,4-5: „Jedno tijelo i jedan duh, kao što ste svojim pozivom pozvani samo k jednoj nadi; jedan Gospodin, jedna vjera i jedno krštenje.“ Ovo je pogrebno zvono denominacijskog razmišljanja. Mrzim, prezirem, gnušam se i grozim sektaških titula. To je pristojan i suptilan način da kažem da ih ne volim! Ne volim ime „Plymouthska braća“. „Braća“ je univerzalno, a „plymouthska“ je vrlo lokalno. Pomišljam na izraz „rimokatolička“. „Katolička“ znači „sveopća“, a „rimo-„ ne znači sveopća, već „rimska“. Ne volim takva imena. Ne volim čak ni naziv „kršćanska braća“, jer su sva Božja djeca kršćanska braća, a meni ne treba ništa što će me razdvajati od drugih pripadnika Kristovog tijela.

Kad su upitali H. A. Ironsidea kojoj denominaciji pripada, on je odgovorio riječima Psalma 119,63: „Prijatelj sam svima koji te se boje i koji čuvaju tvoje naredbe“. Nije li to divno? To je denominacija kojoj treba pripadati. A ako vas netko upita: „Kojoj denominaciji pripadaš?“, odgovorite: „Istoj onoj kojoj je i Pavao pripadao“, i učinit ćete ga studentom Biblije. Morat će u Božjoj riječi potražiti kojoj je denominaciji Pavao pripadao. To će mu otvoriti oči. To je zaista slavna istina. Jedno tijelo ovdje na zemlji, koje se sastoji od svih istinskih vjernika u Gospodina Isusa Krista.

Međutim, ljudi vam žele nalijepiti etiketu, zar ne? Ako ikad poželite dovesti ljude u neugodnost, kad vas upitaju što ste, odgovorite:

„Kršćanin.“

„Naravno, svi smo mi kršćani. Što si još?“

„Učenik Isusa Krista.“

„Znam da si učenik Isusa Krista, ali kojoj crkvi pripadaš?“

„Pripadam crkvi koja je Njegovo tijelo.“

Ljudi se neće smiriti sve dok vas ne strpaju u neku denominacijsku kategoriju. Ne dajte se!

KRIST KAO GLAVA I SREDIŠTE OKUPLJANJA

Krist je Glava crkve. „... jer je muž glava žene kao što je i Krist glava Crkve – on, Spasitelj svoga Tijela“ (Ef. 5,23). Nijedan čovjek nije glava crkve, bio on papa, nadbiskup ili predsjednik. Čak ni starješine nisu glavari crkve. Krist je jedina glava crkve.

Krist nije samo glava crkve. On je središte okupljanja Njegovog naroda. Ovo je divna istina. Kad bi se barem danas češće slijedila. Kad se sastajemo, ne sastajemo se s čovjekom. Ne sastajemo se sa crkvom kao denominacijom. Sastajemo se s Kristom. Krist je središte okupljanja, i odlazimo tamo zato što vjerujemo da je Gospodin Isus Krist ondje. Prihvaćamo to vjerom, zato što je rekao: „Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana radi mene, tu sam ja među njima.“ Možda ćete reći: „Ja ga ne vidim, nisam ga svjestan.“ Neki put kad odete na sastanak, kažem vam, nebo se spušta tako nisko da svećenik ne može niti služiti zbog slave Gospodnje, a ja želim biti prisutan kad se tako nešto dogodi, zar ne želite i vi? Krist je središte okupljanja Njegovog naroda.

Svi vjernici udovi su Kristovog tijela (1. Kor. 12,12-13): „Kao što je, naime, tijelo jedno, iako ima mnogo udova, i svi udovi tijela, iako su mnogi, tvore jedno tijelo, tako je i Krist: uistinu, mi smo svi – bilo Židovi bilo Grci, bilo robovi bilo slobodnjaci – kršteni jednim Duhom u jedno tijelo. I svi smo napojeni jednim Duhom.“

Htio bih da obratite pozornost na kraj 12. stiha. Ondje piše: „Kao što je, naime, tijelo jedno, iako ima mnogo udova, i svi udovi tijela, iako su mnogi, tvore jedno tijelo, tako je i Krist“. Ovdje se riječ Krist koristi na vrlo neobičan način. Radi se o Kristu koji je Glava, i o crkvi, koja je Njegovo tijelo. Zadivljujuće, zar ne? Znamo se toliko naviknuti na ove stihove da niti ne shvaćamo koliko su značajni. Nevjerojatno je to što se Božji Duh poslužio riječju „Krist“ kako bi opisao Krista, Glavu, zajedno sa crkvom, koja je Njegovo tijelo. Svi vjernici su udovi.

Ja volim sve vjernike Gospodina Isusa. Volim sve one koji su otkupljeni Njegovom dragocjenom krvlju. Oni su moja braća i sestre u Kristu, udovi tijela kao i ja. Mogu naučiti nešto od svakog od njih. Nema te osobe koja vjeruje u Gospodina Isusa od koje ne mogu ništa naučiti. Ne samo to, već se trebam moliti za sve vjernike, dakle, ne samo za one koji idu u moju lokalnu zajednicu, već za sve vjernike, zato što smo svi udovi tog istog tijela. Trebam se radovati kad propovijedaju Krista. Možda se neću složiti sa svim pojedinostima njihovog rada, ali se mogu radovati poput Pavla u Filipljanima 1,18 zbog toga što se Krist propovijeda.

Međutim, to ne znači da mogu činiti sve što oni čine. Tu trebamo biti pažljivi. Mogu ih voljeti. Mogu učiti od njih. Mogu se naučiti revnosti, ljubavi i posvećenju Gospodinu Isusu, ali ne mogu učiniti mnogo toga što oni čine. Moja savjest, kao i Lutherova, mora biti zarobljena Božjom riječju. Moram slušati ono čemu me Božja riječ poučava. Na primjer, neću moći surađivati s drugim vjernicima u evangelizacijama u kojima se obraćenici šalju u otpadničke crkve. To me podsjeća na Moodyjeve riječi: „Ne bih stavljao žive piliće pod mrtvu kokoš.“ Izvrsno je to sročio.

SVEĆENSTVO SVIH VJERNIKA

Svi vjernici su svećenici. Mi smo sveti svećenici i kraljevsko svećenstvo.

Pristupite k njemu, živomu kamenu koji su, istina, ljudi odbacili, ali koji je u očima Božjim izabran, dragocjen, te dopustite da se od vas samih kao živog kamenja sagradi duhovna kuća, sveto svećeništvo, da prinosi duhovne i Bogu ugodne darove žrtve po Isusu Kristu (1. Pt. 2.4).

Vi ste, naprotiv, 'izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu, da razglasite slavna djela' onoga koji vas pozva iz tame u svoje divno svjetlo (1. Pt. 2,9).

Vjerni muškarci su svećenici. Vjerne žene su svećenice. Svi vjernici su svećenici. Svi vjernici su dužni prinositi na žrtvu sebe, svoju imovinu, svoju hvalu i službu Gospodinu. Međutim, Božji Duh ograničuje javno vršenje svećeničke službe. To nas ne treba čuditi. Sjetimo se koja ograničenja je Duh stavio na korištenje dara jezika u crkvi (1. Kor. 14). Ako netko govori u jezicima, netko ih mora tumačiti. Najviše troje smije govoriti u jezicima na jednom sastanku. Moraju govoriti jedan po jedan. Ono što kažu mora služiti za izgradnju. Žene moraju šutjeti. Sve se mora činiti pristojno i uredno. Isto je i s javnim obavljanjem svećeničke službe vjernika. „Hoću, dakle, da ljudi (doslovno: muškarci) mole na svakome mjestu“ (1. Tim. 2,8). „Ne dopuštam ženi da poučava niti da vrši vlast nad mužem; štoviše, neka ostane u skrovitosti“ (1. Tim. 2,12). Ova ograničenja nas ne trebaju čuditi. Ako Božji duh može staviti ograničenja na javnu upotrebu darova u crkvi, zašto ne bi stavio ograničenje i na svećeničku službu vjernika?

PLURALNOST STARJEŠINA I SVETIH S POSEBNIM ULOGAMA U ZAJEDNICI

Lokalna crkvena zajednica se sastoji od svetih, starješina i đakona. To je vrlo jasno izrečeno u Filipljanima 1,1: „Pavao i Timotej, sluge Krista Isusa, sa svim svetima u Kristu Isusu koji su u Filipima, s nadglednicima (starješinama) i pomoćnicima...“ Takva je bila crkva u Filipima. „Oni su bili postojani u apostolskoj nauci, zajedničkom životu, lomljenju kruha i u molitvama“ (Dj. 2,42). Ako čitamo ove stihove zajedno, imamo definiciju lokalne zajednice. U pitanju je skupina koja se sastoji od svetih, starješina i đakona, koji se okupljaju radi apostolskog učenja, zajedništva, lomljenja kruha i molitve. Velika istina o zajednici vjernika jest ta da ne postoji klerikalni sustav. Ne služi samo jedan čovjek. Ovo je slavna istina. Sveti su oni koji obavljaju djelo službe. Darovi su dani kako bi pripremili „svete za djelo službe, za izgradnju Kristova tijela“ (Ef. 4,12). Upravo zbog ovog dijela Božje riječi ja danas pripadam Bratskoj zajednici. Nalazio sam se u Honoluluu kad mi je Božji Duh progovorio na vrlo stvaran način i upitao me: „Zašto se nalaziš u zajednici? Bi li bio sretniji u nekoj denominacijskoj crkvi? Ili u biblijskoj crkvi? Jesi li u zajednici zato što je tvoj otac bio u zajednici? Jesi li zato ovdje?“ Rekao sam: „Dosta je bilo! Otvorit ću Božju riječ i vidjeti što ona uči.“ Doista vjerujem da me je Božji Duh uputio na ovaj biblijski odjeljak. Uvidio sam da je svaki vjernik svećenik, odnosno sluga.

Zbog mnogih stoljeća tradicije koja se okreće oko klerikalnog sustava, teško nam je vjerovati da koncepcija o jednom čovjeku koji vrši službu u crkvi i koji uglavnom jedini propovijeda, nije novozavjetna. Ipak, ideja o razdjeljivanju jednakog bratstva na svećenstvo i na laike u potpunosti je neutemeljena na Bibliji. Toga nema u Novom zavjetu. Nitko nema biblijsko opravdanje govoriti o „svome pastoru“, i nijedan propovjednik nema opravdanje govoriti o „svojoj crkvi“. Toga jednostavno nema u Božjoj riječi. Nigdje se u Novom zavjetu ne govori o samo jednom čovjeku koji je bio službenik u crkvi. Pročitat ću vam nekoliko navoda muškaraca među kojima su mnogi vršili kleričku službu u crkvi, i svi će vam reći isto: to nije u redu.

Uvaženi biblijski komentator Barnes napisao je:

Nema nikakvog spomena o nekome tko bi bio nadređen starješinama i đakonima. Ako je Pavao pretpostavljao da u crkvi postoji red nadređenih crkvenih službenika, zašto se to nigdje ne spominje? Zašto se ne navode njihove kvalifikacije? Ako je sam Timotej bio neki crkveni velikodostojnik, zar nije trebao prenositi tu službu drugima? Zar pripadnici takvog reda nisu morali ispunjavati neke posebne uvjete koje bi valjalo spomenuti? Zar ne bi bilo pošteno da je Pavao barem natuknuo nešto o postojanju takve službe ako je i sam Timotej vršio istu? Nije je bilo.[4]

J. I. Packer dodaje svoje svjedočanstvo. On piše:

Pod klerikalizmom podrazumijevam onu kombinaciju urote i tiranije na temelju koje crkveni službenik tvrdi, a zajednica prihvaća, da je sva duhovna služba samo njegova dužnost a ne njihova, što je zloglasno u načelu, a u praksi gasi Duha.[6]

Ovo nije napisao čovjek koji se protivi klerikalnom sustavu. Ovo je napisao čovjek koji je bio svećenik u Anglikanskoj crkvi.

Donald Gray Barnhouse bio je pastor Desete prezbiterijanske crkve u Philadelphiji. On je rekao:

Do kraja prvog stoljeća pojavila se unutar organizacije crkve stranka koja je odnijela pobjedu nad laicima uzdižući se na dominantan položaj, unatoč tome što je Petar upozoravao protiv toga. Kao što vidimo u pismu upućenom efeškoj crkvi u drugom poglavlju Otkrivenja, u prvom stoljeću je postojala stranka pod imenom Nikolaiti koji su, kao što njihovo ime na grčkom govori, stekli nadmoć nad laicima. Tamo se navodi da svemogući Bog mrzi djela onih koji zagovaraju i silom provode vlast nad drugima u Kristovom tijelu.[8]

E. Stanley Jones, koji je prije mnogo godina služio kao metodistički svećenik u Indiji, rekao je:

Crkvu u Antiohiji osnovali su laici, vodili su laici i proširila se po antičkom svijetu preko djelovanja laika. Ovo je važno za rekonstrukciju današnje crkve. Sljedeće duhovno probuđenje dogodit će se preko laika. Dosad je težište bilo na crkvenom službeniku. Sad se težište prebacilo na laike. Mi crkveni službenici, misionari i evangelizatori nikada nećemo pridobiti svijet. Premalo nas je za to, a i kad bismo uspjeli, ne bi bilo dobro jer bismo na taj način oduzeli laicima duhovni rast i razvoj koji slijedi propovijedanje naše vjere.

Međutim, nikada nećemo nagovoriti laike da preuzmu odgovornost za kršćanski pokret i za njegovo širenje tako što ćemo reći: „Dođite i pomozite pastoru.“ Njihova reakcija, koju će često prešutjeti, a ponekad i izreći, jest: „Zašto bismo? To je njegov posao. Za to ga plaćamo.“[10]

Laici općenito stoje na tribinama kao gledatelji, a kler je na terenu, gdje se igra utakmica. Ako klerik postigne zgoditak, aplaudiraju mu riječima: „Dobar je naš pastir, nadam se da će ostati s nama.“ Takav ustroj se mora promijeniti; laici moraju izići iz gledališta i zaigrati na terenu, a svećenici se trebaju povući s terena i stati kraj klupa kao treneri momčadi. Svećenici moraju biti vodiči, hrabritelji, duhovni pokretači jednog pokreta koji je u osnovi laičke naravi. Jesmo li ih unazadili? Ne, unaprijedili smo ih. Jer bolje je biti trener nego igrač. Bolje je podijeliti posao desetorici nego raditi za desetoricu.[12]

Harnack je tvrdio: „Kad je crkva ostvarivala svoje najveće pobjede u ranim danima Rimskog carstva, nije to činila posredstvom propovjednika, učitelja niti apostola, već posredstvom neslužbenih misionara, ljudi koji su išli posvuda i govorili o evanđelju.“[14]

David Gooding se slaže. On piše:

Na koji god način crkva organizirala svoje sastanke, ono što ne smije učiniti jest organizirati se tako da samo jedan član uvijek propovijeda, poučava, evangelizira i obavlja duhovnu službu… To je vrlo štetno za rast Kristovog tijela, jer u tom slučaju odstupamo od novozavjetnog obrasca.[16] Ovo je vrlo moćno!

U vrijeme kad se mnogi evanđeoski kršćani udaljavaju od klerikalnog sustava, mnogi pripadnici zajednica idu ka klerikalizmu. Žele zaposliti jednog čovjeka koji će obavljati njihove vjerske dužnosti umjesto njih. Kupuju skupo, a prodaju se jeftino. Oni vape: „Daj nam službenika kao što ga imaju i druge crkve.“ „Oni su poput društvenih znanstvenika koji prihvaćaju popularne trendove misli u isto vrijeme kad ih sekularni profesionalci počinju podvrgavati ozbiljnim kritikama. Stvar je u tome da su počeli slijediti modu kad je ova već na izmaku.“

[2] Lamb, Jonathan, Truth on Fire, Keswick Ministry 1998., Carlisle, England: OM Publishing, 1998., str. 240.

[4] The Expositor’s Bible, Colossians and Philemon, London: Hodder & Stoughton, 1903., str. 338-330.

[6] God’s New Society, The Message of Ephesians, Downer's Grove, IL: InterVarsity Press, 1979., str. 167.

[8] Ford, Leighton, The Christian Persuader, NY: Harper and Row, 1966., str. 49.

[10] Ibid., str. 109.

[12] U navodu E. Stanleya Jonesa u knjizi Conversion, Abingdon Press, 1959., str. 219.

[14] Parshall, Phil, New Paths in Muslim Evangelism, Grand Rapids, MI: Baker Book House, 1980., str. 169.

[16]Stewart, James, Evangelism, Asheville, N.C: Revival Literature, 1955., str. 14.

[17] Paul Vitz, citirao Dave Hunt, The Seduction of Christianity, Eugene, OR: Harvest House Publishers, 1985., str. 205.

Pročitano 1938 puta Poslijednja izmjena dana Petak, 16 Lipanj 2017 10:07
Uwe Müller

Ova e-mail adresa je zaštićena od spam botova. Vaš JavaScript treba biti uključen da bi ju vidjeli.

Napiši komentar

Novo u trgovini

20,00 HRK
18,00 HRK po komadu za kupovinu najmanje 10
15,00 HRK po komadu za kupovinu najmanje 20
CD Božić - Tihi zvuk nade

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.