Dobro pogledati

"Jedna je žena u krevetu pored mene. Upravo ovog trenutka mogao bih ispružiti svoju ruku i dotaknuti je, jednako lako kao što bih mogao i sebe dotaknuti, i dok razmišljam o tome to je veličanstvenije od bilo koje planine ili mjeseca. Još više zbunjuje. Razmišljam, što bi bilo kad bi ova žena bila anđeo (što bi vrlo lako i moglo biti slučaj). Postoje samo dvije stvari koje sprječavaju da ova situacija ne postane nemoguće veličanstvena i da moje srce ne prsne pokušavajući ju primiti u sebe: prvi je da sam se ovako budio, s ovom istom ženom pored mene, već stotinama puta; a drugi je da postoje milijuni drugih muškaraca i žena koji se bude jedno pored drugog, baš ovako, baš svaki dan po cijelom svijetu, i to čine već stotinama godina." (MIKE MASON)

Brak je jedinstvena prigoda. Imamo mogućnost podijeliti svako područje svog života sa suprotnim ljudskim bićem. Obećali smo da ćemo ostati jedno uz drugo u dobru i zlu, a iz sigurnosti našeg zajedničkog obećanja, usuđujemo se otkriti sve o sebi.

Odnosimo se jedno prema drugom s uobičajenom ljudskošću, uzajamno osjećajući boli i pokrivajući slabosti. Radujemo se snazi onog drugog i uživamo u uspjesima. Dobili smo savjetnika, pratioca i najboljeg prijatelja. Ukratko, partnera za cijeli život. Ako budemo dovoljno strpljivi, dovoljno dobrostivi, dovoljno nesebični, otkrit ćemo da smo oboje neiscrpno bogati.
Brak je donio neopisivu radost milijunima, a kroz povijest ga se slavilo diljem svijeta kroz običaje, poeziju, prozu i pjesme.

ŠTO JE BRAK?

Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo. (Postanak 2 :24)

Brak je ustvari dvoje ljudi združenih da postanu jedno, i zato je to najintimnija veza za koju su ljudska bića sposobna. Neki bi prigovorili da je odnos roditelj- dijete bliži, samim time što život djeteta počinje u majci, ali jedan zdravi odnos roditelj - dijete je odnos sve većeg razdvajanja i rastuće samostalnosti jer svako dijete napušta roditeljsko gnijezdo i stvara svoj vlastiti dom. Brak je odnos koji je potpuno suprotan tome. Dvoje ljudi, nekad u prošlosti potpuno strani jedno drugom, sretnu se i nakon nekog vremena vjenčaju. Ulaze u odnos najbolje opisan kao rastuća međuovisnost.
John Bayley je pisao o svojih pedeset godina braka s njegovom pokojnom suprugom u knjizi Memoari o Iris Murdoch. Ona je pred kraj bolovala od Alzheimerove bolesti i on ju je sam njegovao:

Gledajući unazad, teško mi je zamisliti nas odvojene. Izgleda mi kao da smo oduvijek zajedno... ali kad je Iris u pitanju, moja osobna sjećanja su kao jako uska odjeća, izgleda da su se zakopčala u trenutak sadašnjice. Dok radim u krevetu rano ujutro, tipkajući na svom starom prijenosnom kompjuteru, uz Iris koja tiho spava u krevetu pored mene, njezina prisutnost, kakva je sad, izgleda kakva je uvijek bila i kakva bi uvijek trebala biti. Znam da je jednom bila drugačija, ali nemam pravu uspomenu na to drugu osobu.

Proces zajedničkog rasta nije automatski. Većina parova dođu u brak s velikim očekivanjima. Dok odlaze sa svog vjenčanja, kroz kišu konfeta i odlaze u zalazak sunca, ne mogu ni zamisliti da jednom neće željeti biti zajedno. Dugoročna stvarnost je drugačija i potencijalno puno bolja.
I muž i žena moraju biti spremni graditi svoj brak. Svaka faza ima svoje osobne izazove i prigode. U početku su nas možda šokirale stvari koje bi otkrili jedno o drugom a koje baš nisu bile očite za vrijeme usijanih dana našeg udvaranja i zaruka.

Što se nas tiče, čak iako smo se poznavali četiri godine prije vjenčanja, oboje smo se morali prilagođavati u svjetlu onih stvari koje je otkrivao naš brak: iritirajuće navike, neočekivano ponašanje, vrijednosti koje su bile drugačije od naših.
Prva lekcija braka je prihvatiti svog muža ili ženu takve kakvi jesu, a ne pokušavati napraviti ih osobom kakvom smo se nadali da će postati. To obostrano prihvaćanje mora se nastaviti jer godine koje dolaze, neizbježno donose promjene. Kao što je Shakespeare opjevao:

... Ljubav nije ljubav
koja se mijenja kad naiđe na promjenu
Ili se povija za ukloniteljem da ukloni
... Ljubav nije vremenska luda, čvrste ružičaste usnice i obrazi
Unutar njegovih svijenih , srpastih granica
ljubav se ne mijenja s njegovim kratkim satima i tjednima...

Unatoč našim najvećim naporima, ne možemo ostati isti. Ne samo da će se naš izgled promijeniti, sazrijeti će naše razmišljanje, razvit će se naš karakter a okolnosti će se promijeniti. Možda najveća promjena dolazi s dolaskom djece, iako je jednako teško, a za obitelj i tužno pa i traumatično biti u situaciji neplodnosti. Teškoće u začetku djece mogu izazvati veliki stres na braku i biti će potrebno puno strpljenja, podrške u ljubavi, kao i odluka da se ne traži krivca.
Rođenje djeteta donosi izvanrednu radost ali je često praćeno velikom iscrpljenošću. Kasnije tinejdžerske godine mogu biti jako zabavne i mogu dati prilike za razvoj prijateljstva i s djecom, ali su obično iscrpljujuća vožnja s usponima i padovima. Kad se konačno ipak odsele, možda ćemo se zateći kako oplakujemo njihovu odsutnost (kako je rekla jedna majka čija su djeca polako napuštala svoj dom kada su bili u svojim ranim dvadesetima).

Kroz godine odgajanja djece, kada moraš misliti na toliko toga u kući i na poslu, lako je zanemariti brak. Neupitno je da djeca trebaju biti njegovana, ali trebaju i brakovi. Kada par odluči nastaviti ulagati u svoju vezu i podržavati jedno drugo kroz razne pritiske u obitelji, posljednjih dvadeset pet godina mogu biti najvrednije.
Jedna naša prijateljica je nedavno ispitivala svoje roditelje o njihovom braku. Njezin otac se okrenuo prema mami i rekao: ' Mislim da smo imali odličan brak, ali bilo je kako teških tako i predivnih trenutaka.' Oboje su se složili da im je najteže razdoblje bilo u njihovim tridesetima kada su imali malu djecu, ne baš puno novca i mnogo teških zahtjeva na poslu. Ali kako su djeca postajala sve više neovisna (iako su još uvijek bili i tek kako dio njihovih života) pritisak je popuštao i imali su vremena i prilika da ponovo otkriju jedno drugo na nov način.

Frank Muir je opisao u svojoj autobiografiji što je ta kasnija faza njegovog dugog braka s Polly značila za njega:

Kad smo brat Chas i ja bili tinejdžeri naša bakica nam je odlučila dati prsten pečatnjak. Kako je meni bila grozna i sama pomisao na nošenje nakita, tako mi je ona dala nešto drugo.
Približavala se naša četrdeset i sedma godišnjica braka i Polly me pitala da li postoji nešto što bih želio kao uspomenu, i odjednom sam točno znao što želim. Rekao sam: ' Molim te, mogu li dobiti vjenčani prsten?'
Polly je bila vrlo iznenađena i rekla je: ' Reci mi zašto odjednom želiš vjenčani prsten nakon svih ovih godina i dobit ćeš ga.'
' Pa, htio sam prvo biti siguran, ' rekao sam to u nekoj polušali koja je bila neprimjerena tako emotivnom trenutku ali mi je dala vremena da razmislim...
Jasno mi je da ne mogu ni zamisliti kako bi izgledao život bez Polly. Naći Polly je bilo kao zamjena petog rebra, ili ' druga polovica' koju tražimo da bi nas nadopunila u procesu kojeg Platon naziva ' želja i potraga za ispunjenjem'. To je bio divno uspješan proces u mom slučaju.
Tražio sam vjenčani prsten kako bih ga mogao nositi kao simbol sreće koju mi je donio moj brak s Pol. Sada, kad radim kod kuće, tako mi je drago što znam da je Pol negdje u blizini, iako nevidljiva, možda sagnuta dok bere bijele ribizle u vrtu i tiho mrmlja, ili na katu dok skraćuje haljinu jednoj od unuka.
Sreća je znati da je Pol blizu.

ZAŠTO NEKI BRAKOVI PRESTANU FUNKCIONIRATI?

Na žalost, danas čujemo da mnogi brakovi nisu doživjeli takvu vrstu zajedništva. Nekima, nakon prvih nekoliko godina, šuljajuća razdvojenost uzrokuje da prestanu biti povezani. To se može dogoditi dok su djeca mala i zamorna, ili kad napuste dom. U ovom drugom slučaju, par može tek tada otkriti da više nemaju ništa za reći jedno drugome i razvedu se smatrajući da bi im bilo bolje da se nikad nisu ni vjenčali.
Odrastemo vjerujući u romantičnu bajku: ako Pepeljuga upozna svog princa na bijelom konju, oni će živjeti sretno do kraja života. Ako se pojave nesuglasice i odljubimo se, onda, kaže bajka, vjenčali smo se krivom osobom i suđeno nam je da budemo nesretni do kraja ili bar do razvoda. Ta poruka se ponavlja odraslima kroz ljubavne pjesme, knjige i filmove. Ono što se krije iza ove izopačene i opasne bajke je uvjerenje da se prava ljubav nama dogodi i da mi na to imamo malo ili nikakvog utjecaja.

Takav pogled se ponekad iznosi u štampi kao nešto neupitno. Članak koji je nedavno bio u The Guardian novinama kaže, da neke 'sretne duše' imaju dobar brak koji traje već dvadeset i nešto godina, ali da je prirodna granica trajanja bliže četiri godine. Jednom kad 'to' izgubite: ' ništa na svijetu ne može vratiti čarobnu iskru... Ili, to ili osjećaš ili ne, i to je to.' U očitoj želji da utješi, članak je završio s riječima, „ Uvijek ga može zapaliti netko novi“. 
Ali bilo tko, tko je bio u stabilnom braku više od nekoliko godina će potvrditi da se na odnosu treba raditi. Potrebno je više od nekoliko romantičnih osjećaja da bi se ostalo zajedno. Potrebna je svakodnevna odluka. Ponekad je bilo potrebno govoriti o osjetljivim stvarima, drugi put je trebalo kontrolirati privlačnost koju se osjećalo prema drugom muškarcu ili prema drugoj ženi, i , ako bi ti romantični osjećaji i nestali na neko vrijeme, s vremenom bi se vratili, čak dublji i bogatiji. Parovi koji u brak ulaze misleći da se onaj zavjet ,' u dobru i zlu' ne odnosi na njih, veoma će se iznenaditi ili će im čak propasti brak.

Brakovi koji propadaju, uglavnom su rezultat dugogodišnjeg udaljavanja, kao što je opisala ova pjesma Zid , nepoznatog autora.

Njihova vjenčana slika im se izrugivala sa stola.
Dvojici stranaca čiji se životi više nisu dodirivali.
Voljeli su se s tako debelom pregradom među njima
koju ni riječi, kao ovan za probijanje bedema,
ni artiljerija dodira nisu mogli razbiti.

Negdje između prvog zuba najstarijeg djeteta
i diplome najmlađe kćeri,
izgubili su se.

S godinama, svatko je polako otkrivao
to zamršeno klupko konca zvano ja
i dok su povlačili neposlušne čvorove
svatko je skrivao svoje otkriće od drugoga.

Ponekad je noću plakala i preklinjala
šapat u tami da joj kaže tko je ona,
dok je on ležao pored nje i hrkao
kao medvjed u zimskom snu nesvjestan njezine zime.

Jednom, nakon što su vodili ljubav, poželio joj je reći
da se boji smrti
ali zbog straha da pokaže svoju ogoljenu dušu
govorio je o ljepoti njenih grudi.

Upisala je tečaj moderne umjetnosti pokušavajući se pronaći
u bojama razasutima po platnu
i žaleći se drugim ženama
kako su muškarci neosjetljivi

On se penjao u grobnicu zvanu ured
omotao svoj um pokrovom papirnatih likova
i ukopao se u kupce

Polagano je zid među njima rastao, betonski,
ožbukan ravnodušnošću.
Jednog su dana pružili ruke da se dotaknu
ali su naišli na prepreku koju nisu mogli proći
i povlačeći se od hladnoće kamena
svatko se povukao od stranca s druge strane.

Jer kad ljubav umre, to nije u trenutku ljute borbe,
ni kada njihova vatrena tijela izgube žar.
Ona leži izdišući izmorena
na dnu zida kojeg nije mogla prijeći.

Mnogi se brakovi slamaju, ne zbog nesloge, nego zbog toga što muž i žena nikad nisu znali što je potrebno da bi njihov odnos funkcionirao. U našem društvu sve je manje ljudi koji odrastaju gledajući kao primjer snažan odnos među svojim roditeljima.
Živimo u potrošačkom vremenu u kojem ljudi nisu naučeni popravljati stvari. Ako nešto ne radi, jednostavnije je i jeftinije kupiti novo. Privlačne reklame nas ohrabruju da želimo ono što nemamo, a ne da budemo zahvalni za ono što imamo. One potiču naša očekivanja da želje trebaju biti ispunjene odmah, kao što je i rečeno u jednoj reklami za kreditnu karticu ' Uklonit ćemo čekanje iz želja'. Ohrabruju nas da vjerujemo da ispunjenje dolazi kroz ono što steknemo s najmanje napora a ne kroz ono za što se moramo potruditi.

Alvin Taffler, sociolog i pisac bestsellera je napisao da ljudi imaju 'mentalitet bacanja'. Ne samo da imamo proizvode za bacanje, nego i prijatelje za bacanje, a takav način razmišljanja stvara i brakove za bacanje.
Mnogi danas gledaju na brak kao na privremeni ugovor između dvoje ljudi koji traje dok među njima ima ljubavi. Naša kultura naglašava slobodu pojedinca. Ako te taj odnos ne zadovoljava, onda se bolje iz toga izvući. Ako više nema ljubavi u braku, bolje ga je okončati.
No mi kao društvo u cjelini otkrivamo da se nije tako lako riješiti posljedica. Biti 'jedno' u bračnoj vezi znači da se dvoje ljudi ne može mirno i bezbolno razvesti. To je kao kad zalijepiš dva lista papira: postaju jedan i ne možeš ih razdvojiti a da ih oba ne oštetiš.

U nedavnom razgovoru s glumcem Michaelom Caineom pitali su ga o raspadu njegovog prvog braka. Bio je u velikoj besparici, a njegova žena Patricia ga je nagovarala da odustane od kazališta... i radije, nego da odustane od svog sna, on je odustao od svog braka. Sada kaže: ' Da sam znao koja je patnja uključena - ostao bih u braku po svaku cijenu. Da sam bio jak kao Pat, mislim da smo mogli i uspjeti...  Michael Caine je u pravu. Može se učiniti da brak funkcionira, ali to zahtijeva konkretna i odlučna djela.
Zadnje dvije godine naša obitelj živi tri metra udaljena od jednog od najvećih londonskih zdanja. Usred buke i prašine pratili smo svaku etapu gradnje te zgrade s prozora naše spavaće sobe - iz ptičje perspektive. Sami smo se uvjerili koja je dubina i temeljitost potrebna ispod zemlje. Kroz nekoliko mjeseci, četiri stroja za nabijanje stupova su napravila više od dvjesto rupa ispunjenih cementom kako bi osigurali čvrste temelje. Tada, i tek tada je ta impresivna građevina počela rasti.

Ako želimo izgraditi snažan brak moramo položiti duboke temelje. To zahtjeva vrijeme a zasigurno će proizvesti i prašinu i buku.
Napredak će nam se činiti bolno spor. Možda ćete morati razviti nove načine komunikacije. Osjetljive ili prijeporne teme će biti potrebno raspraviti. Opraštanje će morati postati navika.

Za one, koji su već puno godina u braku, možda će biti neophodno podupiranje temelja. Čuli smo nedavno za neke vlasnike kuće koji su htjeli napraviti izmjene na kući iz 16. stoljeća u sjevernom Londonu. Nakon dva tjedna radova , jedan od graditelja je, dok je bio sam u kući, osjetio podrhtavanje u prizemlju. Istrčao je kroz stražnja vrata, a cijela se kuća urušila. Postoje brakovi oko nas koji su se već urušili, ali mi poznajemo i one koji su dovedeni s ruba propasti u novo iskustvo ljubavi i predanosti.

Brak kao i kuća, zahtijeva održavanje i povremene, (manje i veće) popravke. Ali i u kući i u braku postoje bezbrojne prilike za kreativnost, za novi način obavljanja zadatka, za drugačiji razmještaj. Brak može postati ustajao i uzrokovati da se par dosađuje i osjeća kao u zamci. Brakovi cvjetaju uz kreativnost i nove pothvate.
Kako bi bilo tko od nas postao bliži kao par, moramo biti proaktivni u svom braku. Često smo, na žalost, samo reaktivni. Negativno reagiramo na ponašanje ili komentare drugog, optužujući jedno drugo kada stvari krenu krivo ili osvećujući se kada smo povrijeđeni.

Ova knjiga je namijenjena kao pribor za izgradnju snažnog braka. Svako poglavlje je drugačiji alat s kojim možete oblikovati, zakrpati, održavati i popravljati svoj odnos. Vjerujemo da ćete uporabom bar jednog od ovih alata uočiti napredak.
Nadamo se, da ćete dok čitate i raspravljate slijedeća poglavlja, sve lakše razgovarati o svom braku. Neki će otkriti divne stvari o svom mužu ili ženi koje do sada nisu bili otkrivene. Drugi će prepoznati područja svog braka koja zahtijevaju više pažnje. Neki od praktičnih primjena će u početku izgledati usiljeno, ali iz svog iskustva znamo da ustrajnošću i to postane normalan i prirodan dio našeg odnosa.

Dubinu svega toga je opisala teta Claire Raynor kada je opisivala svoj brak s Desmondom:

"Ove godine ćemo slaviti četrdeset i tri godine braka. To nije slučajno i to nije bila samo sreća. Što više radiš na svom braku, sretniji ćeš biti. Postali smo par, i nismo više dva pojedinca. Puno se više zabavljamo kad smo zajedno nego kad smo sami. Još uvijek mi se sviđa, a hvala Bogu izgleda da se i ja njemu još uvijek sviđam."

Iz knjiga: Brak (Nicky i Sila Lee)
Urednik: Ivica Matulić